KOLUMNA: Put do Tokija u šali i zbilji - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Put do Tokija u šali i zbilji

KOLUMNA: Put do Tokija u šali i zbilji

zika.bogdanovic
1 komentar

PIŠE: Žika Bogdanović

Gradić nadomak Porta, Povoa de Varzim, simbolično je započeo smenu generacija u srpskom rukometu. Tačno 15 ranije, ista mesto, ista dvorana, na jedan dosta težak način raskrstili su sa jednom velikom generacijom jugoslovenskog rukometa koja je na Svetskom prvenstvu 2003 sišla sa scene ne odigravši ni jedno finale, a imala je kvalitet za pet.

Taj remi sa Nemcima generacije Peruničića, Jovanovića i Škrbića, na istom mestu bio je dovoljan „Orlovima“ da ubedljivo eliminišu Portugal u baražu za SP 2019, koje će biti prvo za Srbiju posle šest godina i propuštenih prilika za Katar i Francusku.

Ljubomir Obradović odradio je odličan posao. Od starta je imao čvrstu veru da Portugalci ne mogu da pariraju Srbiji i to se na kraju videlo na terenu. Situacija u kojoj se našla reprezentacija Srbije, da se u trećoj godini olimpijskog ciklusa iznova formira pretila je da dovede do rasula eliminacijom od Portugalaca, ali to je sada prošlost. Zato svaka čast na hrabrosti, imajući u vidu i to da Obradović ima dosta komotnu situaciju u ženskoj reprezentaciji koju čeka godinu i po dana realne borbe za Olimpijske Igre.

„Orlovi“ su, međutim, i dalje daleko od Tokija, do koga vodi plasman među sedam, osam najboljih na Svetskom prvenstvu. To je gotovo pa nemoguća misija sa bilo kojim selektorom na klupi u ovom trenutku. Uz povratak Jovanovića, promenu odluke Abutovića, pojačanu konkurenciju u vidu Kukića, još par igrača mlađe generacije, ratničku/radničku atmosferu koja je bila sjajna ovih 10 dana, ovaj srpski tim može da raste, ali je jasna pretpostavka da se vrlo verovatno zakasnilo za Tokio, pogotovo u situaciji novog sistema takmičenja, koji favorizuje kvalitetnije selekcije uvođenjem glavne faze (TOP 12) umesto nokaut sistema. Plasman u glavnu fazu na SP 2019 bio bi uspeh ravan podvigu.

Sa Obradovićem na klupi? Zašto da ne, ako to, ni po jednom osnovu, neće poremetiti ciljeve i atmosferu u ženskoj reprezentaciji.

Ako ste čuli prve taktove himne, onda ste mogli da pretpostavite kako će Meksikanci proći sa Nemcima na Mundijalu. Slično važi za srpski rukometni tim. Faktor borbenosti mora biti u prvom planu od sada pa na mnoga ljeta ako se želi opstati u ozbiljnom rukometnom društvu.

Na tom putu nema šta da traži Crna Gora. Priča o večitom talentu Crnogoraca, nešto je uniformisanija u odnosu na bosanskohercegovački haos, ali je suština ista. Reprezentacija nije na 100% iz ko zna kojih razloga sa mnogo uspona i padova. Jasno je da se Hrvatska nije mogla eliminisati u situaciji neigranja Simića i Borozana, ali najubedljiviji poraz u kvalifikacijama definitivno nije nešto što daje nadu za budućnost. Crnogorci su osuđeni na prosečnost, a da svake dve godine popunjavaju drugu evropsku ligu. U međuvremenu, divićemo se pojedinačnim učincima pojedinih igrača.

Hrvatska je štiklirala ono što se moralo štiklirati. Opstanak Line Červara na klupi posle petog mesta na EP 2018 dokaz je da su se Hrvati konačno povukli u drugi ešalon favorita, a svoje mesto u TOP4 svetskog rukometa prepustili Skandinavcima. Realnost je da Hrvatske nema u Nemačkoj i Danskoj na pobedničkom postolju, a tu poziciju najviše voli Červar, jer mu je priča o Davidu i Golijatu najomiljenija. Tada je najopasniji. Bez obzira na sve, veće tragedije od ove domaćinske neće biti. Hrvatska mora izboriti kvalifikacije za Tokio, to je muss, ispod toga ni jedna Linina priča neće biti održiva.

Treča godina Veselina Vujovića na klupi Slovenaca dovela je do neuspeha. Ušao je Vujović u klinč sa birokratijom, na njegovoj su strani svi koji žele dobro rukometu, ali to je očigledno negde iz koloseka izvelo i čitavu reprezentaciju od januara pa do danas. Mađari su zaslužili pet crvenih kartona u Koperu, ali je pitanje gde su Slovenci bili da odgovore na svom terenu? Rukometnim svetom se pronosi mit o Vujinoj „trećoj godini“, koja mu je bila teg oko vrata i u SCG (2004-2006), a u novije vreme i u Zagrebu. Ako ga put odvede u poljsku Vislu, gde mu je ponuđen ugovor u klubu koji ima ambicije u Ligi šampiona, pitanje je šta će ostati od njegove energije za Sloveniju. Put do Tokija je u magli, do njega vode restlovi i čudesan rezultat na EURO 2020. Slovenci su sila i oni mogu, za razliku od  većine iz regiona, šansu da traže i u Stokholmu januara 2020.

Makedonci su pokazali da su prava reprezentacija. Ovaj sastav je došao do nivoa da u dve utakmice može da nadigra gotovo sve reprezentacije sveta. Malo je plašio nadmen medijski nastup pred duel sa Rumunima, ali ubrzo se videlo da su za samouverenost imali pravo. Osnovni problem Makedonaca je kratka klupa, a Svetsko prvenstvo u novom sistemu postaje zahtevno poput EP. To ih je koštalo u Hrvatskoj, jer realno retko koja reprezentacija tog ranga toliko zavisi od svojih najboljih pojedinaca. Ništa se neće promeniti ni u Nemačkoj i Danskoj, gde je realno da ih vidimo negde oko granice najboljeg rezultata ostvarenog u Kataru gde su bili deveti.

 

Možda vam se dopadne

1 komentar

ivan 19/06/2018 - 00:40

makedonci ako žele na OI, najbolje bi bilo da niti lazarov niti mirkulovski ne igraju na ovom sp-u. da vide gdje su zapravo, i da mlađi budući nosioci steknu iskustvo prve opcije. koliko god su to odlični igrači, zbog njih ne mogu produžiti klupu.i bit ostat će u tom raskoraku.

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball