Balkan Handball

Kolumna Mladena Miletića: Zatvaramo kongres. Godine prolaze. Mi gledamo

Drugarice i drugovi, što bi rekli naši stari ili naš Stari, kako vam drago, završavamo zasjedanje 26. kongresa saveza rukometaša, sudaca, delegata i onog tipa koji nosi šarene pulovere. Danas će Danska i Norveška u velikom finalu u gradu nešto manjem od Šapca odlučiti tko je prvak Svijeta, Balkana i Koreje. Pa u skladu s tradicijom da prije zatvaranja u vidu „tačaka i zaključaka“ rezimiramo, ajd’ živjeli, što smo vidjeli, o čemu smo raspravljali i što jesmo, a što nismo usvojili i, jel’ tako, kud mi na ovom našem prostoru Balkan Handballa stremimo!

  • Prvi je zaključak da su nas sve skupa oni tamo gore dobro prepišali, a to smo mogli naslutiti da će se dogoditi još prije dvije godine kad su Hrvatska i Slovenija igrali u polufinalu. Sada je samo Hrvatska ispunila taj svoj neki cilj po koji je došla, iako je pala, a Slovenci nisu ni došli da brane svoje treće mjesto. Na nama je sada da u vremenu koje dolazi ili je već došlo dokažemo da ono tada nije bio labuđi pjev naše rukometne škole. Jasno je da ćemo morati dobro rastegnuti muda da ulovimo našu konkurenciju iz skandinavskih zemalja. Na stranu sad to što su si bez srama namjestili taj ždrijeb, ali stvarno igraju bolje, prije svega napadački. To je dimenzija više u ovom trenutku.
  • Drugo! Jeste li vidjeli onog Roda? Majku ti božju, 21 godinu ima, a odigrao polufinale kao da ima 100 nastupa! To je silina, brzina, motiv, hrabrost, ali i vještina, znanje, golovi u seriji u velikoj utakmici. To je dobra selekcija. E tako i mi moramo. A ne robovati štatijaznam nekim starim veličinama koje imaju svoje zasluženo mjesto u historiji, ma kolike da su im zasluge, i onda još na račun njih gurati i familiju u reprezentaciju. Ili da nam je ideal igrača Wiencek. Mislim da znate o čemu govorim. U tom smislu, pomak su napravili Hrvati, pa i Srbija, ali za bolje rezultate trebat će još toga. Još puno toga, drugovi… Izvolite, nađite vašeg Roda bogamu! I nemojte stalno ono „ma dobar je, ali nije to novi Lazarov ili Momir Ilić“. A zašto bi i bio? Dajte svakome šansu da bude novi Taj i Taj s imenom i prezimenom.
  • .. Mislim da je ovo prvenstvo pokazalo da nas ne treba biti sram ničega kad sljedeći put budemo domaćini tako velikih takmičenja jer… Vidjeli ste da se oni ne srame ni namještenog ždrijeba, ni pomoći sudaca, ni pomaganja jedni drugima. Kaže mi jedan mladi drug, stari tinderaš, dva metra i sto kila čistog promiskuiteta, koji je djelovao gore po tim zemljama, da su takvi i u životu. Sve na fino, i po zakonu, ali mater ti vražju uvaljaju ti kajlu samo tako. Da, da, i to sa onim lisičjim vilbekovskim smješkom. I zato živjela, ma gdje da je, Ceca Vujčić koja je davnih dana u Poreču rekla „pu, mamu im plavu poganu!“.
  • Četvrta tačka. Nastavno na prethodnu. Mi mnogo kukamo i pričamo o tom skandinavskom lobiju uz koji su i Švabi. Ali gdje je nama naš lobi, pitam vas. Zašto ga mi nemamo? Ili ga imamo, ali je preslab, nedovoljan? Nazovite ga kako hoćete, Lobi regije, Lobi našeg prostora, Lobi Države Koje Se Sramimo I Nikad Joj Ime U Usta Nećemo Više Staviti. Mi moramo znati da se nijedan naš savez ne može sam protiv njih boriti. Pa lijepo vas molim, da su tako stvari namjestili Slovenija, Hrvatska i Srbija ili Makedonija, Srbija i Hrvatska, oni bi nas proglasili za balkansku mafiju, crnu tačku Europe i štatijaznam tamo… I nas zato ne treba biti briga za to šta oni pričaju i misle, a niti od sebe samih. Kad je to u pitanju.
  • Peta stvar, vi ste napravili tu SEHA ligu, i to je dobro, ali niste otišli dalje od toga. Vi niste razradili sistem daljnjeg zajedničkog djelovanja i regionalnog razvoja rukometa, već kao da ste, za razliku od onih gore, ostali zatvoreni u svoje sitne, često i strogo lokalne interese. Uopšte gledajući, samo su Hrvati iskoristili, ali ne do kraja, puni potencijal toga, jer su u zajedničkoj ligi razvili uz Zagreb još jedan dobar sponzorirani klub, jer su dio toga uzeli iz Izviđača i rasporedili svoje ljude u Metalurgu, Vardaru, Celju… i još su htjeli uzeti onog malog iz Vojvodine. Svi drugi su tu manje djelovali.
  • Šesto! Meni drugovi iz Srbije često vole da kažu da je Srbija osnovala regionalnu ligu i to je tačno. Ali i tu je stala. Pa je napuštala, pa opet ušla, zapravo svojom krivicom najmanje koristi ima od nje i svi ti mladi igrači bježe što prije mogu. Eto, sad sam pročitao da su od njih petorice trojica vani u tim ligama slomili nogu! Jasno da Srbija može postići puno boljom organizacijom i radom saveza, ali za veliki rezultat, ona mora imati jaki klub ili ako može dva koji će biti nositelji razvoja.
  • Broj sedam… Ja sam pročitao da je plan bio da Hrvatski rukometni savez za zlato da igračima 450 hiljada eura, za srebro tristo hiljada, za broncu dvjesta i tako dalje. Vidite, to su lepi novci, bogati! I to je dobra ideja. Ali dajte razmišljajte i kako da premirate one koji su stvarali te igrače, da pomažete te klubove koji su razvili reprezentativce i ljude koji su ih naučili igrati rukomet i nagovorili ih da se bave našim sportom. Jer to je bespoštedna borba, oni su more znoja prolili za to. A ne da slušamo Vladu Šolu kako moli na televiziji da igrač proslijedi dresove u Dubravu ili priče trenera da na bankomatu dižu za doručak igračima koji igraju mjesečno za 50 eura koje nikad ne dobiju. To je nedopustivo.
  • Osmo, a to ima veze sa sedmim. Teškom mukom uspio sam pobrojati da vi danas na ovom prostoru bivše Jugoslavije imate točno 65 prvoligaša bez SEHA klubova. A jedna bogata Francuska s toliko više stanovnika ima 14 prvoligaša. Vi ste napustili stari sistem koji je davao rezultate, ali ga više nema, a ostavili ste princip djelovanja kao da se ništa nije promijenilo. I zato zaostajemo. Godine prolaze, mi gledamo. Vi treba da razmišljate, da naglasak s klupskog, u čemu nikad financijski nećete moći pratiti zapadni svijet, prebacite na selekcijski razvoj rukometa, da radite okupljanja selekcija liga, mlađih kategorija, i da zajedno trenirate, igrate jedni protiv drugih i tako djelujete na usavršavanju kvalitete jer imate jako široku, ali razvodnjenu bazu koja je potonula u amaterizam, mogućnost povremenog treniranja i neobaveznog bavljenja rukometom.
  • Deseto! Ne, deveto, magnetoskop izbrišite ovo. Mi ne trebamo da gradimo tamo nekakve sentre de formasjon, kako se to stalno priča i ističe kao primjer iz Francuske jer to što igra Grebille radio je još prije 35 godine Mile Isaković, samo malo sporije, ali bolje. Mi imamo puno talenta za taj naš sport. Mi treba da svi zajedno, i ljudi koji vode i mi koji to sve pratimo, uložimo malo više pažnje i truda u sve to, da se dogovorimo možemo li imati neki zajednički cilj i da onda podržimo sve to i poštujemo neku hijerarhiju. Ne zaboravite da je za stvaranje velikog igrača potrebno bar deset godina krvavog rada, da se vrhunski trener stvara barem dvadeset godina na ovaj ili onaj način, a da je vrhunskog sportskog dužnosnika potrebno graditi trideset godina, i da pritom moraš imati sreće da je ta ličnost – uz nužnu ali kontroliranu dozu pokvarenosti – ipak dovoljno kvalitetna u svakom smislu i da u nekom trenutku ne ode u menadžere.
  • Drugovi, ja bih u zadnjoj tački da kažem nešto i o tome da mi ne trebamo da se bojimo znanja i drugog mišljenja i da mi moramo da okupljamo naše najbolje stručnjake, da ih zovemo da kažu svoj stav i daju svoje prijedloge, a ne da u rukometu imamo više disidenata nego cijeli Sovjetski Savez! A i oni trebaju da zatome taštine i ne da se postavljaju po principu „neću ja u Karlovac, jel znaju oni ko sam ja“. Znate, mene je jednom urednik poslao da odem, bilo je to negde dve i druge ili treće, da odem na predavanje Vlade Štencla koji je predlagao nova pravila rukometa, da nešto o tome napišem i naučim. Kad sam ušao u tu sobu u Domu sportova sjedili su u klupama Velimir Kljaić, Ćos Milković, Zdravko Zovko, Irfan Smajlagić, Josip Glavaš, Slavko Goluža… Meni su se koljena odsjekla bogati kad sam vidio te autoritete. I neki su i vikali „Štencl, pa ti si poludio“, ali to je vrijedilo čuti.
  • I za kraj… Da parafraziram samog sebe… Drugovi, kada pogledamo današnji rukomet… To više nije isti sport, on ima sasma drukčiji oblik, sasma drukčije lice, i standardi su daleko otišli! Drugarice i drugovi, ja ne bih hteo tu da duljim jer mnogo bi se moglo tu govoriti, ali dajte vi govorite o tome… A mi ćemo vas slušati i vi onda nas prisilite da mi to i podržimo. S time bi ja završil, drugovi!

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: U Tokio! Moj rukometni Pinocchio…

  1. S. Zahvaljujem i čestitam svima, naročito uredniku, koji su imali strpljenja i volje čitati sve što sam nalupao po tastaturi za vrijeme ovog Svjetskog prvenstva. Isprike ako sam nekoga opaskama uvrijedio, ništa nije bilo u zloj namjeri, one koje sam imenom spominjao zapravo uvažavam. O tome o čemu sam pisao većina vas ipak zna više od mene, a morate znati da i mi novinari, kao i treneri i suci, često griješimo. I mi bacimo loptu u aut, pogrešno procijenimo i krivo dosudimo ili jednostavno – izaberemo lošu taktiku. Žiko, nemoj me zvati za sljedeću godinu… Nemam je više živaca za sve to, brate mili. Iskreno, sanjam dan kad ću ti kao Boda Ninković u onom nekom filmu reći: „Izvini, lekar mi zabranio da gledam sport. Zbog srca. Prijatno komšija!“.

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Stojanče, Stojanče*, da ti kupim zlatno lanče…

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *