KOLUMNA: Baci kamen prvi! - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Baci kamen prvi!

KOLUMNA: Baci kamen prvi!

zika.bogdanovic
2 komentari

Buđenje! Taman kada smo mislili da sve znamo i da nas ništa ne može iznenaditi u jednoj od godina kojoj smo želeli da što pre vidimo leđa posle kraha na olimpijskom putu, a onda i svega onog što smo prošli i prolazimo prateći i voleći srpski rukomet – kao eto, deda mraz je poslao svoje izaslanice u crvenim dresovima da nam dignu atmosferu, pritisak, a srećnijima od kolumniste, i kosu na glavi u 180 minuta u Stokholmu.

Kao što je vremenom naš svet prestao da veruje u novogodišnju magiju, posle 2012. i 2013. godine, koje su nama iz rukometa prošle kao san, tako se prestalo verovati i u srpski rukomet, rukometaše i rukometašice. Jedni do te mere, da su prestali da ga prate, a drugi, opet, samo i isključivo da ga pljuju. Ne zna se šta je gore.

Na media call-u u Hovet Areni prvog dana, pojavila su se dva slovenačka novinara. Niko se nije iznenadio. Najveće grupno smejanje usledilo je nakon što je jedna od devojaka rekla:

  • Pa, ovi bi hteli da se osećamo kao kod kuće. I odande nas je ispratio isti broj novinara.

Ful stop. Nema dalje. Kao čovek medija, znam kako stvari funkcionišu i lakše mi je to da prihvatim, ali zadnjih par meseci nije bilo lako i ne bi ih poželeo nikome ko nosi dvoglavog orla na grudima.

Konačno, nije ovo ni stvar verovanja. Jednostavno, neka nova realnost nas stiže. Ko je mogao da potpiše papir da ćemo pobediti Španiju, a Švedskoj uzeti bod posle onakvog meča, pada, pa ustajanja? Evo, PRVI JA ne bih potpisao. A skromno, mislim da malo bolje poznajem kako ko stoji na rukometnom kantaru, s obzirom da mi je rukomet težak hleb koji jedem vodeći ovaj sajt već skoro 10 godina.

Ko nije grešan, neka baci kamen prvi! Sa dve reprezentativke u EHF Ligi šampiona, sa trenerom debitantom u toj ulozi na velikim takmičenjima, sa podrškom javnosti u totalnom minusu do ignorisanja, sa totalno podeljenom rukometnom Srbijom, sa balastom prošlosti, izgubljenom kartom za Rio zbog gluposti – naše gluposti, sa domaćom ligom koja bi se nekada zvala kadetskom spram kvaliteta i uslova, sa…. mogao bih da ređam još, ali dovoljno je da se uhvati poenta.

Ovih 16 devojaka je za pet dana u Stokholmu napravilo krš i lom. Probudile su ono „rukometno“ u nama, zagolicale maštu, dale do znanja da postoje, nabile nas adrenalinom da ne možemo da spavamo do pola noći. I nebitno da li će to neko nazvati inatom, on je često pokretač svega. Imaju svo pravo svog sveta da igraju za sebe i svoje bližnje, pa tri mesta prazno, pa za nas, to opšte mesto koje broji samo pobede.

A kada tako igraju, onda to onako izgleda. Kapiten sa dva prezimena se ljuljao u nokdaunu posle utakmice. Devojka nije mogla da stoji da nogama. U reprezentaciji kao da imamo dva igrača na desnom krilu. Pa u napadu igra Šlezak, u odbrani Krpež. Sinoć, sve u 45 sekundi, postigne gol, onda preseče napad Šveđankama, a kao vrhunac, u napadu uleti na drugog i iznudi isključenje. Zato joj ne treba brojati po neki promašaj, jer ono što zna najbolje da radi, od kako je 2008. u Skoplju kao debitantkinja na EURO posložila dve Nemice u TOP formi kao „metar drva“ pored terena, da GINE, ona to i radi. Ko zna koliko još života ima, a idu Nemice…

Još jedan detalj koji je mnogo bitan. Generacija 1992, koja je dva puta stizala do polufinala u juniorskoj konkurenciji, što je i dan danas najveće dostignuće mladog srpskog rukometa u globalu, konačno je tu i radi pravu stvar. Šteta što i ranije ulaznicu za svet velikih nije dobila Marija Obradović. Da smo je imali u Danskoj na SP (a pisali smo, ne jednom) sada bi već bila „u fulu“, a tek će biti. Tu su i sjajna, igrački savršeno bezobrazna Tamara Georgijev i Zmaj na golu, već preiskusna sa pet velikih takmičenja. Sanja „tihi ubica + osmeh“ Radosavljević na krilu koja je najveća eksplozija na Prvenstvu, Slađa Pop Lazić željna rukometa posle godina pauze – ogrooman rezervoar pozitivne energije. Svako ko je upozna, voleo bi makar na popodne da bude Slađa, da malo predahne i vidi svet drugim očima. Uz sve ove devojke koje već imaju kolajne oko vrata i veliko iskustvo iza sebe od 2012. godine, a neki poput Marine Dmitrović i od 2006.

Polufinale je na dve pobede od nas. Ali, ono šta je bio deo njihovog kolača, da se pobedi Slovenija, izbori drugi krug i „čapne još nešto“, urađeno je. Zato nikakav pritisak ne sme da postoji, a ponajmanje, razočaranost kada se podvuče crta.

Ipak, svi znamo šta bi poželeli Deda Mrazu za Novu godinu. Dragica Đurić je sinoć po prvi put spomenula reč polufinale.

Moja želja bi recimo bila, da zaigram na media turniru u Scandinaviumu koji se za novinare organizuje tradicionalno na svakom velikom takmičenju završne subote između polufinala i finala. Priznajem, nisam trenirao čitave godine, nisam bio dobar, ne smem da napišem da ne verujem u Deda Mraza, ali patike sam poneo…a i rame je bolje.

Idem dalje. Skandinavium.

Možda vam se dopadne

2 komentari

francuskinja :) 09/12/2016 - 12:54

Bravo Ziko, na cetvercima se videlo da nisi jos za staro gvozdje.

I bravo zene, samo napred! Igrajte se rukometa!

Odgovori
Jagodinac 18/12/2016 - 03:34

Sve je to bilo lepo ali gleda se krajnji rezultat. Ipak smo deveti na kraju sto i nije neki uspeh. A ne verujem da bi pomoglo cak i da je na konferenciji za stampu bilo toliko novinara da ni da nisu ni mogli svi da stanu u prostoriju gde se konferencija odrzavala.

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball