Balkan Handball

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Gdje si bio cijelog mog života… Marineeeee!

Brzinom svjetlosti od ispraćaja bez posebnih očekivanja do priča o reprizi portugalskog čuda iz 2003.! Ni tjedan dana nije prošlo, a euforija već trese hrvatsko tlo, čak je i „vodostaj“ Karleuše u opadanju. Dobro, nije da Červarovi izabranici nisu zaslužili zanimanje s pet pobjeda u nizu, ali polako, polako… Ni pola posla još nije objavljeno ako se razmišlja za početak o polufinalu jer čekaju Nijemci i Francuzi, i jedni i drugi na samo bod zaostatka. A imaju što reći, po onome što smo vidjeli u međusobnom okršaju.

Nakon utakmice u kojoj su Španjolci doživjeli moždani udar u napadu u sudaru s hrvatskim obrambenim zidom – teži oblik bio je samo ono što im se dogodilo protiv njemačke obrane i vratara Wolffa u finalu EP-a u Poljskoj 2016. kad su u prvom poluvremenu zabili samo šest golova – na pamet je pala jedna anegdota. Zdravko Zovko je jednom prilikom dobio savjet od Gipsa Kostelića. Da, onog Gipsa koji je stvorio Ivicu i Janicu, a bio je odličan igrač i trener prije nego što se primio skijanja i knjiga o Hitleru i Wehrmachtu… Iz rukometa se povukao jer nije htio da mu sudi itko osim štoperice, a vodio je Zagreb, Celje, Pelister, bjelovarski Partizan, sarajevski Željezničar, ma pola stare Juge, a primjećujete i da je u blizini većine tih gradova i neka planina ili brdo sa stazom.

  • Zdravac, pusti obranu, treniraj ti golmane!
  • Golmane? Ali Gips, pa od obrane…
  • Ma slušaj me, treniraj golmane! Kakvu god ti obranu da postaviš, oni će ti na kraju puknuti po golu.

Istina, iako nije nebitno i kako će puknuti. Dok gledam Marina Šegu kako brani na ovom Svjetskom, kroz glavu mi prolaze pitanja u ritmu mediteranskih narodnjaka: „Gdje si bio cijelog mog života, Marineeee? Gdje si bio svih ovih zima, Marineeee? Jesu li te neki zli ljudi skrivaaaaali? Gdje si bio devedesprve, Marineeee?“. Naravno, nijedno od ovih pitanja nije upućeno Šegi, a što god da su odgovori (zadnje je lagano, imao je šest godina i nije bio vojno sposoban), bitno je da je čovjek sada tu i da brani fenomenalno, od prve utakmice, uz potporu prve zamjene Ivana Stevanovića i trenera vratara Marija Kelentrića. Čini se da već dugo Hrvatska nije imala tako dobro pogođen taj važni trokut u kojem mora sve perfektno štimati. Abas Arslanagić izjavio je prilikom objave svoje knjige originalnog imena „Rukometni golman – ključna karika uspjeha“ da se Hrvatska neće vratiti u sami vrh dok ne nađe vrhunskog golmana. Sad ga definitivno ima, što ne znači da se i Šegi ne može dogoditi loš dan.

Pa ipak, treba priznati i da ta obrana sada zaista djeluje odlično, kao i izbornikov osjećaj za trenutak u kojem će je mijenjati, bilo u formaciji, bilo u sastavu. Ili je Červar sada zastrašujuće bolji nego u vrijeme kad je osvajao srebra i zlata ili sada bolje razumijemo njegove ideje, nešto od toga jest. Svakako, čestitke na Musi, jer neki su očekivali da će i on nestati u velikoj rekonstrukciji. Iskreno, godinama mi je na živce išla mantra i prethodnih izbornika koji su uoči svakog natjecanja ponavljali „obrana je ključ svega, obranom se osvajaju turniri…“ jer ipak mi se čini da to osvaja onaj tko ima najbolje pogođeni balans oba segmenta igre. Slušali smo to i sada, a koliko je tom segmentu posvećeno pažnje govori nekoliko ilustracija: Prvo, Červar je nakrcao sastav obrambenim asevima poput Blaževića, Vrankovića, Muse i Mandića, a bio bi unutra i Šušnja da ga nije ozljeda spriječila. Drugo, za prvog pomoćnika umjesto Horvata postavio je Davora Dominikovića koji je postao prvi najavljivač sastava u povijesti (ranije su to u RTL-ovim prijenosima radili Saračević, Metličić, dakle također pomoćnici) koji početnu postavu otkriva u – obrambenoj formaciji!? Samo naizgled čudno, Dominiković je bio vrlo dobar vanjski igrač dok ga treneri nisu u jednom trenutku karijere zauvijek prikovali za obrambene zadatke, a kao ministar obrane doktorirao je u reprezentaciji postavivši u time-outu pokraj živoga Červara taktiku za posljednji, tri minute dugi napad Francuske u polufinalu EP-a 2008. koji je Hrvatska zaustavila i otišla do srebra. Treće, Červar je svjestan da je u kratkom roku u kojem su mu igrači na raspolaganju puno lakše razbiti neke limite u obrani nego razviti neki velik broj rješenja u napadu. Sjetimo se, uostalom, i Vukovićeve strategije na EP-u 2012. kad je Srbija došla do srebra s prosjekom od 21 primljenog gola po utakmici. Dekadencija? Može vam se sviđati ili ne, ali dok donosi rezultat… I prepuštam svakome osjećaj one traume upravo iz Njemačke 2007. kad je Hrvatska igrala najšarmantniji rukomet ikada, ekshibicijski se poigravajući sa suparnicima dok nije naletjela na francusku „Maginot liniju“ s Dinartom, Bertrandom Gilleom, Onim Čije Prezime Ne Izgovaramo i Omeyerom, naravno, i u četvrtfinalu ostala bez svega. Da, tih 18:21 i danas je najveća trauma u povijesti hrvatskog rukometa, veća i od gubitka Igara u Sydneyu protiv Slovenaca u Zagrebu 2000. Što je nagnulo Červara na takvu ideju rukometa? Možda upravo to bolno iskustvo, a možda i godine rada u Italiji kad je mogao izučiti filozofiju catenaccia koji je Talijanima u nogometu donosio svjetske naslove, a čiji je izumitelj bio Nereo Rocco s legendarnim odgovorom na uobičajenu konstataciju uoči utakmica „neka pobijedi bolji“: Majko moja, ne daj Bože!

Može li ova generacija koja je na najboljem putu da dokaže kako su kolektiv i timski duh iznad kvalitete pojedinca – u skladu s rukometnim trendovima jer nikad nije bilo teže izabrati najboljeg igrača svijeta nego u 2018. – zacijeliti rane iz 2007., otvorene baš u istoj velebnoj kelnskoj areni? Ne uspiju li, neće im suditi ni javnost ni navijači, ali će sami sebe proklinjati.  Hoće li ta reprezentacija i uz Rajnu imati onakvu potporu kakvu je imala u bavarskoj prijestolnici, gradu spasa generacijama Hrvata, uključujuči i one iz „München-bojne“? Tko zna, generacije političara učinile su sve što su mogle, šteta što se i u Dublinu ne igra.

Ma neka odu do kraja, do Hamburga i Herninga, neka i naša regija ima nekog svog tamo, pa da vide i Nijemci i Danci taj šou kad se pojavi Majka Domovine, zašto bi samo Putin i Moskva bili počašćeni! A mogla bi, jer voli Prva dama pogledati veliku utakmicu i zaći u svlačionicu. Uh, al’ će biti borbe za mjesto na specijalnim čarter-letovima, ipak je laktarenje nacionalni sport broj 1, ne samo u Hrvatskoj, kakav rukomet ili nogomet. Treba samo na vrijeme javiti domaćinima da pripreme kišobrane, nema veze što je sve natkriveno. Ne znaju oni da i ulizivanje u velikim količinama može ispasti teška oborina.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *