KOLUMNA: Pobediće i Roko-Leni Ukić, jednom... - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Pobediće i Roko-Leni Ukić, jednom…

KOLUMNA: Pobediće i Roko-Leni Ukić, jednom…

zika.bogdanovic
0 komentar

PIŠE: ŽIKA BOGDANOVIĆ

„Sebe i svoje stavove neću promeniti po cenu sedam otkaza. Ne moram biti trener“, rekao je u kameru Balkan-Handball.com, Željko Babić samo tri dana pre nego je rukovodstvo Hrvatskog rukometnog Saveza donelo ekspresnu odluku, ni dva sata posle poraza od Slovenaca, da ga smeni u paketu sa Petrom Metličićem i Ivanom Balićem.

Tako je Gvardiola iz Opuzena i pre nego će izgubiti dva meča u 24 sata na tragičan način, poslao poruku koja je citat svih citata.

Reprezentacija je u prethodnih 20 meseci bila ogledalo atipičnog selektora na svojoj klupi. Sa puno uspona i padova na terenu, odnosima sa medijima i rukometnom javnošću. Jednom raspevana, jednom ćutljiva. Jednom mistična, jednom razdevena do golotinje. U suzama, pa u oblacima.

U traktatima o tome šta su bile dobre, a šta loše stvari ere Željka Babića, dalo bi se krenuti od one da on ipak nije mogao da pretpostavi šta sve sa sobom nosi posao selektora najbolje reprezentacije u jednoj zemlji, koja je 17 puta igrala polufinala velikih takmičenja unazad 22 godine i samim tim celila rane košarkaške, često fudbalske i mnoge druge.

Nije bio spreman, ne taktički, ne zbog svog znanja koje je neosporno, već kao čovek koji nije mogao da trpi pritisak na način na koji to zahteva stresna funkcija u kojoj se čitava jedna godina u jednom sportu sabije u 20 dana, ma kakvih 20, u jednu utakmicu, 10 minuta, dva napada, ako hoćete, jedan sedmerac.

To kao igrač nije prošao, a nije ni kao trener. To nije mogao da sagleda ni iz perspektive svog prethodnika sa kojim je radio, Slavka Goluže, jer samo je jednom glava na panju, a svi ostali su sporedni likovi u predstavi. Kao što ni Slavko nije mogao da vidi kada su Červaru noževi bili ispod grla.

Zato je oduvek bio neshvaćen, jer je slavio pobede i protiv Argentine, i protiv Egipta, i protiv svih onih koji su već pobeđivani po sto puta. Bio je često impresioniran i tražio povratnu energiju u društvu novinara koji su stavljali uskličnike posle Atlante, Lisabona i Atine, kao i igrača koji su sve to doneli na svojim plećima, i onih „što se pitaju“.

Tu tanku nit između medalje i nacionalne katastrofe nije želeo ili mogao da prepozna. Nije razumeo da se narod i mediji bude tek dan pre polufinala – i da mu to dođe kao prirodni ciklus, kao medved iz zimskog sna. U Hrvatskoj se ne slave četvrta, ni peta mesta. I na bronze su se jedva navikli posle mnogo godina stavljanja peškira oko glave.

Zato je spominjanje četvrtfinala, makar i u odsustvu Sliškovića, Marića, kakvog-takvog Duvnjaka, bilo jeres. I podmlađivanje kao termin – jer ga manje-više niko od drugih selektora velikih timova nije spominjao. Ono se podrazumeva, jer je početak olimpijskog ciklusa i svi čiste svoje redove.

Babić je oduzeo jednu vrstu ekskluzivititeta i povukao ručnu kočnicu na ambicije. Sami tim je poljuljao autoritet koju hrvatski nacionalni tim ima u svetu rukometa i prepoznatljivu ubilačku crtu koju je ovaj tim imao do Katara. Ima u tome naravno i realne procene kvaliteta igrača, koji je niži od francuskih, pa danskih, možda i nemačkih, u rangu sa norveškim, španskim, slovenačkim, ali ima nešto i u dresu koji se nosi – a taj dres izaziva strah i trepet u svetskim razmerama.    

Jeftinijeg finala nije bilo od onog u Parizu. Francuzi su do zlata došli bez da se igrali sa Dancima, Nemcima, Špancima i Hrvatima. Hrvatska je mogla na megdan domaćinu bez meča sa osvajačima medalja iz Rija. I sada, kao i u Riju od Poljaka, pali su od, na papiru, slabijih.

Suma sumarum, treće, peto, pa četvrto mesto u 12 meseci ne mogu biti neuspeh. Kontekst je druga priča. Babićeva dva polufinala treba ponoviti, a posle EURO 2018 u Hrvatskoj ide nagazna mina u vidu domaćinstva Nemaca i Danaca.

ČERVAR SIMBOLIKA I SLABOST

I sada je glavna tema Lino Červar. Spominjanje Maga di Umaga u kontekstu novog selektora je dokaz sistemske slabosti hrvatskog rukometa. Gde su treneri? I da li je moguće da je lista „persona non grata“ toliko duga (Ivica Obrvan, Neno Kljaić, itd), a da ostali ne vrede, pa je garant opšte mobilizacije i uspeha jedan jedini čovek!? Isti onaj koji je Hrvatsku napustio pre sedam godina rečima “ da ne može raditi u nepodnošljivoj atmosferi podeljenosti, mržnje, netolerancije, otpora prema promenama i nepoštovanja sopstvene dece“.

Sa druge strane, simbolika ima svoju moć. Sedam godina, baš od te čuvene Červarove pressice u Beču, čeka se novo finale. Svetski i olimpijski šampion dobio bi šansu da u Zagrebu uzme i tu jedinu titulu što preostaje.

O BALIĆU

Da je Zlaja Horvat znao da pucajući penal odlučuje i o tri radna mesta, možda bi i provukao loptu Bergerudu kroz kuk, a možda bi se okrenuo i rekao „Ljudi, pa jel stvarno samo od ovoga zavisi?“. Posle svega, da li je Željko Babić kolateralna šteta Ivana Balića ili je ipak obrnuto?

Jasno je da je Balić „vezanih ruku“ bačen u Jadransko more, jer šta bi mogao čovek koji nije trener, a ni na klupi. Zli jezici govore da je njegov najveći organizacioni uspeh vezan za „plejku“ u hotelskim sobama, ali šta god da je radio ili nije, Ivano Balić je MUST hrvatskog rukometa i ne treba sa njim brisati patos. Rukomet kao sport pati od nedostatka prepoznatljivosti i zvezda, a ako jednim potezom izbrišete dva lika koja su obeležila deceniju, onda brišete i taj sport. Naravno, ne treba idealizovati sve i svakoga. Veliki broj velikih imena u našem sportu posle karijera nije sposobno ni samostalno da pređu ulicu, ali neke morate zalivati kao retke biljke i stavljati na sunce. Jer, prosto je, naš sport ne održavaju besane noći NBA-a, ni Lebron Džejms, mi sami sebi moramo glavu da držimo iznad vode…

A, znate kako, neće doveka srpska košarka spasavati hrvatski rukomet od sopstvenih grešaka. Pobediće i taj Roko Leni Ukić jednom, a kada se probudi duh Dražena Petrovića onda će biti kasno. Probudiće se kompleksaši-urednici koji 20 godina grickaju nokte u januaru gledajući taj „seljački sport“. Okrenuće Hercegovina i Dalmacija ćurak, a dok sve one uvaljane u blato očistite i obučete, odoše i deca, vlakom, za Zagreb, ali bez lepka, nego sa onom narandžastom, velikom. Smešno? Ne dao Bog da doživite…

FOTO: Jozo Čabraja, HRS

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball