Balkan Handball

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Ulicom kneza Domagoja

Ljudi, bez slobodnog dana više, molim vas, jer svako opuštanje od rukometa nesmiljeno se koristi i kažnjava. Karleuša nezadrživo i u Lijepu moju u ‘tri lepe’ nadire, Domagoj Vida („Slava Ukrajini“ i ostala probrana djela) voljan je novinarima još jednom pokazati crnu svinju koju uzgaja u Slavoniji (tata, prase!) na opću radost svojih poslodavaca u Bešiktašu, a čak su i irski fudbaleri počeli mahati kur.ićima! Nisu samo naši. Najvažnija sporedna stvar na svijetu ne može predugo čekati svoj red, zato požurite prema kraju s tim svjetskim. Meni trenutačno ništa ne može odvratiti pažnju od rukometa, čak ni suludo velika vaza s voćem koja se jedan dan kraj Vargeka ukazala u RTL-ovu studiju, nek’ se nađe, zlu ne trebalo.

Veselko Tenžera, briljantno novinarsko pero iz vremena bivše države, davnih je dana skovao sintagmu o selektoru Miljanu Miljaniću – Guliver riječi, Liliputanac djela. Domagoj Duvnjak čista je suprotnost tome. Prije ćete od poreznika dobiti oprost duga nego od Duvnjaka sočnu izjavu za naslov, izvan terena nije baš neki klikolovac. Noćna mora svake obrane, napada i – urednika. I hvala Bogu da je tako. Jer ovih drugih je, vidi se iz priloženog, na bacanje, jednog smo jedva zbrinuli u Međugorju.

  • Koljeno je sada dobro, ima svoj program i nadam se da će izdržati cijelo prvenstvo.
  • Svake godine ponavljamo isto, važna je prva utakmica s Islandom.
  • Što kaže trener, to ću uraditi. Ja sam optimist.
  • Njemačka je zemlja rukometa, ne sumnjam da će biti odlična atmosfera.

Da nije to što jest, Duvnjak bi bio idealan kandidat za šefa sigurnosno-obavještajne agencije. Dobro mi kaže kolega: „A zamisli da mu je onaj gore uz takav talent dao još i to. Pa šta bismo mi onda ovdje?“. Apsolutno. I nije sve u tome što mu je dao, nego i što je on s tim napravio. A napravio je čudo. U jednom je zaista u pravu, kad kaže „svake godine ponavljamo isto“, čak i kad ga nema, kao lani zbog ozljede već na startu EP-a. Hrvatska furiozno krene, nastane euforija – nakon tri pobjede u jednoj anketi na pitanje koji rezultat predviđate rukometašima trenutačno vodi „zlato“ s 33%!? – ali kako turnir ide dalje, suparnici rastu, a Hrvatska pada. Logično, jer dolaze sve jači. Protiv Makedonije gledali smo nešto slično što i prije spomenutog EP-a… Kad je teško, Domagoj. Kad sve stane, Dule. Kad se svi posakrivaju, Duvnjak! Duvnjak, Duvnjak, Duvnjaaaaak! U jednu ruku logično, pa tko će preuzeti odgovornost ako ne najbolji? Ali nijedan izbornik nakon povlačenja Balića nije riješio enigmu – a što kad njega zaustave? Što je razumljivo, jer svakoga se može.

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA – Pismo izborniku: O nono, dobri naš nono…

Ah, Balić… Nitko tako alkemičarski nije pomiješao elemente rukometa i košarke i stvorio takvu čaroliju poteza na 40×20, i zato će sjena velikog maestra, rukometnog Mozzarta i najvećeg virtuoza u povijesti, pratiti i generacije nakon Duvnjaka, ali često se pritom zaboravlja da je Balić pored sebe imao još barem četiri ili čak pet čudesnih velemajstora, i to u njihovim najboljim godinama. Da, Balić ostaje vjerojatno i vječno nenadmašan po broju finala do kojih je dovukao Hrvatsku, ali Duvnjakov je značaj u hrvatskom rukometu gotovo podjednak Najvećem. Kad bismo danas krenuli iz početka i brojali utakmice u kojima su obojica presudili kad se drhtalo do pred kraj, već bi se možda i produžeci igrali. Znamo da to ne voli, jer priznaje da postoji samo momčad, ali Duvnjak je računalni sustav, specijalni agent 007, „dobri Will Hunting“ i konačni odgovor hrvatske reprezentacije, vjerojatno i najveći kradljivac lopti u njenoj povijesti. Da onaj prolaz dugim korakom s lijevog vanjskog dijagonalno na crtu oko zone protivnika s briljantnim instinktom za mjesto gdje će se otvoriti krater vidimo još tisuću puta, jednako bismo uživali kao prvi put, a ta bi se polukružna linija kretanja u slobodnoj interpretaciji mogla prozvati „ulicom Domagoja Duvnjaka“.

Pa opet, Duvnjaku se ne opraštaju izgubljena polufinala, kao da ih je igrao sam ili kao da je umjesto lopte bacao koplje s tartan staze. Mada se nekad zaista teško oteti dojmu da Hrvatima, kad je gusto, kompletan napad s pasošem u rukama dođe na granični prijelaz s individualnim sportom, pa se tog jednog krivi za poraz na način koji je prispodobiv samo našem mentalitetu… Kao nakon posljednjeg sloma u polufinalu kad su me neki uvjeravali da Duvnjak – pije!? Eto, to smo mi. Čak i da je istina, njegova stvar, a ne bi ni bilo čudno za momčadske sportove. Prvi novinarski susret s rukometom imao sam, jer nitko drugi nije htio prihvatiti poziv, na Medveščakovu „team-buildingu“ nakon posljednjeg kola neke tamo sezone početkom stoljeća negdje u Zagorju, u kleti za koju je valjda samo trener Ćos znao. Kakvo se vino točilo? Dok je on objašnjavao „ti su vam dečki prava klapa“, iza njegovih leđa lijevo je krilo znate već kako zajahalo pivota, a ujutro sam shvatio da su mi obrve otpale! Neki iz te krčme postali su vrhunski igrači.

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Stojanče, Stojanče*, da ti kupim zlatno lanče…

U pozadini našeg navodno šampionskog mentaliteta je mantra da su za poraz uglavnom krivi drugi, neke nevidljive sile, nesreća ili nepravda, a u slučaju rukometne reprezentacije već godinama, jer očito nemamo boljeg objašnjenja, umor Domagoja Duvnjaka kojeg su Nijemci u vrijeme dok je igrao u Hamburgu prozvali „Duracell-Dule“. Ne znam samo čiji su porazi veći, Duvnjakovi ili onaj naš što nam je, osim u prvom mjesecu u godini, veća zvijezda tamo neki NBA nadrkanko kojem je s 22 godine ispod časti igrati za reprezentaciju, ali uredno će vas probuditi neka notifikacija u stilu „nećete vjerovati što je napravio Cavaliersima“. Ma živo me zanima! Svih ovih godina, a u reprezentaciji je od 2007., od Duvnjaka nijednom, ali baš nijednom nismo dobili ni mig u stilu „znate, umoran sam, ne znam koliko ću još moći, u klubu nisu baš sretni što idem, bla bla“.

Danas je za Hrvatsku velika utakmica, s prvakom Europe, prvi pravi derbi za neka nova lica. Ljudi, igrajte s njim, budite proaktivni kako voli reći Červar, pratite ga, nećete Duvnjaka vječno imati, a nama prepustite da gledamo i uživamo. Gotovo da nema većeg grada u našoj zemljici koji nema Ulicu kneza Domagoja. Mada nema čvrstih dokaza da je taj po kojem su nazvane stvarno postojao i vladao vjerojatno i tada kao mandatar HDZ-ove vlade, navodno u doba kad je Srbijom vladao Mutimir, a Crnom Gorom… Ha, valjda Milo. I zato već sada znam da ću ako me za dvadeset godina netko pita „po kojem je Domagoju nazvana ova ulica“, mirne duše odgovoriti:

„Znaš, bio je jednom jedan rukometaš. Igrao je…“

KOLUMNA: U muzej iluzija! Jer tamo smo svoj na svome

One Comment

  1. Karudijan

    18/01/2019 at 18:29

    Svaka čast, jeste Domagoj legenda.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *