Balkan-Handball.com

KOLUMNA Mladena Miletića: Jel mogu odmah da naplatim?

Kad je stariji kolega, politički komentator, čuo da na Europskom prvenstvu u rukometu nastupa svih šest reprezentacija s prostora nekadašnje države, rekao je da se trebalo igrati u Sava centru, ili makar tamo na kongresu odlučiti koga se šalje s tog dijela hendbol planete jer bi od ovih šest bar tri teško izborile ostanak u nekadašnjem prvenstvu Jugoslavije. Nije se bez razloga sjetio Sava centra jer će uskoro 30. godišnjica one scene kad metiljavi gospodin s brkovima dolazi za pozornicu i izgovara „mislim da su se stekli uslovi da slovenska delegacija napusti kongres…“. Trideset godina poslije eto nas u Grazu, u skupini koja po sastavu liči na Brionski plenum 1966., a kako je krenulo mogla bi imati i isti rasplet. Ali polako… Da vidimo kako to u praksi stvarno izgleda, koliko je uopće jak taj jugoval koji je zapljusnuo europski rukomet?

Slovenija

Slovenija na ovom EP-u ima najgori ždrijeb, ali vjerojatno i najbolji sastav, odlično pokriven baš na svim pozicijama, pa su kod kuće ostali neki koji bi drugima bili pojačanja. Kad se pogleda koje su sve igrače posljednjih godina plasirali na veliku scenu, u koje klubove, i kako s lakoćom iz zapravo vrlo tanke baze kao na traci stvaraju nova lica, lako je zaključiti da Slovenci to rade najbolje. Nije to samo u rukometu… Svjesni da ih je jako malo i da možda nisu najtalentiraniji (ali nisu ni daleko od toga), znaju da moraju raditi i više i bolje od ostalih. Ide im… I tradicionalno, nemaju pardona, pa su se posljednjeg osvajača medalje s lakoćom otresli čekajući njegov prvi gaf nakon što je odlučio paralelno voditi klub u drugoj zemlji. Sve od tada zabavno je pratiti izjave Mačkovšeka, Blagotinšeka i ekipe koji kao da se utrkuju tko će bolje natuknuti kako je sve bolje otkad nema Vujovića. Za Ljubu Vranješa kažu da je ozbiljan, studiozan, predan rukometu i navodno niži i od Kardelja! Neponovljivo je kako je 2002. donio Švedskoj naslov provlačeći se između nogu njemačkoj obrani. Zli jezici kažu da je tako utekao i bijesnim navijačima u Veszpremu! Novu sreću našao je u Kristianstadtu gdje je prvo s poslodavcima provjerio smije li paralelno voditi Sloveniju.

  • Što se nas tiče, nema problema, ali svakako i sa suprugom provjerite…
  • Sa suprugom!?
  • Pa naravno! Jer što žena želi, i Bog hoće! Pa to je još Crnjanski govorio.
  • Onaj iz Schaffhausena? S trakom oko glave?
  • Taj, taj…

Bosna i Hercegovina

Čudno je malo vidjeti Bosnu i Hercegovinu kao debitanta na Europskom prvenstvu kad se dobro zna da je žena Aziza Bešlagića sašila prvu rukometnu loptu. Ali realnost je ipak takva. Sve se može na svijetu promijeniti, ali ne i ta simpatična šlampavost kojoj su se nekad smijali građani cijele Jugoslavije držeći se za site trbuhe, a na čiji smo novi urnebesni primjer naletjeli u službenom biltenu prvenstva. Baš sve reprezentacije uslikale su se u nekakvim studijima ili su sliku s terena poslali dobro isfotošopiranu, a jedino su se Bosanci poslikali kao za YU-almanah 1978., ispred ciglastog zida u nekoj školskoj dvorani. Stoje tako izabranici Bilala Šumana dok im iznad glava visi velika crvena zastava s natpisom „Montenegro Cetinje“!

Tko je imao volje, snage, koncentracije i vremena pratiti onu trakavicu s dugovima saveza koji je praktički već bio izbačen iz svih međunarodnih organizacija, znat će da je čudo što je BiH ipak tu, a sve što napravi veliki je plus.

Makedonija

Kažu da je s Makedonijom pod Beč stiglo više novinara nego što je Aleksandar poveo vojske u pohodu na Perziju! Kadar ne impresionira, ali Makedonija bar ima euforiju oko rukometa i jedino je u „najjužnijoj republici“ društveno bitan. Da, imao je taj Vardar imao i Karačića i Čupića, imao je i Milosavljeva i Staša Skubea, ali uvijek će pisati da taj trijumf pripada Makedoniji, a on svakako dokazuje da u sportu ne moraš uvijek okupiti najbolje i najskuplje igrače da bi pobijedio. Zapravo, ne znam je li Vardar imao ijednog najboljeg igrača Europe na svojoj poziciji u tom trenutku kad je osvojio Ligu prvaka. U tom sastavu bilo je nekoliko stokilaša, jedan pivot koji se kroz život priučio rukometu, jedan stakleni Nijemac i onaj Rus na krilu s licem sitnog kriminalca iz Podmoskovlja za kojeg, da ne znam čime se bavi, ne bih stavio ruku u vatru da bi uspio izaći iz mokre kartonske kutije! Ali bili su predvođeni Karačićem toliko više od skupa pojedinaca koji se međusobno poštuju da je to i toliko mjeseci poslije nepojmljivo.

Crna Gora

Sastav nije uopće loš, mogao bi biti i bolji, a impresivniji je čak pogled na stručni stožer, što na klupi, što na tribinama. Trener je mlad, modernih pogleda i pristupa, a šanse će dalje svakako biti veće nego na otvaranju protiv Hrvatske koja je samo potvrdila klasu. Još se čeka prva pobjeda predstavnika naroda s praktički savršenim predispozicijama upravo za rukomet. Do te mjere da se ne bih iznenadio da Lino Červar –  koji je nedavno promovirao teoriju razlike niskih i visokih rukometaša tvrdeći kako ćeš s niskima doći do kratkoročnog uspjeha, a da je za onaj željeni, dugoročni potreban predan rad s visokim igračima – završni dio trenerskog opusa zaključi pomnim istraživanjem Durmitora, doline Sutjeske i bokokotorskog zaljeva u potrazi za prototipom savršenog rukometaša!

Srbija

Dakle, račun se svodi nakon posljednjeg kola, ne nakon prvog. Tko od nas voli čuti kad mu konobar kaže „jel mogu odmah da naplatim?“. Nekako sa strane čini se da u srpski rukomet vjeruje još samo ono malo novinara koji se na velikim natjecanjima okupljaju revnošću liječničkog konzilija ne bi li se uvjerili kako bolest napreduje. U svemu ne možeš biti uspješan, a pomalo je i paradoksalno da pored tolike tradicije baš rukomet ne ide od ruke zemlji koja zapravo dominira u igrama loptom. O trenutačnom položaju puno je reklo i ono naprasno izmještanje iz Pionira par dana prije utakmice kvalifikacija s Hrvatskom, a svakako ima pozvanijih da analiziraju zašto je baš rukomet ružno pače srpskog sporta, zašto se tako lako tone u maniju samosažaljenja i zašto već tradicionalno, bez obzira tko je selektor, svaki nastup srpskih rukometaša podsjeća na jednu iz reda kultnih replika Alan Forda: „Bježmo Grunfe! Njih su dvojica, a mi smo sami!“.

Hrvatska

Status kakav izbornik Lino Červar uživa kod svojih šefova može sanjati svaki trener pod kapom nebeskom. Ako je zbog Vujovićevog „umri više“ mladom igraču u minuti odmora pola Slovenije dobilo sraćku, u HRS-u zbog poruke o crncima nitko nije ni trepnuo, a Červar bi preživio i da je utakmicu s Katarom vodio pod bijelom kapuljačom Klu Klux Klana! Na put u Austriju reprezentaciju i novinare veliki šef Gobac je, kao da je taj čas stigao sa sjednice Politbiroa pod upravljanjem Brežnjeva, ispratio s porukom: „Nećemo dopustiti da neki kvazi treneri komentiraju rad našeg izbornika!“. Tko je kvazitrener, odlučuje Centralni komitet! Zanimljiv pogled u 2020. godini. Ali nemojte misliti da mi smeta, dapače. Kao veliki ljubitelj svih hijerarhijski strogo posloženih sistema s posebnim simpatijama prema sovjetskom modelu uređenja društva, apsolutno podržavam tako čvrst stav! Pa demokracija je ionako zabava za jebivetre, a u sportu tek nema smisla.

One Comment

  1. Mita

    11/01/2020 at 10:55

    Bravo!

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *