Balkan Handball

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Hvala Goluži za „hvala Srbiji“

Hvala Goluži za „hvala Srbiji“

„Jesi čuo da se Goluža zahvalio Srbiji?“, dočekali su me s vrata jedan dan na poslu.

„Ne, na čemu?“

„Aj pogodi!“

„Pa ne znam. Ako je od Goluže, vjerojatno su nam izručili minske karte… Ili Šešelja!“

„Ne, pristali su s nama odigrati dvije prijateljske utakmice umjesto Mađara.“

„A zašto ne igramo s Mađarima?“

„Odustali su bez objašnjenja.“

„Eto vidiš. Tko bi to od njih očekivao…“

„Od koga? Mađara ili Srba?“

„Aj pogodi.“

Ma mislim, nije neki big deal, pa ne radi se o spašavanju poplavljenih, riječ je o dvije obične utakmice, otišla bi hrvatska reprezentacija i bez njih na SP u Katar… Ali nakon svega izrečenog posljednjih godina i onih nepotrebnih „oluja“ nakon EP-a u Srbiji i Olimpijskih igara u Londonu bio je nemali šok pročitati naslov „Goluža: Hvala Srbiji“. Dođe ti da čovjeka pomiluješ po kosici i kažeš „vidiš, Slavko, da se znaš lijepo igrati“. Još kad je nakon druge utakmice u Rijeci osudio ustaške pokliče 50-ak likova s neispisanim dijagnozama koji su za je… svih nas u zdrav mozak doživotno spremni, zapitaš se je li to isti onaj naš Keta koji bi izazvao lom čim bi usta otvorio. Nadam se samo da neće jednog dana imati problema zbog ovih posljednjih izjava, jer u nas se dobre stvari tog tipa pamte dugo i uglavnom zamjeraju. Ne bih volio da se na nekoj donatorskoj večeri za stolovima laktovima gurkaju kad uđe Goluža…

„To ti je onaj što se zahvalio Srbiji…“

„Strašno! A bio je kul tip…“.

Ne znam za vas, ali ja sam u subotu uvečer legao sretan i zadovoljan što hrvatski izbornik svake godine napreduje i kao trener i kao čovjek. Nisam ciničan, vjerujte, zaista mislim da Goluža na svako novo natjecanje, a Svjetsko prvenstvo u Kataru će mu biti šesto veliko u ulozi izbornika hrvatske reprezentacije (on tvrdi da je sedmo jer računa i Mediteranske igre), odlazi sve bolji i potkovaniji. U svakom slučaju smireniji i racionalniji nego na početku mandata, da ne govorimo da sad te minute odmora imaju i formu i sadržaj, iako se vrlo često i njima pridavao prevelik značaj. Pa u zlatno Červarovo doba minute odmora znale su se pretvarati u obično nadvikivanje, a i takve su davale rezultata. Ono što posebno cijenim kod Goluže je i to što nije nekakav fatamorganski trenerski deus iz neke daleke zemlje kojeg možeš vidjeti samo u posebnim prilikama, na posebnim mjestima, i koji se javnosti obraća u obliku poslanica. Goluža ide na sve moguće utakmice, i to ne samo rukometne, često ga se može vidjeti i na košarci i nogometu, a bio je jedan od rijetkih koji je navraćao u sablasno praznu ZG-Arenu na Europskom prvenstvu rukometašica. Čak je i najavio da će na SP-u kao inovacije uvesti neke stvari koje je uočio u utakmicama rukometašica. Živi bili pa vidjeli! Pokojni Tomislav Ivić u jugoslavenski nogomet uveo je presing proučavajući hokejaške i vaterpolske utakmice.

Nego, gledam tu utakmicu u Rijeci (onu prvu u Umagu državna TV nije uprizorila) i razmišljam zašto se ti hrvatsko-srpski dvoboji inače krste frazom „više od igre“? Kad vidim koliko je tu namigivanja i tapšanja među igračima, nježnog šaputanja, osmijeha i općenito korektnog odnosa prije bih rekao da su te utakmice „više od prijateljskih“. Božemeprosti, k’o da bi se htjeli bar na jedno poluvrijeme malo izmiješati. Eto, 25 godina igramo se Nijemaca, obigravamo oko Danaca, smješkamo naokolo poput Japanaca, i nakon svega shvatimo da se i dalje samo Srbi žele s nama igrati. I kako im onda nećeš biti zahvalan?

I tako… Hrvatska se sprema za Katar, a Srbija je s Dejanom Perićem na nekom novom početku. Dolaskom u Umag, Momir Ilić i Marko Vujin vratili su se u pitomu Istru, na gotovo isto mjesto s kojeg su 2009. krenuli, tada s Jovicom Cvetkovićem. Takvi frajeri, a još uvijek na početku…

„Bolje na početku nego na kraju…“, rekao bi u Vrućem vetru genijalni Bob. Slava vječnom Bori Todoroviću!

Poželio bih Periću da sljedeći put kad ga vidimo više nema ono v. d., da ostane, kao i Goluža, što duže i da vrati Srbiju gdje joj je po rukometnoj tradiciji i mjesto. Ima tu sjajnog materijala, pa i u Hrvatskoj bismo dali sve da imamo onakav gorostasni potencijal u liku Mijajla Marsenića na poziciji kružnog napadača. Ali, objektivno, nije realno u državici od četiri i kusur milijuna stanovnika očekivati da će se svake tri-četiri godine roditi novi Vori. Takvu je blagodat imala jedna puno veća zemlja. Da ne odem predaleko i napišem nešto za što bi me prokleli kao izdajicu domovine, ugodan let putnicima za Katar!

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *