Balkan Handball

Kolumna Mladena Miletića: Pljuni i zapjevaj, Peta republiko!

Chapeau, Nikola Karabatiću i momci u plavim majicama ispod plavo-bijelo-crvene trobojke. Pljuni i zapjevaj za rekordnu petu titulu, Peta republiko! Dvadeset godina nakon što je dobila prvog svjetskog prvaka u kolektivnim sportovima u svojoj povijesti, Francuska se upisala u povijest kao najtrofejnija zemlja u povijesti rukometa.

Francuska rukometna velesila rodila se na ruševinama jedne ere, a svoju prvu medalju proslavila je 1992. (Olimpijske igre u Barceloni) kad se ugasila jedna velika, rukometno moćna zemlja. Kad su 1992. trikolori prvi put osvojili medalju, u Francuskoj je bilo jedva dvjesto tisuća registriranih rukometaša, danas ih je više od 550.000. Mijenjaju se i prelijevaju generacije, a Francuska vlada: Barjots, Costauds, Experts himnični je refren te vladavine poput glasovitog „liberte, egalite, fraternite“, zakucanog u temeljima zemlje. Tri trofejne generacije proslavile su igru koja danas ima sasvim drukčiji oblik, sasvim drukčije lice nego kad je Daniel Constantini sa svojim Luđacima na postoljima uskočio u upražnjeno sedlo koje je čekalo neke nove plave.

Kakva je to ljepota pobjeđivanja i uživanja u trofejima! Gledam ih i sve razmišljam… Moćni kao planine, razigrani poput dječaka, a postojani kano klisurine. Gledam Luku Karabatića, onako bradat i jak, ušminkana verzija Momira Rnića. Vidi tog Omeyera, jesu li tako i naši protivnici mrzili Mirka Bašića? Eno ga Narcisse, o pa to je nebeski skok Jovice Cvetkovića… I da, Nikola. Kao da ničeg ne bi bilo bez Napoleona s Nišave, tog zlatnog dečka rođenog 1984. u Jugoslaviji. Tako su sigurni i uvjerljivi, nebitno je tko počinje, a tko završava utakmicu, je li na terenu više mladih ili starih, vodi li ih bijeli ili crni trener. Imaš osjećaj da bi i Anquetil mogao ući na teren i da rezultat ne bi pao, da Onesta može otići popiti kavu da se malo razbudi.

Francuska je u finalu Svjetskog prvenstva u Kataru bila posljednja brana tradicije pred nečim što neumitno dolazi i pred čime se, eto, moramo skloniti.

Zašto smo zavoljeli rukomet? Mnogo je razloga, a jedan je svakako i taj što je kao malo koji veliki kolektivni sport davao šansu maloj, gotovo siromašnoj sredini. Nisi morao biti Beograd ili Zagreb da nešto predstavljaš. Samo u rukometu bilo je moguće da šabačka mahala bude glavna ulica Europe, a da banatska varoš Zrenjanin uđe u ring s kozmopolitskom Barcelonom. Nemojte se čuditi, ali finale Kupa prvaka 1991. Proleter – Barcelona nekom će klincu danas zvučati jednako perverzno kao što nama zvuči finale SP-a Katar – Francuska. I tko zna što će si o tome misliti. Svako vrijeme nosi svoj pečat, a mi se našeg možemo samo s nostalgijom sjećati kao nečeg lijepog čemu smo pljunuli u lice i okrenuli leđa. Da, Proleter u finalu Kupa prvaka bio je završni krešendo jednog savršeno razvijenog sustava, labuđi pjev rukometno bogate zemlje premrežene zdravim sredinama „od Izole pa do Bitole“ u kojima su rasli majstori igre. Francuski rukomet danas je jedini legitimni nasljednik tog sustava koji je bio moćan zbog Kopra, Slovenj Gradeca, Celja i Ljubljane, zbog Bjelovara, Zagreba, Metkovića, Umaga i Splita, zbog Doboja, Banje Luke, Dervente, Sarajeva, Zavidovića, zbog Crvenke, Šapca, Zrenjanina, Bačke Palanke i Kaća, Leskovca i Uroševca, naravno i Beograda. Zbog Niša i njegovog Železničara, zbog Bitole i njenog Pelistera, kao i zbog bar još stotinu malih sredina koje su u novom vremenu postale zaboravljene, gotovo ugašene, suvišne. Francuska svoje nije ugasila, evo u kojim su klubovima počeli karijere svjetski prvaci iz Katara: Bourgoin-Jallieu, Selestat, Pays d’Apt, Montagnac, Villeurbanne, Monaco, Toury, Grasse, Cavigal Nice, Girondin de Bordeaux, Montpellier, Strasbourg Robertsau, Montgeron, Joinville, Gauloise de Trinite. Za koliko ste ih do sada čuli? I nekako sumnjam da treneri u bilo kojem od tih klubova razbijaju glavu time hoće li mu klinac imati za opremu, hoće li mu se srušiti dio stropa na glavu ili će se sam srušiti na terenu od gladi. Zrenjanin u finalu s Barcelonom, čovječe! Nije vam odgovaralo? Sad gledajte Katar u finalu SP-a. „Ovi prostori to više ne zaslužuju. Njima to više ne pripada“, rekao bi Duško Vujošević.

Na dan kad je Hrvatska zauzela šesto mjesto na SP-u, objavljena je vijest da je RK Karlovac izbačen iz lige jer duguje savezu oko 2.100 eura za utakmice iz jesenskog dijela prvenstva. Poreznicima duguje skoro 240.000 eura. Tko zna koliko duguju igračima. I onda bi Hrvatska trebala biti svjetski prvak?

Nazovite me katastrofičarom, ali u godinama koje dolaze neće više biti pitanje kako da opstanemo u svjetskom vrhu, nego kako da spasimo rukomet od nestanka. U vremenu koje živimo, a iza kojeg neće ostati ništa vrijedno spomena, ako ne računamo to da se Severina fuknula ne nekakvoj jahti i to snimila, najteži zadatak bit će uvjeriti klinca da vrijedi trenirati rukomet. Morat ćemo, pa makar mu kao dokaz pokazivali maserati Danijela Šarića (ako ga zaista dobije). Ne zamjerajte čovjeku, zaslužio je, razni fudbalski jebivetri dobili su puno više.

VRIJEME GILJOTINE

O nastupu Hrvatske još samo ovoliko… Šesto mjesto nije uspjeh, ali nije baš ni neka tragedija kakvom se predstavlja. Čak mi se čini da je u Kataru dobila i više nego na nekim natjecanjima na kojima je osvajala bronce, recimo igrača koji može odmijeniti Duvnjaka. Karačiću je to bilo prvo veliko natjecanje, dosta se napromašivao, sljedeći put neće.

Kad bi Hrvatska bila neka ozbiljna država i razvijenije društvo kao što je francusko, sad bi se napravila ozbiljna analiza i proučilo gdje se pogriješilo. No, Hrvatska je mentalitetom u stadiju razvoja u kojem je Francuska bila u vrijeme giljotine. Raja traži glavu i za očekivati je da će se Golužina ubrzo zakotrljati. Znate, kad su gladne revolucije jedu i svoju djecu. Evo tom prigodom jedan završni, Balaševićev…

Na mostu smena straže, čuo sam da me traže

Žandara nema koji ne zna moj lik

Zar moja glava vredi sto forinti, gospodo draga…

Kad bi Goluža ipak nekim čudom preživio, kao što je Wilbek preživio 7. mjesto u Pekingu, Onesta 11. mjesto u Srbiji, a Rivera 13. mjesto i President’s cup sa Španjolskom u Hrvatskoj, morao bi povući neke rezolutne poteze kako bi mu reprezentacija ulovila izgubljeni korak za vodećim velesilama. Žao mi je Igora Vorija, teško je nešto loše napisati o momku koji se tako dugo i uspješno borio za svoju zemlju, ali zaista je vrijeme za novu snagu na crti. Treba pustiti Brozovića ili nekog drugog klinca, ako ih se stalno drži s obje ruke nikad neće „proplivati“. Možda će se nekad i „nagutati vode“, ali jednom mora krenuti. A Vori može imati ulogu kakvu kod trikolora ima Fernandez. Nastavi li se razvijati u Celju, Slišković bi trebao biti „starter“, što je i najavljeno kroz posljednje utakmice, a najveći je upitnik nad jedinicom. Je li to i dalje Mirko Alilović? Ako jest, treba vidjeti s njim odgovara li mu uopće obrana koju Hrvatska igra? Ne znam, nisam stručnjak, lupam, ali problema je dosta. A novi čovjek na klupi morat će ih riješiti kako god zna i suočiti se također s ogromnim očekivanjima… Neka mu dragi Bog pomogne.

2 Comments

  1. ivan

    02/02/2015 at 18:33

    dubok je dunav, mladene, predubok za preplivat.
    a za ove varoši manje i veće o kojima si pisao – netko je kriv što ih nema, nekome je odgovaralo da ih nema. tu je ključ, a ne u tome oće li keta natavit ili ne. samo, kratka je u nas pamet, pa ćemo mi i dalje plivat i utapat se, umjesto da fino sklopimo skelu i elegantno – na drugu stranu.
    dok nam Bog ne podari nekog novog ivana, peru ili mirzu…

  2. Bgd

    02/02/2015 at 20:39

    Francuzi – planeta za sebe. Rece neko u kolumni ovde pre izvesnog vremena „cekaju nas dosadne godine sa Francuzima.“

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *