PIŠE: ŽIKA BOGDANOVIĆ
U filozofiji sporta u kojoj je uvek za sve ružno odgovoran trener, a slavu dele igrači na ravne časti – neka za sva vremena ostanu ove reči. AVE RAULE! Sumnjičavo vrtenje glavom na razloge ulaska Sergeja Samsonenka u priču oko Vardara, na njegovo basnoslovno ulaganje, iritantno spuštanje na klupu i po nekada neodmerene stavove – deplasirano je na kraju balade. Balada od koje suze idu, srce se cepa, ali se glavni junak ne ubije, već skoči u Rajnu sa šampanjcem u rukama.
Ruski biznismen je ktitor. Samsonenko je makedonskom rukometu, sportu i celokupnom narodu doneo tri stvari za vjek i vjekova, dok je ostatku sveta pokazao kako se rađaju i ostvaruju najluđi snovi – kako se za četiri godine od podsmeha dolazi do strahopoštovanja i aklamacije.
Prva stvar je hala Jane Sandanski. Druga je trofej od čelika u obliku ruke koja drži rukometnu loptu. Treći, a prvi, jeste Raul Gonzales.
Sigurno je da je u prethodnu noć, a sada i u istoriju jednog sporta i jednog naroda, ugrađeno puno betonskih ploča i investirano puno novca, ali papir ne igra, lova ne brani poslednje napade. Sve na stranu ako nemate čoveka od krvi i mesa, kakvog Vardar ima, koji tiho priča, ali kaže mnogo više nego oni što skaču i viču, pitom i skroman.
Takav je bio i u miks-zoni Lankses Arene, gde je lud od sreće, pocepan od emocija, umoran i izgužvan, zbunjen, iznenada uleteo dok se čekala ceremonija i onaj „final countdown“ njegovih igrača. Pitao je gde je press konferencija, šetao se tamo-vamo, kao u transu, pa kada je video da nikoga nema, brzo se vratio na teren, da ne propusti film koji je režirao, a u kome je pre Eldorada morao da upuca četiri amigosa – Talanta, Ljubu, Ćavija i Noku, sve koji znaju kako je biti na vrhu sveta.
Raul je ispao glavni frajer.
Frajer koji od igrača koga je Alfred Gislason poslao po bratvurst posle mesec dana u Kilu, napravio startnog pivotmena od koga se i Nikola Karabatić odbija kao kegla. Frajer kome je startni bek prošle sezone ispao iz Bundeslige. Frajer koji je napravio najjači tandem u Evropi – Cindrić-Dušebajev, koji kao da zemlju ne dodiruje. Frajer kod koga više Kaneljas neće biti poznat kao onaj koji dolazi u šampione Evrope, već odbranom parališe svaku ekipu pred kojom stane. Frajer koji je skratio rotaciju u bekovskoj liniji, i umesto umora, dobio kontra efekat – još veću energiju. Frajer kome je bojažljivi Šiškarev u senku bacio jednog Genshajmera. Frajer koji je telo i um Timura Dibirova doveo do perfekcije, a od Ilije Abutovića napravio najvećeg gospodina među odbrambenim igračima. Frajer kod koga se u svakoj sekundi zna šta i kako radi. Frajer kome igrači ne kolutaju očima, rade grimase i prave se da ga ne čuju. Oni ne izlaze sa masnicama po rukama od štipanja i gluvi od unošenja u facu prilikom davanja komandi.
Uradio je ono što niko nije, ni HSV 2013, ni Flensburg 2014, a ni Kielce prošle godine.
Iznad svega i najbitnije – Vardar je imao (ima) trenera kome nisu sudije krive, ni protivnik zao, ni mediji protivnici. Profesionalca koji nema gard nedodirljivog. Odmerenog u svemu – pravog.
Španac je primer svom esnafu, gde je svako najjači, najbolji i može i on to, samo eto nije rođen pod srećnom zvezdom. Neke zvezde treba i zaslužiti. Makedonija je, posle godina potrošenih emocija i neverovatne ljubavi prema ovom našem sportu, zaslužila da joj se ovo desi. Zaslužila je i ovu odu sa kolena na dortmundskom aerodromu.
Zaslužila je Raula Gonzalesa.
FOTO: Jozo Čabraja, SEHA GAZPROM LEAGUE
3 komentari
I još jedna stvar: Frajer koji vodi klub na makedonskom jeziku!
Bravo Raul que hizo este equipo grande, que te hace grande también.
Usted es correcto cuando dice que el dinero no está jugando, peple están jugando.
Felicidades y disfrute
Bravos Raul Veliki, blagodaram Zika za preubavata kolumna. So objektivnite kolumni i kritiki vo BH i ti si del od ovaa prikazna. Pozdrav !!!