PIŠE: ŽIKA BOGDANOVIĆ
Da li je Karadžić rekao da je Mažićev ofsajd bio ispravan? Da li su sve karte za izvesnu Baskoniju prodate? Možemo li sada malo mi? Umesto da deca u Srbiji na velikom odmoru ovog jutra pričaju o Petru Nenadiću, ona sinoć nisu imala izbor. Nemaju pojma šta se desilo, niti da je igrala državna reprezentacija u jednom olimpijskom sportu. I to kako igrala. Umesto toga mogla su da navijaju za najboljeg srpskog fudbalskog sudiju (svaka čast čoveku), da drhte kada dosudi penal čekajući usporeni snimak, jer je to postala suština našeg pogleda na sport. Loženje na sudije i belosvetske zvezde, pa kada sa 13-14 godina ukapiraju da neće igrati u Mančester Junajtedu, onda je od sporta dovoljno i driblanje na „plejstejšnu“ i po neki džoint čisto da bi se ostalo budnim celu noć.
Ove što možemo da dodirnemo po nekada, što su izrasli iz naše ulice, škole, oni nisu bitni ili su bitni samo u određenim sportovima, pošto ove druge niko ne igra i nikoga ne zanimaju.
U mrtvom sportskom danu nije bilo novca za prenos iz Gdanjska. Da ne bude mnogo ovima što je rukomet na srcu. Imali su prenos iz Vesprema pre pet meseci, pre toga, ona tri u januaru, i još dva domaće lige, dosta im je za ovu godinu. ‘Ajde, nema novca, kraj priče. Ali ljudi, da samo znate što je poskupeo telefon, pa bi pravljenje fono-izveštaja iz Gdanjska i poziv na broj Jovice Cvetkovića sinoć oko 23 časa, devastiralo budžet javnog medijskog servisa.
Umesto toga, četvrta vest u najavnoj špici, pobedili ili izgubili od reprezentacije koja je bila na korak od olimpijskog finala pre dva meseca. Ne sme se rušiti koncepcija, Cvetkovićev glas u tih 30 sekundi bi ukrao šou glavnom gostu, koji je došao na nacionalni servis, jer očigledno karte za tu Baskoniju slabo idu.
I bez dalje priče o lobiju ovakvom ili onakvom, oni su uspešni, mi nismo. Oni svoje počivše proizvode u svece, daruju im hale i knjige, a mi smo naše žive zakopali, da se ne vide i ne čuju. Njihovo đubre je ispod tepiha, a naše na trpezi. Njihov sport je magija, a naš kuluk.
I sinoć je dobar deo Srbije navijao za Bileckog. I u junu je navijao za Nađa.
Želim da verujem da je svima svanulo sunčano od Subotice do Gračanice.
PHOTO: Polish Handball Federation, Piotr Matusewicz / PressFocus
9 komentari
Fantasticno napisana kolumna. U nekoliko recenica sve receno.Bravo.
Svaka cast za kolumnu,
ali postavlja se sledece pitanje:
Sta je RSS uradio suprotno od RTS-a?
Koliko ce ljudi moci da gleda istog tog Nenadica u Nisu u nedelju???
3 od 5 utakmica na prvom rangu (Super B – zene) igra se u nedelju, te akteri ovih utakmica (igracice, ruk.radnici, sluzbena lica, gledaoci..) nece biti u prilici da vide tog Nenadica ni na TV ekranima u nedelju.
A da ne ulazimo u Prve lige…
Gde je preporuka Rukometnog Saveza SRbije da se utakmice ovog vikenda igraju u subotu?
Unazad nekoliko godina kada fudbalska reprezentacija igra, preporuka FSS-a ide cak do gradskih liga…
Ali to je nasa realnost…
Svaka cast Ziko!Sve je tacno!U glupoj skoli nemam s kim da pricam o mom omiljenom sportu.Svaka cast momcima na fantasticnoj partiji protiv trece reprezentacije sveta!
Drž se Vladeta i ne odustaj od naše lepog sporta!
razumjem kritiku vezanu za fudbal, i sam ga ne volim i gadi mi se, ali čemu potcjenjivanje košarke? to je sport koji ima rezultate, dok ih rukomet nema dugo godina i naravno da je interesovanje za isti značajno opalo. gospodo rukometaši izvolite pravite rezultate i imaćete popularnost i pažnju… kada budemo svjetski i olimpijski vicešampioni u rukometu ne sumnjam da će i status rukometa biti mnogo bolji.
To sto ti se „gadi“ fudbal ti ne daje za pravo da isti nipodostavas, pogotovu ne u zemlji gde je isti taj fudbal prvi sport ispred svih pa zatim ostali nek se poredjaju po volji.
Žene 2013 godine viceprvaci sveta, muži 2012 viceprvaci evrope, ali za nekoga to nisu rezultati, jer je status ostao nepromenjen.
Jedna od onih koju je sinoć sunce ogrejalo ?
Na žalost, na isti (tih i neprimetan način) ovi momci su i ispraćeni iz zemlje za čiji grb su se kao lavovi borili i …. izborili….
Hvala ehftv.
Sram te bilo RTS-u.
Uvek je sve normalne ljude grejalo sunce kod svake povede i hvatala tuga kod svakog poraza. I to je većina ogromna. Tj manjina je nekoliko istih od 96e do danas. Taj normalni deo je onih 3.300.000 ljudi koje je gledalo polufinale sa hrvatskom na tom istom rta iz Arene gđe je bilo takodje 22.000 normalnih (i par nenormalnih). Plus onaj broj iz republike srpske i crne gore tj još 700.000 ljudi. E ta četri misionari se nikad nisu čula ni stvarala sliku o rukometu ili atmosferu u njemu već su to sve vrem radili oni kojima je to posao novinari i oni kojima to nije posao ali misle da imaju monopol na pljuvanje srpskog rukometa a u stvari su grupa nezaposlenih i nesretnih bivših igrača. O bljuc da i je govorim ali žurnal…. Inemojte vi kao novinar da govorite nemojmo u tudjem lobiju a ovde kao napad na rta. Uvek imate hrabrosti da napadate one koji se ne brane ili kojih se ne plašite. Nije košarka imao nijedan rezultat skoro deset godina pa njihovi novinari i bivši nisu pljuvali ni košarku ni savez. a mi smo naše i kad su medalje osvajanje. Da bi ocrnjivati naše nikad nismo ni dali da se vidi šta je rukomet u Europi svih ovih godina i onda posle svega sto bi rta kome je rukomet kupio HD kola bio drugačiji. A normalni vole rukomet i kad se gubi i kad se pobedjuje i tako je u skoro pedeset zemalja evrope. Samo par nenormalnih ne da da Srbija bude takva