Balkan Handball

Kolumna Dr. Nikole Foretića: Rukomet, QUO VADIS?

Sve 4 utakmice u borbi za odličja imale su određenu rukometnu draž. Neke rezultatsku, neke regionalnu a neke draž neizvjesnosti. Igrači su dali sve od sebe i tu zamjerke nema. Kada se podvuče crta, dojam je vrlo dobar. Osim što su Francuzi (opet) prvaci Svijeta, Norveška je potvrdila kvalitetu, talent i karakter; spoj koji se rijetko viđa kod skandinavskih timova. Slovenija je osvojila povijesnu prvu svjetsku medalju a Hrvatska se opet našla u borbi za medalje i u svakom susretu bila jako blizu pobjede. Ipak, na kraju festivala jedne od najpopularnijih sportskih igra na svijetu, valja se zapitati gdje ta igra zapravo ide i kakva je njezina budućnost.

O igri:

Ovo je SP prezentiralo timove čija se igra može nazvati „rukomet“ ili „anti-rukomet“. Rukometni timovi stvaraju više kontra napada, brane se kontaktno a napadaju sa mnogo kretanja u kojima se uključuju sve igračke pozicije (ili barem tome teže). Igrači ovih timova daju prednost šutiranju umjesto nadmudrivanju. Kod anti-rukometnih se timova osjeća naglašena potreba „razgradnje“ igre protivnika. Fokus je na igri u obrani, sa dosta rotacija obrana-napad i vrlo rijetkim individualnim kontra napadima. U napadu se više gleda kako ne izgubiti loptu nego kako šutnuti na gol. Ukratko, ovakvi timovi igraju toliko sporo da imaš dojam da ti se televizor pokvario. „De gustibus non disputandum est!“. Što se kome više sviđa, u rukometnom pogledu, neka procijeni sam.

O napadima:

Iako bi „napad trebao biti najbolja obrana“ većina je timova svoju igru gradila na obrani. Zašto? Zato što je napad faza rukometne igre koja traži najviše vremena za treniranje. Stoga su se treneri odlučivali na modele taktike napada koje su većini igrača poznate iz klubova i koji su „main stream“ današnjeg rukometa: odvlačenje, pivot oko zone, krilo oko zone, utrčavanje krila, varijante križanja i kombinacije spomenutih akcija. Veliki se dio napadačke igre mnogih reprezentacija temeljio na individualnoj kvaliteti i igri 1:1 pa su i ti napadi bili dosta suhoparni i nekreativni. Iako su neke selekcije na tome bazirali značajan dio taktike napada, ovo je SP potvrdilo kako je igra 7:6 mnogo sporija od igre 6:6. Prisutna je pasivnost većine igračkih pozicija, vanjski su igrači više orijentirani na dodavanje nego na šut a „sedmi“ igrač na trčanje prema klupi. Tranzicijski je napad dio filozofije igre pa ga neke reprezentacije ili igraju ili ne igraju. Ipak, razrađivanje ove faze igre na manje segmente daje trenerima mogućnost da ga uvijek koriste u nekom od oblika: tranzicija bez ometanja (1:0), napad na nepostavljenu obranu sa viškom napadača (3:2, 5:4, itd.), napad na nepostavljenu obranu sa manjkom napadača (2:3, 4:6, itd.), napad na neorganiziranu obranu te brzi centar. Sve ekipe koje su sudjelovale u borbi za medalje koristile su neke od navedenih segmenata. U ovoj je fazi igre bez premca dominirala Norveška reprezentacija.

O obranama:

Osnovna obrana svim ekipama na SP-u bila je neka varijanta 6:0 zone. Neshvatljivo, čak su i azijske i afričke ekipe nedostatne antropometrije, dominantno igrale 6:0 obranu. 5:1 je koristilo samo 8 ekipa. Jedan je novitet prijelaz, u okviru iste obrane, iz 6:0 u 5:1 koji je koristila reprezentacija Hrvatske. Drugih sustavnih zona se nije moglo vidjeti. Sa sjetom se treba sjećati 3:3 obrane Južne Koreje koja je izgledala egzotično ali je bila vrlo učinkovita i stvarala probleme mnogim europskim ekipama. O 3:2:1 obrani koju je više puta, za knjige, na SP igrala Hrvatska da i ne govorimo. Proaktivna sustavna tranzicija obrane još je uvijek tabu u pripremanju ekipa za turnirska takmičenja.

O igračima:

Ovo je prvenstvo pokazalo kako će sve teže biti moguće igrače dijeliti na „specijaliste za obranu“ i „specijaliste za napad“. Sve više se igra u prostoru i vremenu između tih dviju  pozicijskih faza igre i igrači budućnosti morati će biti prvenstveno „specijalisti za rukomet“. Ovo se najbolje vidjelo u finalnoj utakmici u kojoj su igrači Francuske ali i Norveške podjednako sudjelovali u fazi obrane i napada. Posljedično, umjesto rotacija po fazi igre (obrana-napad) vrše se vremenske rotacije (obzirom na vrijeme provedeno u igri) što značajno doprinosi dinamici igre. Profili igračkih pozicija se nisu značajno promijenili obzirom da nisu ni njihove uloge. Izvjestan regres je prisutan u selekciji igrača na poziciji srednjeg vanjskog. Na toj se poziciji pojavljuju različiti tipovi igrača koji nisu u mogućnosti mijenjati tempo napada, reaktivno postavljati igrače i suvislo organizirati igru ovisno o obrani protivnika. Ekipe bez „pravog“ srednjeg vanjskog igraju relativno predvidive i jednostavne napade koji su rijetko kad iznenađujući, tečni i kreativni. Sa igračkog aspekta, možda je i najveći iskorak ovoga prvenstva afirmacija određenog broja mladih igrača. U tablici su prikazani najboljih 7:   

Najboljih 7 mladih igrača (U 23 godine)
Vratar Lijevo krilo Desno krilo Lijevi bek Desni Bek Srednji bek Pivot
Torbjorn Bergerud Jerry

Tollbring

Blaž

Janc

Sander Sagosen Nedim Remili Luka

Cindrić

Arstem Karalek

 

Još su se istakli: Goran Johannessen, Marko Mamić, Luka Šebetić, Dika Mem, Ludovic Fabergas, Bence Banhidi, Adam Juhasz, Jannik Kohlbacher, Magnus Landin, Lukas Nilsson, Jesper Konradsson i Lovro Mihić.

O trenerima:

Trenerska geografija SP-a pokazuje kako je španjolska škola rukometa još uvijek „u modi“ iako niti jedan španjolski trener nije doveo svoj tim do borbe za medalje. 5 Španjolaca, 3 Hrvata i 3 Islanđana su vodili ukupno 11 selekcija. Prisutna su 2 trenerska profila: bivši igrači (čak je 14 trenera imalo reprezentativnu karijeru) i iskusni treneri kao što su Rivera, Červar, Gudmundsson ili  Ribeira.

O Ex-Yu timovima:

Balkanski rukomet“ još je uvijek važan faktor na rukometnoj mapi svijeta. Osim rezultata (2 polufinalista) veliki se broj mladih igrača afirmirao koji su potekli i rukometno odgojeni u našim klubovima i ligama. Slovenija je definitivno napravila najveći iskorak i rezultat, pritom igrajući moderan i brz rukomet sa velikim brojem mladih igrača. Hrvatska je igrala u svoje 18. polufinale što je, objektivno gledajući, veliki uspjeh. Ova selekcija ima još rezervi i za očekivati je njezino pravo izdanje na EP-u 2018. Makedonija je na SP nadigrala neke respektabilne timove i u 1/8 finala ispala od Norveške koja je kasnije igrala finale. Dojam je kako za pravu smjenu generacije nedostaje nekoliko mladih igrača i za nadati se takvima u skoroj budućnosti obzirom na porast rukometne popularnosti u zemlji.

 O pravilima:

Kao što je najavljeno u uvodnom tekstu pravila nisu značajno doprinijela napretku rukometne igre. Osvrnimo se na najspornija. Omogućavanje „sedmog“ igrača u pozicijskom napadu igru je dodatno „umrtvilo“. Tu taktičku opciju brže reprezentacije uopće i ne koriste pa je stoga upitna opstojnost ovog pravila u budućnosti. Još uvijek je najviše trenerskih prigovora kod pasivne igre. U  fazi obrane, pojedini treneri više vremena provode zazivajući pasivnu igru protivnika i vršeći pritisak na suce nego što vode svoju ekipu. Što prije treba iznaći tehnička rješenja za ograničenje vremena napada. Previše je puta vraćanje lopte na mjesto prekršaja prekinulo tijek kontra napada. Možda izvođenje lopte na mjestu gdje napadač uđe u njen posjed i nije tako loša ideja. Kapetansku traku su na SP-u nosili Valur Sigurdsson, Raul Entrerios i Thierry Omeyer ističući važnost uloge kapetana u socijalnoj dinamici rukometnog tima i šaljući jasnu poruku rukometnim administratorima.

Za kraj:

Na dolje prikazanom grafikonu vidljivo je kako se broj golova na SP 2017. povećao u odnosu na prethodno natjecanje (Qatar 2015.). Nadajmo se da je to najava pozitivnog trenda razvoja   rukometne igre u kojoj će tehničko-taktička biti ispred fizičke zahtjevnosti a vještina ispred kondicije. Igre u kojoj trče trkači, udaraju udarači ali koju igraju i u kojoj pobjeđuju igrači…