KOLUMNA: 72 sata posle je najteže - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: 72 sata posle je najteže

KOLUMNA: 72 sata posle je najteže

zika.bogdanovic
0 komentar

Deset godina sam privilegovan da svake zime silazim sa planete rukomet u realan život. Ma koliko čovek iskustva napabirčio, poznavao procese, život i samog sebe u krajnjoj liniji, nikada nije lako i ne prolazi bez lagane magličaste depresije. Dobro se sećam poluprazne zadarske dvorane tokom SP 2009 i momenta u kome sam zagledan u pauk kameru koja se jedino čula klizajući na desetak metara visine iznad terena i milionima ljudi širom sveta pravila ugođaj, definisao suštinu velikih takmičenja.

„Nama je ovde rukomet sve u životu, pobeda, poraz, mesto na tribini, jurenje do miks zone, prekucavanje tekstova, pa opet isto, 24 sata. Sa godinama naučite da se manje nervirate, ali sve je manje-više identično. To je vaš svet. Tomahavk ne bi morao da bude previše precizan, jer u 20 dana obično prelazite iste rute u dvorani, gradu, hotelu, pričate o istim stvarima, delite iste brige. Vi jedne, ekipe druge, volonteri treće, navijači četvrte. Skinite krov Višnjiku, iz svemira, to izgleda kao krvotok, svaka vena svakoj život daje“.

Za spoljni svet nemate vremena. Odmorite se od njega. Dok ste vi na planeti rukomet, ljudi i dalje umiru, razvode se, rađaju se neki novi klinci, deci zubić vile odnose prve zube, dešavaju se razne lepe stvari i razna sranja. Arapsko proleće me dočekalo u press centru u Malmeu, Šarli Ebdo u Dohi, smrt nekih omiljenih muzičara, roditelja prijatelja, svuda po svetu. U takvom vakuumu sam proveo već 8-9 meseci života kada se sve stavi na papir. Privilegija ili osakaćenost? Često se pitam i sam.

Kada udari svakodnevnica svom snagom i kada pomislim da je sve besmisleno, onda često započnem traktat o tome da samo dva posla na ovom svetu imaju smisla „lečiti ljude i proizvoditi hranu“. To mi ne gine jednog dana…

opet… kada radite ono o čemu vam je izmaštano čitavo detinjstvo i odrastanje, onda nemate prava da se žalite. Imate pravo da budete umorni. To postajete kada vas pusti adrenalin, a pošto uglavnom radimo za novac, ali ne i za lovu, to je prvo i osnovno pogonsko gorivo svakog pravog novinara. Ta 72 sata posle najgore je vreme. Nekada su post-eventovske depresije trajale mnogo duže. Kada nestanu u potpunosti, znaću da više nisam za ovaj posao.

Posao? Da je posao, ovo sigurno ne bih delio sa hiljadama ljudi. Zadržao bih za sebe i svoje prijatelje.

Prijatelje koje je donelo i besomučno decenijsko istrajavanje na projektu Balkan-Handball. Projektu? Više pokretu.

I nije floskula. Možda ste obišli pola sveta radeći ono što volite, možda i uspeli da iz svojih studentskih sanjarija napravite nešto što će hraniti vaše najbliže okruženje, ali najviše što ste postigli je da imate ljude. Da zagrlite i nekog iz Bitolja, i koleginicu iz Japana, i da znate kako je u Triru, i šta ima novo u predgrađu Pariza, da dobijete i date savet, i da se glasno smejete sa mnogo dragih Hrvata i Hrvatica, koji su dali sve da bi EURO 2018 izgledao ovako kako je izgledao. I sve njih zajedno da držite u srcu.

Svu tu rukometnu bratiju…

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball