Kolumna Mladena Miletića: Ogoluženi i prokletstvo nadrealista - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize Kolumna Mladena Miletića: Ogoluženi i prokletstvo nadrealista

Kolumna Mladena Miletića: Ogoluženi i prokletstvo nadrealista

zika.bogdanovic
2 komentari

Posljednji trenuci četvrtfinalne drame između Hrvata i Poljaka. Francuski navijači već su za nedajbože zauzeli mjesta…

„Tko ovo igra?“

„Hrvatska i Poljska, mon ami!“

„Hrvati?“

„Gube, ispadaju…“

„Ispadaju? Pa tko ih vodi?“

„Ma onaj što je preklani rekao da je naše Eksperte poslao u penziju…“

„Mon dieu! Neka im je bog na pomoći…“

Utakmica završava, zastor se spušta, a izbornik Goluža i najbolji hrvatski rukometaš Duvnjak u prvom obraćanju potpuno izgubljeni ruše svjetski rekord u ponavljanju fraze „šta je, tu je“.

Kiša pada, i gde bi išli sada

Crni oblaci iznad grada

Šta je tu je

Sakrijmo se od oluje 

U jednoj od prvoj ovosezonskih kolumni napisao sam da svakako vrijedi posjetiti Hrvatsku u vrijeme velikih rukometnih natjecanja. Sad bih posebno preporučio dan nakon što se ispadne. Vjerujte mi, nigdje na svijetu se porazi s takvom slašću ne dočekuju kao u Zagrebu, a čak i da ste sa Zelenortskih otoka naučili biste što znači „a šta sam ja rekao“. Kao u teatru izmjenjuju se na pozornici ogorčenje, cinizam, bijes, zluradost… a sve na račun onih kojima si do jučer tepao.

„Jesi čuo? Kažu Gobac i Goluža da je Duvnjak imao problema s očima, da vidi samo pedeset posto?“

„To je još dobro! Goluža ne vidi ni dvadeset posto, pa je izbornik!“

Dotrčava treći i gurka me laktom…

„Pa mi imamo slijepca izbornika i poluslijepog organizatora igre! Čovječe, u takvom sastavu bit ćemo favoriti u Riju… Na paraolimpijskim igrama!“.

Nije mi do zajebancije. Paljba po Goluži je strašna, iz ove perspektive čini mi se da ni izbornik fudbalera gologuzana Niko Kovač nije bio na takvom udaru nakon ispadanja od Meksika. Uglavnom, da sam mu sin, ovih dana ne bih otišao u školu. Jednostavno bih javio razrednici da sam dobio užasan proljev. Dere ga tko stigne, od onog koji je s Balićem u sastavu bio zadnji na EP-u do sportskog psihologa čije su mušterije skoro završile na psihijatriji. Eh, kad smo već kod te riječi mušterije… Ne sjećam se da sam ikad uoči neke utakmice toliko puta pročitao „oni su nam mušterije“ kao uoči ove s Poljskom. Osim što su najbolji, najljepši i najpametniji narod na svijetu, a ako niste znali imaju i najvećeg ispod tuša, Hrvatistanci se često ponašaju kao onaj krojač iz prve epizode serije Vruć vetar kad Šurda po šesti put dođe isprobati odijelo… Okreću leđa suparniku, vuku poteze i viču „s pacerima igramo naslepo!“. Za mat kasnije naš salon loše skrojenih odijela ima sto objašnjenja i krivaca. Nažalost, kao i sam izbornik. Nisam mu advokat, ne želim mu biti savjetnik, a gadi mi se i cipelariti pokojnika. Ali umjesto svih tih silnih opravdanja bilo bi bolje da kaže „kriv sam, pogriješio sam tu i tu“ umjesto da mlati em sreća, em viša sila, em svi mi ranjeni. Ponekad se čini da bi bolje bilo da Goluža kao ludi deda Maks u Maratoncima nosi trubicu i kad ga nešto upitaju da tri-četiri puta zatrubi, a onda da ekipa oko njega pogađa i tumači što je htio reći. Recimo Gobac. Po onome što je Broj jedan HR-rukometa rekao u Dohi čini se da je Keta sad gotov stvarno, mada ne bi čudilo i da je u stilu druga Tita samo bacio udicu, čisto da vidi tko će od neprijatelja izroniti.

Bar se sad ne mogu ljutiti na Obrvana koji je svakako promašio kad je nakon poraza s Makedonijom rekao da Hrvatska ima igru za zlato, kao i Vlado Šola koji je pričao da je njena skupina bila najjača na turniru. Ipak, „shit of the championship“ pripada autoru ove serije kolumni koji je u jednoj od prethodnih napisao „dečki, uzmite to, ovo je vaš turnir, u najboljim ste godinama i više takvu priliku nećete imati“. Točno je samo to da takvu priliku više neće imati. Može Goluža sve to relativizirati, ali da nam je prije tri godine netko rekao „u četvrtfinalu vam je Poljska, u polufinalu Katar“ ljubili bismo se i lovili za guzice kao Vori s onim Brazilcem na crti.

Možda ću vas razočarati, ali nisam za to da Goluža sad ode. Iako mislim da bi Smajlagić to bolje radio, kao i Obrvan da nije zauzet, veliki sam protivnik čestih promjena trenera, a naročito izbornika. Francuzi su od 1985. imali samo dvojicu. Srbija je najbolji primjer kamo te dovedu prečeste promjene, a i Hrvatska ima bolno iskustvo od 1996. do 2002. Drugo, volio bih čuti recimo pet razloga zbog kojih bi Hrvatska morala stalno biti u polufinalu velikih natjecanja. Prije bismo našli pet zbog kojih ne bi trebala biti, a jedan je svakako taj da više nema klasu kakvu je imala do 2009. Budimo objektivni, Balićeva generacija s fenomenalnim Džombom, kolosalnim vanjskim igračima Metličićem i Lackovićem, te nekim mlađim i boljim Vorijem bila je nešto što dočekaš jednom u možda 30-40 godina. Ova je generacija čak jedna od najsimpatičnijih u hrvatskom rukometu, nema tu trulih jabuka, ali nema ni tu klasu. Na ovom SP-u njene su mogućnosti „ogolužene“, što ne znači da je treba rastjerati. Ne, to je najbolje što Hrvatska sada ima. Ali ne treba od nje očekivati da ponovi ono što su radili šmekeri koje smo zvali kauboji, a zapravo su bili „nadrealisti“.

Veliki vođa te zlatne hrvatske generacije Ivano Balić najavio je odlazak s terena, pa bih vam, ako dopustite, prenio tim povodom kolumnu iz tjednika Maxa na kojem radim. Ako ga ipak nađete na kiosku, oprostite na ponavljanju…

Najava najvećeg majstora u povijesti rukometa Ivana Balića da se povlači s terena i da će u pitoresknom gradiću Wetzlaru nadomak Frankfurta mahnuti publici posljednji put poklopila se s danom kad je hrvatska rukometna reprezentacija prekinula nadanja njenih navijača da je ovo ta godina kad će im se dogoditi neki novi Portugal. Poklopila se možda sa završetkom jedne rukometne ere koju je Balić gradio i obilježio kao što je Michelangelo obilježio renesansu, a Maradona romantične nogometne osamdesete. Na dan kad je maestro najavio svoj posljednji naklon Hrvatska je izgubila utakmicu koju u njegovo vrijeme nije gubila. Bilo je poraza, gubilo se od Francuske, Danske, velikih reprezentacija, ali nikad kad je bilo bitno od “poljaka”, momčadi bez boje i okusa i bez ijednog velikog frajera.
Domagoj Duvnjak je velik rukometaš, prvi težak neuspjeh na jednom natjecanju ne može naružiti tu sliku, sigurno je i jedan od najvećih koje su Hrvati  imali. Ali nije Ivano, niti ima među suigračima klase kakve je imao najveći. Jer, za Blaženka Lackovića znali smo da će biti top-klasa i kad je imao 22, za Bičanića u njegovoj 30. znamo da nije, a boljeg još nemamo. Na Duvnjaku je breme nasljednika Balića koji nije bio “samo” svjetska klasa već čovjek koji je mijenjao povijest jednog sporta i naličje jedne igre.
Ivano Balić je košarkaški Mozart u koži rukometnog gladijatora, čarobnjak poteza koji je u svojim najboljim godinama pretvarao završnice utakmica u akcijske spektakle spajajući na terenu vještine kaskadera, imaginaciju oskarovskih režisera i mudrost šahovskog velemajstora s darom da u simultanki sa suparničkom obranom vidi nekoliko poteza unaprijed. Pamtit ćemo ga po čudesnoj izdržljivosti, kakvu je rukomet tražio, da pretrpi najgore udarce, prođe kao u Norveškoj 2008. kroz špalir batinaša logoraške snage i onda pred vratarom izvede akrobaciju koja oduzima dah.
Genijalac s po jednom molekulom Jamesa Bonda, Pabla Picassa, Nikole Tesle, Davida Copperfielda i Brucea Springsteena u sebi te repertoarom emocija koje su se dok kažeš Indiana Jones kretale od najveselijeg dječjeg osmijeha do izraza lica koje oslikava bijes bogova napustio je hrvatski rukomet nakon što su mu godine velikih bitaka, bolnih padova nadomak zlatnog grala, sudačkih ignoriranja te svađa s izbornicima Červarom i Golužom (“i ti mene vadiš van?”) kao i razlaza s rukometnim vladarom izjele živce u toj mjeri da se povukao u zasluženu zavjetrinu prosječnog njemačkog prvoligaša u kojem su ga štovali kao Mesiju. Za rukomet je to zaista i bio. Balić je promijenio naličje igre koja je za mnoge pripadala samo grubijanima i nije imala ništa umjetničko u sebi.
Može li Ivano Balić još jednim mesijanskim ulaskom u hrvatski rukomet zaustaviti pad koji, bojim se, neminovno slijedi? Ako do povratka i dođe, vjerojatno zna da ga, koju god poziciju “igrao”, čeka isti onaj špalir batinaša kroz koji je nekad jurišao s loptom u rukama i u kojem je slomljena i karizma svjetski najpopularnijeg hrvatskog sportskog brenda Davora Šukera. Vjerojatno zna da će, za razliku od igračkih dana, malo toga biti u njegovim rukama.

Možda vam se dopadne

2 komentari

francuskinja :) 30/01/2015 - 12:36

Tekst za procitati, i procitati i procitati…
Chapeau Mladene!

Odgovori
Las 30/01/2015 - 19:58

Bravo, bravo, naročito za odu Ivanu. Uživanje!

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball