Kolumna Mladena Miletića: Kažu da je počelo

Kažu da za hrvatsku reprezentaciju Svjetsko prvenstvo u Kataru počinje tek u četvrtfinalu, dakle sad u srijedu. Kog boga onda ja već deset dana kolumnišem na Balkan Handballu? Rekoh, da nisam sanjao? Odem provjeriti, vidim: kolumne još tamo. Mnogo su ti Hrvati razmaženi nakon dvanaest godina uzastopnih nastupa u završnicama velikih turnira, te igraju kilavo, te obrana ne valja, te skupina im jadna, te kakva je to pobjeda od jedan razlike… Čisto bih im poželio par godina odmaranja od rukometnih uspjeha da nisu moji i da me nije strah da zbog toga ne nadrljam.

Iz bizarnog razloga mi je i drago što je utakmica osmine finala s Brazilom imala obrise horora. Naime, već godinama se uzaludno borim objasniti i dokazati antirukometnim elementima u redakciji da taj sport ne igra samo pet zemalja u Europi i nitko izvan nje. A svaki put kad se javi kolega iz vaterpola (koji bajdvej ne zna plivati) i krene nešto uspoređivati, pozdravim se s još malo ostatka kose koju gledate na ovoj staroj slici. Jednom ću izraditi ozbiljnu studiju da su europska rukometna prvenstva teža od košarkaških, a da su svjetska košarkaška jača samo zato što Amerikanci nisu otkrili rukomet. Ako se netko želi pridružiti…

Ajde, ajde… Niste se valjda prepali? Ili ponadali? Bilo je i većih drama od ove s Brazilom, recimo 1995. na Islandu kad je Hrvatska prošla Tunis ne nakon produžetaka nego sedmeraca. A tad je imala jaču momčad nego sada. Ali bila je prvi put na Svjetskom prvenstvu. Danas ima ugled i iskustvo, spasili su je u osmini finala. Vidim da Brazilci kukaju na suđenje i kokodaču kako su Hrvatskoj mogli suditi Katarci, a Kataru Hrvati. Iskreno, nakon svih ovih godina i svega viđenog na velikim rukometnim natjecanjima, boli me briga. Nisam lani nakon Danske pružio podršku svojima, neću ni sada Brazilu. Sljedeće godine oni će biti Katar, pa će biti sve okej.

Ne znam zašto, jesam li ostario čekajući godinama neki novi Portugal il’ je nešto drugo, ali više se previše ne opterećujem ni protiv koga će Hrvatska igrati. Gledam Francuze i Šveđane, prije bih kalkulirao, vrtio po glavi, navijao, sad mi je baš bilo svejedno tko čeka Duvnjaka i ekipu. Nakon Brazila urednik me zatekao s pitanjem na kog bi mogli u polufinalu. Uf, nisam uopće razmišljao. Nije da ne vjerujem, ali nisam tako daleko gledao. Totalno sam se pogolužio, počeo sam govoriti da sam „upozoravo“ umjesto „upozoravao“ i još samo fali da napišem da idemo utakmicu po utakmicu.

Ali dobar je, sve bolji, od prve kolumne to tvrdim. Što vam je Goluža rekao na poluvremenu, pitaju Duvnjaka nakon utakmice. „Da se moramo smiriti. Trener je bio pribran, rekao nam je da se smirimo i da moramo pobijediti sami sebe.“. To je lijepa vijest. Nekad je na utakmicama trebalo smirivati Golužu. Prije nego što pobijedi sam sebe. U jednom su svakako složni. Kao što je i tražio, i izbornik i igrači cijelo su vrijeme nasmijani dok daju izjave. K’o Kolinda s plakata! Još će božemeprosti završiti kod Vučka na naslovnici Informera…

Hrvati su daleko dogurali i ne bi bila sramota da ispadnu u četvrtfinalu, ali… Javnost traži više. Prije svega više od igre. Pustite Brazil, bila je to divlja utakmica kakvih smo se već nagledali, zaključci iz te igre već sutra ne vrijede previše, zaboravit će i s kim su igrali. Ali sad im treba velika partija. Mogao bih se sakriti iza tih fraza „ne trebamo igrače opterećivati“, „došli smo po olimpijske igre“, bla, bla… Ali neću. I zato: dečki, uzmite to! Ovo je vaš turnir. U najboljim ste godinama, ni premladi ni prestari. Zdravi ste, nitko i ništa vam ne fali.

„Kažu da imamo još samo par godina za nas…“

Nemate! Stariji ste u prosjeku četiri godine od Balića, Lackovića, Sulića, Metličića… kad su osvojili SP u Portugalu. Za dvije godine tko živ, tko mrtav. Dovoljno ste toga prošli da ne izgubite glave kad vas suci zakinu, kad vam neki Omeyer, Landin ili Andersson uđe u seriju obrana ili kad vas jednostavno ne ide.

Naše ruke nisu vezane,

Naše ruke nisu bludnice.

Idemo!

Francuzi su prvi favoriti, dok god ih ne vidim da izlaze s terena pognutih glava za mene je tako. Tu su odmah Španjolci, pa jedan širok krug u kojem je valjda i Hrvatska. Realno, ova momčad nije najjača, ali gdje piše da ne smije otići do kraja? Kad bi uvijek osvajali oni s najjačim imenima, onda bismo na početku kao u križić-kružiću mogli izračunati tko je najbolji i doviđenja, ne mora se ni igrati. Jesu li Danci u Srbiji 2012. imali najjaču momčad? Ne znam, nisam siguran. Ali osvojili su. Je li Njemačka 2007. bila najveća? Nije, ali otvorilo joj se.

U srijedu je Tekma. Ne pitaj s kim se igra, već kako će Hrvatska igrati. Nemojte iznevjeriti, nemojte da se već od četvrtka moramo okrenuti Dinamovim pripremama u La Mangi. Kunem ti se, Duvnjak, ti ćeš pisati o novom perverznom pojačanju iz Rumunjske!

Prijatan glas iz druge sobe se javlja

Kaže da je počelo

Kaže da je počelo

Počelo je! Idemo!

* Za mlađe od 18: stihovi iz pjesama „Idemo“ i „Par godina za nas“ pripadaju pokojnima Milanu Mladenoviću i Margiti Stefanović.