Balkan Handball

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Posljednji poziv putnicima… Pardon, putniku

PIŠE: Mladen Miletić

Od svih najava Svjetskog prvenstva u Njemačkoj i Danskoj koje nam se strelovito približava najviše me obradovala ona Krešimira Kozine da će München biti u hrvatskim bojama. Ajde konačno da nije obrnuto, da nije opet Zagreb u njemačkim, pa neka vide malo i oni kako je to. Većinu će tih navijača ipak činiti oni koji su se na vrijeme pokupili živjeti gore, ali ne bi bilo iznenađenje, naročito za vikend, da krenu i neki iz Hrvatske. Upozorenje za one koji još uvijek putuju vlakom: Sjednete li na zagrebačkom Glavnom kolodvoru na jutarnji za München, velika je vjerojatnost da će vas petnaestak minuta prije polaska stariji gospodin suznih očiju moliti da pripomognete s 50 kuna za kartu da može do bolesne žene u Zidani Most i da, čim se okrenete nakon što podignete svoju torbu, nećete više vidjeti ni njega ni tih 50 kuna. Naučio narod svih ovih godina kako se to radi prateći velike uzore…

Otkako se reprezentacija u punom sastavu okupila, tradicionalno za Novu godinu, zanimljivije je bilo pratiti tko je sve otpao od novinara koji inače idu na velika rukometna natjecanja, odnosno koji su sve mediji odustali, nego izbornikova kraćenja, širenja i prekrajanja popisa jer tu su manje-više stvari očekivane, nema drame, Červar će imati na raspolaganju isti broj igrača kao i svi drugi. Ali zato bi ovaj SP mogao ostati upamćen po rekordno malom broju naših izvjestitelja s lica mjesta, toliko malom da će igrači moći nesmetano protrčavati kroz mix-zonu Olimpijske dvorane kao kroz kuću duhova. Pomor stoke, rekli bi „oni što nas ne voleeeeee“. Ima ih, ali takav je to posao, nije za osjetljive i gadljive. Jeste li čuli negdje da se kaže „naš omiljeni novinar“ ili „naša popularna novinarka“?

– Ideš u Njemačku na rukomet?

– Ne idem, nismo zatvorili konstrukciju.

– Ma ništa, previše nam je to. Možda odem za vikend.

– Ne možemo, pa s drugim krugom to je skoro tri tisuće eura…

Takvi su otprilike bili odgovori, a u jednom trenutku čak je bilo upitno hoće li i Pinević na put, što bi bio presedan ravan onome da na Sinjsku alku ne dođe alajčauš. Ispada tako da je Zoran Gobac, glava hrvatskog rukometa u posljednjih već… samo malo… pa skoro 30 godina, slao u prazno molbe novinarima na punu podršku izborniku i igračima prilikom objave šireg popisa jer će se malo tko od tada prisutnih uopće ukazati na SP-u. A možda nisu samo financije, možda su ih rastjerala iznevjerena očekivanja, a možda i ono kad je jedan igrač, koji je u međuvremenu srećom odustao od reprezentacije, lani na 17. katu Westina vikao „alo, Lino, šta je ovo, tjeraj to odavdje, ne možemo ručat!“. Otišli smo tada da, eto, ne remetimo mir pred važnu utakmicu EP-a s Francuskom. Nije pomoglo, kao i obično. Toliko o tome da smo svi na istom zadatku, mada treba istaknuti da je Červar tada nakon svega zahvalio medijima na iznimnoj korektnosti i blagonaklonosti.

I tako, sve nas manje ima tu, godinu po godinu. A još prije samo četiri zime cijela je vojska novinara iz Hrvatske letjela za Katar, kao da se nafta dijeli. Išao je gotovo svatko tko je nešto u životu napisao o rukometu, pa sam se, moram priznati, osjećao pomalo kao onaj klinjo iz Sam u kući lunjajući Zagrebom s kapom na glavi. Ali, ispalo je zapravo odlično, gledao sam RTL i sa sigurne udaljenosti slike brčkanja u hotelskim bazenima na profilima društvenih mreža kolega, pisao kolumne za Balkan Handball i pratio razmišljanja tadašnjeg trenera PPD Zagreba Veselina Vujovića čije su briljantne opaske ranjavale napaćenu dušu tonućeg izbornika Goluže. Srećom, i sada ćemo imati odlične RTL-ove emisije i prijenose te uvijek spremnog Marka Vargeka, zaduženog za javljanje s terena, razgovore s trenerima i igračima prije i nakon utakmica. Sunce mu je granulo otkako više nema nepredvidivog Červarovog prethodnika Željka Babića koji je preko Vargeka razgovarao s Majkom Božjom, a navijačima slao haiku poruke u stilu „ha, gledajte televiziju“. Nije se svidjelo ni javnosti ni šefovima.

Malo novinara, so what, netko će reći, pa danas imaš sve na portalima i društvenim mrežama, te kako se slavilo u svlačionici, te tko je što pjevao u autobusu. Svijet se mijenja, pa ćemo uskoro uglavnom čitati intervjue koje nam pripremi neki dobavljač opreme, a u kojima će igrači hvaliti svoju najnoviju čipiranu tenisicu ili podgaće. I tako ćemo polako na opće veselje postati suvišni. Ali zasad je, ne biste vjerovali, još tako da je organizacijama poput IHF-a ili EHF-a itekako važan broj akreditiranih novinara iz pojedine zemlje jer gledaju nešto šire, uspoređuju se s drugim globalnim sportovima i kad vide da Hrvatska i Srbija zajedno imaju novinara otprilike kao Bahrein, onda će nas tako nekako i gledati. Da ne bi bilo zabune, nije ovo upućeno čelnicima rukometnih saveza, dapače, više je to neka opća društvena slika. Za hrvatske znam da su nastojali i uskočiti, pripomoći da se izbjegne takva situacija, a opet nije baš normalno ni da dvadeset novinara putuje na tuđi račun.

Teška su vremena (tko bi rekao!), pa stoga svaka čast svima koji su uspjeli skucati pare za put u Njemačku. Dostojno nas predstavljajte i nemojte da nas osramotite pred Nijemcima! Jer, velika su to gospoda i fin svijet… Naravno, sve dok se ne dohvate naših terevenki i pisoara. Detalji i podaci poznati redakciji.

One Comment

  1. Ljuben

    15/01/2019 at 02:20

    „U jednoj je emisiji priznao da se ne naljuti na suigrače čak ni kad ga zovu Svinja. Stole, sretno ti uvijek bilo! Samo sutra ne. I shvati sve ovo samo kao pokušaj destabilizacije i ometanja koncentracije uoči važne utakmice.“
    E bas si ‘majmun’,ups mangup he he..nahvalio nahvalio pa prc …eto pobedili ste, srecom…Mi, Makedonci stvaramo novu reprezentaciju,da se uklopi mladost i iskustvo..i za sad je veoma dobro.
    Srecno vama dalje.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *