Balkan Handball

Kolumna Mladena Miletića: Dva Dinarta, druže

Danas je najdepresivniji dan u godini, kaže mlada urednica na redakcijskom kolegiju između dva poraza rukometaša. Ma je li? Hvala na informaciji. Tako su pokazala istraživanja, pa ćemo to danas napraviti kao temu. I toliko godina poslije jutra su nakon poraza košmarna. Najteže je usnuti. Jedva gledam. Zašto smo zapravo igrali „7 na 6“? Kakvo je to pravilo? Glasovi mi se polako gube. Pušten je onaj koji je zašarao spomenik… Tko je taj Vranković? A i prosvjedi još traju? Pa to nije ni dva posto Beograda! Kad je sljedeća…? Na prazan gol… Tup!

  • Oooo, evo tebe opet! Još radiš kao novinar? A rekao si… Šta je, opet prvenstvo? S kim sad igramo? Opet s Francuskom?
  • Da, samo što sad nije više kao prije. Nema više klasika, umro je. Danas će mu biti opijelo. Dvije godine nakon što je Vujović održao „opelo za sivo odelo“ Željka Babića. Danas dolazimo na koljenima. Po milost.
  • Eto, dolaziš samo kad igramo rukomet s Francuzima… Samo što si prije dolazio nakon utakmica plakati, a sad prije.
  • Ali nekako najviše volim s vama pričati o Francuskoj, vi ste tamo živjeli, radili, poznajete ih, znate kako razmišljaju, a i volite pogledati rukomet. Ipak su nam oni sportski rivali, jel tako da i oni nas tako doživljavaju?
  • Kao rivale da, ali ne baš kao ravnopravne rivale. Jer, Hrvatska je u velikoj većini gubila, a Francuska pobjeđivala u najvećim utakmicama, mi bismo se tu i tamo zadovoljili, a kod Francuza je to stvorilo stanovit osjećaj nadmoći. Vjerojatno bismo i mi sličan stav formirali da je bilo obrnuto, ali nažalost nije. Čak i kad smo imali Balića, većinom su oni pobjeđivali.
  • I nikad mi nije bilo jasno kako, pa imali smo i bolje igrače od njih…
  • Dobivali su nas za jednu nevidljivu kvalitetu, što imaju jaku svijest o svojoj veličini, što vjeruju u sebe. Oni su u startu imali taj gol prednosti koji se ne postiže na terenu, ali se vidi na semaforu. Sigurni su u sebe. I kad su slabiji, na kraju ispadnu bolji u rezultatu. Francuzi su i po tome velika nacija: lakše pobjeđuju, a teže gube.
  • Da, vidjeli smo to i sad, protiv Nijemaca u prvom krugu. Zadnji napad, Berlin na nogama, kako jezivo to i danas zvuči, a oni mirno s istekom vremena zabiju i izbjegnu poraz. Ali može ih se pobijediti, pa to smo nekad znali. Nikako mi nije jasno kako ih nismo slomili kad smo ih razbili na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013.
  • Francuzi ne padaju u euforiju kad pobjeđuju, a ni u depresiju kad gube. I porazi su sastavni dio igre, čak i u sportu u kojem su najtrofejniji. Dogodi im se da promaše neko natjecanje kao ono Europsko u Srbiji, ali ne propadne svijet zbog toga. Onesta je ostao za kormilom, kao što će i Dinart sada ako ne uspije. Francuski se sport vodi sustavno i ne mijenja se od uspjeha do uspjeha ili od neuspjeha do neuspjeha. Vjerojatno se već sada zna tko će zamijeniti Dinarta, kao što su znali i tko će Onestu. Oni u sportu nisu improvizatori.
  • Ali zar nije nama važnije nego njima pobjeđivati u rukometu? Pa oni imaju toliko toga…
  • Pa jest, jer malim nacijama i zemljama sport više znači nego velikima. Velike imaju široko polje afirmacije i izvan sporta, u znanosti, kulturi, gospodarstvu… Male nacije slave sport jer nemaju što drugo slaviti. A i kad slave, velike sport slave kraće od nas jer ne misle da su sa zlatom ili srebrom boga za bradu ulovili. Veličina Francuske stvara se izvan sporta, te se utakmice ne smiju gubiti. Mada i oni priznaju da je sport religija modernog čovjeka. I vole pobjeđivati, ali nije im zato svaki uspjeh istorijski. U francuskom postoji izraz „grandeur“ za sportsku veličinu koji treba opravdati na terenu.
  • Pa dobro, i njih predsjednik države dočeka svaki put kad osvoje zlato.
  • Ali to ne rade da bi si bildali rejting, više je to stvar protokola, niti se pokušavaju praviti da znaju sve o tome. Znaš li za priču kako je Chirac dočekao rukometaše kad su prvi put postali svjetski prvaci na Islandu 1995.? Taman je postao predsjednik, predstavljali su mu jednog po jednog i došli do Jacksona Richardsona. „Moramo li na engleskom? Govorite francuski? A vi ste Francuz!?“.
  • Ni to mi nikako ne ide u glavu… Kako uspijevaju pomiriti sve te različite mentalitete? Pola ih je iz Afrike, neki su pravi, čisti Francuzi, pa onda ona dva naša…
  • A tko si ti, Jean-Marie Le Pen? Hoćeš sad još kao on prebrojavati crnce i tko od njih pjeva Marseljezu, a tko ne? Francuzi iz različitosti crpe snagu, mi iz različitosti pravimo problem. Oni shvaćaju da je vrijednost sporta da zbližava ljude i da ukida razlike. U suprotnom, to više nije sport nego politika, i to loša. Rasizam. Oni se primjerice još nisu usuglasili o tome što su Karabatići zbog miješanog podrijetla, ali nitko neće reći da Karabatići nisu Francuzi. Oni su građani Francuske, a to je najvažnije. Koje su nacionalnosti, to je u Francuskoj nevažno. Ista je stvar i sa sportašima koji vuku afričke korijene. Samo budalama smeta njihovo podrijetlo, oni su Francuzi.
  • Puno se priča o tom njihovom sustavu koji su postavili u rukometu, tim, kako se zovu… Les centres de formation?
  • Ma molim te… A jesu li postojali ti „centres de formation“ kad su postali svjetski prvaci prije 24 godine na Islandu? Francuzi znaju raditi, i po tome nisu daleko od Nijemaca. Znaju i uživati, i po tome su bliži Talijanima. U sportu imaju i estetiku pokreta, vic, možda su to od nas vidjeli, tko zna. Ali, Francuzi su i drukčiji od svih, i po tome su Francuzi.
  • Da, istina. Nego, kako vam se čini Dinart? Kako su baš njega izabrali? Pa to je bio kostolomac, ne znam jesam li ga dvaput u životu vidio u napadu.
  • Zašto misliš da je to bitno? Igrao je velike utakmice, učio je od Oneste. A kako se zove onaj mladić koji pomaže Červaru, ali ga on baš ne posluša uvijek, onaj ćelavi ovako kao ti?
  • Dominiković. Mlad trener, bio je odličan obrambeni igrač.
  • Eto vidiš. Znači, dva Dinarta? Druže. Ako zna, a čini se da zna… Ako želi učiti i raditi, a čini se da želi…
  • Hvala vam, bilo je kao i uvijek… Mogu li sada ući? Cijena je ista?
  • Još od 1981. Opet ideš plakati? Zašto sada?
  • Ah, zašto… Plačem za onim utakmicama. Za onim rivalstvom. Čak i onim porazima. Plačem za nebranjenom mrežom. Za promašenim prilikama. Plačem zbog oduzetih pobjeda i poklonjenih poraza. Plačem za vremenom kad smo bili ravnopravni. I kad nismo letjeli grlom u govna, nego u jagode. Za godinama kad smo bili jači. I kad nas je bilo više. Plačem zato što mi danas ništa ne možemo naučiti od onih koje smo nekad učili. I koji su nas nadmašili. Plačem za danima kad nismo bili takva sirotinja. I moneta za potkusurivanje u igrama navodnih veličina. Plačem, ne za promašenim, nego za izgubljenim iluzijama. Za generacijama koje su bile veće od naših. Zbog onih koji odlaze… i onih koji dolaze, a ne znaju što ih čeka… Plačem za…

Miletić… Miletić! Alo, Miletić, jesi ti živ? Ajde čovječe, tvoj je red… Šta ste pripremili za ovaj tjedan? Koji počinje najdepresivnijim danom u godini. Odnekud dopire stari hit, nešto mlađi od Čorbinog, a od mene još više… Nikad više neće… biti što je bilo… nismo mi te sreće… krivo nam se snilo! Sad su drugi ljudi, druga mora oko nas…

One Comment

  1. Dragan

    23/01/2019 at 18:12

    Odlične kolumne pišete. Vi i Žika. Dosuše samo vaše i čitam.
    Znam da nije realno ali od sveg srca navijam(o) da Hrvatska danas napravi iznenađenje. Da bar odu na olimpijske igre.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *