KOLUMNA: U ime svih nas iz osamdeset i neke... - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: U ime svih nas iz osamdeset i neke…

KOLUMNA: U ime svih nas iz osamdeset i neke…

zika.bogdanovic
2 komentari

PIŠE: Žika Bogdanović

Postoji tačan trenutak u životu svakog čoveka kada nešto klikne, kada se nešto preokrene, pa nas odredi, usmeri i zauvek zavede. Onda kao hipnotisano krenemo, pa letimo, padamo, ali zaneseni, volimo i dalje, sve dok ne odrastemo, kada sednemo, razmislimo, prepoznamo tu silu koja se igrala sa nama i izvedemo zaključak.

Barem dok pišem na ovom našem jeziku koji će nas spajati doveka kao vazduh koji dišemo, otporan na sve gluposti i marifetluke, jači i od metka i repriza koje nam nude, ne moram biti neki literata da objasnim šta za sve nas znači godina 1993.

Neponovila se.

Godina u kojoj smo se gledali preko nišana, sudbonosno, odredila je živote mnogih od nas. Svako je imao svoje heroje. Ne te heroje, ne te u uniformama. Za moju rukometnu generaciju i neke oko moje rođene s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, heroji nisu podmazivali puške, već lopte, i to onim lepkom u zelenim konzervama koji je stizao švercovan preko granice vredan kao benzin, ma vredniji od njega, dokaz da smo još uvek deo civilizacije.

Hajde sada 25 godina kasnije, evo par dana posle Kelna, kada današnji klinci mogu da vide sa kojom brzinom je uletela pobedonosna lopta Diega Simoneta u mrežu, svaku ekspresiju na licu egipatskog gladijatora Šebiba u  „sloumoušnu“ dok urla, izbroje kapljice znoja na čelu Noke Serdarušića i saznaju sve u milisekundi, objasnite im da mi 30. maja nismo imali pojma da je Puc dao taj gol u Manhajmu i da je Zagreb postao šampion Evrope.

Mi, sa ove strane.

Deco draga, setimo se, živelo se bez interneta, mobilnih telefona, pevalo se „E moj druže zagrebački and beogradski“, a od golova su se brojali samo mrtvi i ranjeni.

Za nas je finale svih finala odigrano 23. maja, sedam dana ranije. Finale posle koga je sve manje-više nebitno za srpsko-crnogorske rukometne anale, uz par izleta crno i crveno-belih do kraja te decenije. Finale koje je bilo omaž moći jugoslovenske škole rukometa. Finale našeg univerzuma. Utakmica koja nas je odredila, sve nas, koji smo ranije ili baš tada, rešili da mladost, neki i život, posvetimo rukometu.

I dan danas, srećem ljude koji pričaju o tome, koji znaju da navedu postave Zvezde i Partizana iako su odgledali tri rukometne utakmice od tada, kod kojih prepoznam istu emociju, koji povišenog glasa pričaju kako je u Pioniru bilo 10.000 ljudi, iako hala prima 7.000. I dan danas se sećam da nisam mogao da gledam taj poslednji šut Neđe Jovanovića i da sam čekao sestrin krik iz druge sobe. Završeno je na penale. Zoran Paša Đorđić je tada mnogima postao član familije, a da to nikada nije saznao. Čisto da se zna, da ne ispadnem totalni slabić, nisam propustio ni jednu drugu vožnju Mateje Svet, ni žmurio kada je Ivković uhvatio „živu“ Maradoni, kiks Aumana na Marakani, ni Saletovu tricu Huventudu, ali ovo je bilo jače od mene.

Tako su neki klinci „odande“ slavili Puca, Paku Ćavara, Kljajića, Jovića, Golužu, Obrvana, Tomljanovića, isto kao što je za mene Senjo Maglajlija bio apsolutno najjači čovek na svetu i to ostao do dan-danas, Nenad Peruničić „terminator“ koji je davao golove koje niko nikada više neće davati, a u ušima mi i dalje odzvanja glas pokojnog Srđana Kneževića kako viče „Nedeeljko, Igoor, Dragaane“, mogu da ga skinem, iako nisam neki imitator. To su šumovi detinjstva, glasovi sportskih snova, flešbekovi prvih treninga.

Šabački „vanzemaljci“ su poslednja zajednička rukometna emocija jugo-sfere.

Ova naredna generacija, zlatna za Hrvatsku, bronzana za Srbiju, u tih godinu-dve, zauvek je inficirala poslednje generacije sa crvenim maramama. Taj virus nismo prenosili jedni drugima, jer nismo mogli, ali je, hvala Bogu, došlo vreme da možemo zajedno da pričamo i pišemo o herojima našeg detinjstva.

I da se pitamo, ko bi, Partizan, Zvezda ili Proleter, igrao to finale 1993. sa Zagrebom umesto Valaua? Kakvi Nemci, kakvi Španci, Francuzi, to bi bila „jugoslovenska“ verzija ovog „francuskog“ Kelna… 25 godina ranije…

Možda vam se dopadne

2 komentari

M 01/06/2018 - 06:55

Prelepi,nostalgični tekst, i vaspitni.

Odgovori
Bojan 01/06/2018 - 18:17

Extra

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball