KOLUMNA: Obrni, okreni... - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Obrni, okreni…

KOLUMNA: Obrni, okreni…

zika.bogdanovic
0 komentar

U svetskom rukometu dođe na isto. Prijatelji iz francuskog Handnews-a su napravili zabavnu uvertiru pred finale juniorskog SP između njihove generacije 1994 i Danaca, kada su isekli deo intervjua Ivana Balića koji kaže “da kako god igrali, rukomet je igra u kojoj na kraju Francuzi pobeđuju”. Tako je i bilo, Balić i nije neki prorok, već se samo pridružio Gariju Linekeru koji je to isto rekao za Nemce u fudbalu.

Francuski juniori su dodali zlato u kolekciju nakon onog seniorskog u Kataru, a iz Gruzije je stiglo i ono “pionirsko”, generacije 1998 osvojeno na EJOF-u. Francuzi su i zlatni u kadetskoj generaciji 1996. Ovo do sada nije viđeno u istoriji rukometa.

I tako, busali se mi u grudi kako su nam deca suvo zlato, ta priča više ne pije vodu. Ukratko, Balkana nema nigde u generaciji 1994, a kajmak su i u prethodne dve skupljali neki drugi. Na kraju, pobeđuju Francuzi, Danci, Španci, Šveđani, Nemci. Na kraju sve počinje da liči na seniorski svet.

Ex-Yu medalje u kadetskom i juniorskom uzrastu su postale retkost, a kako stvari stoje, slaviće se kao seniorske u budućnosti. Gde gubimo korak? O tome se može napisati knjiga, ali se simptomi mogu izvući i ugurati u jednu kolumnu. Najsvežiji primer je srpska juniorska generacija 1994, jedina iz regiona koja se našla među 24 u Brazilu.

OD TRABZONA DO UBERLANDIJE

Ove iste klince čekali smo 2011. godine u hotelu “Slodes” kada su došli sa medaljom sa EJOF-a iz Trabzona. Red “ćelavih” mladića, veselih i razdraganih, neki hrabriji pred kamerama, neki zamuckuju poput vođe generacije, Mladenovića. Svaki početak je težak, oprošteno mu je, doneli su bronzu pobedivši ove zlatne Francuze 31:28 (pa dodali gas na EURO 2014 – 30:20), unakazili Dance 40:24 u grupi, iste ove koji su sada uzeli srebro u Brazilu. Sećamo se dobro šta su tada oni, njihovi učitelji Savić i Veselinović, a i čitav rukometni milje očekivao. Nastavak, medalje, uspeh.

juniori_zlatiborZVEZDE PADALICE

Nekada je gorući problem srpsko-crnogorskog i jugoslovenskog rukometa bio kako zlatne juniore pretvoriti u uspešne seniore. Sećate se zlatne generacije 1980 koja je mlela sve pred sobom, a iz koje se gotovo niko nije naigrao ili uopšte zaigrao za seniore (Pavlović, Verkić, Stojanović, Đorđević, Miricki, itd). Neki zlatni dečaci postajali su anonimusi preko noći, čak i prestajali da igraju rukomet jer nije bilo plana, i tako se to pronosilo generacijama.

Sada smo u drugom problemu, pre nego dođemo do onog krucijalnog, kako preboleti tranziciju iz juniorskog u seniorski svet? Sve je počelo sa generacijom 1986, poslednjom zajedničkom Srbije i Crne Gore, koja je bila zlatna u kadetskom uzrastu, a onda nestala u juniorskom. Manji pad se desio i generaciji 1988, a zatim su redom sve lošije i lošije rezultate u tranziciji od kadeta do juniora beležile generacije 1990, 1992, i sada, na kraju, 1994.

Bronzani sa EJOF-a 2011 završili su kao osvajači Prezident Kupa u Brazilu četiri godine kasnije, trofeja koji je Hasan Mustafa izmislio kako bi egzotične zemlje “trećeg rukometnog sveta” imale čime da ublaže trauma posle katastrofa u sudaru sa Evropljanima. “Pogrešan pehar” u rukama, ne onaj o kome se govorilo pre polaska na put, dođe mu kao neka parodija.

Generacija pre njih, 1992, započela je međunarodni staž sa petim mestom na EP kadeta u Crnoj Gori, da bi dve godine kasnije jedva preživela “fenjer” na EP juniora u Turskoj, a na kraju, na SP u Bosni i Hercegovini, koje je praktično igrala na domaćem terenu u Banjaluci, završila van prvih 10. To peto mesto generacije koju je na startu vodio Slobodan Jokanović uz asistenciju Nikole Maksimovića, bio je i ostao najveći uspeh srpskih muških reprezentativnih kategorija od osamostaljivanja.

Za generaciju 1990 sa Nenadićem, Zelenovićem, Beočaninom, Milićem i ostalim velikim potencijalima u tom uzrastu, smatralo se da je katastrofa 10. mesto na EP kadeta, kada su ih vodili Momir Rnić i Nenad Kraljevski. Momci od kojih mnogi svoj kvalitet kroz uspešne karijere, pravi debakl su doživeli na  kraju njihovog omladinskog staža, koji su završili kao 18. na SP u Grčkoj.

Poslednja SCG generacija 1988 bila je sedma sa Vladanom Jordovićem na čelu na EP kadeta u Estoniji. Posle desetog mesta na EP juniora, nije uspela da izbori plasman za poslednje takmičenje u omladinskom stažu – Svetsko prvenstvo.

GENERACIJA 1994 – ČETIRI TRENERA!?

Za dobrim konjem se prašina diže. Tako je i generacija 1994, uz generaciju 1990, najtalentovanija koju je Srbija imala, za vreme svog omladinskog staža vođena od strane čak četiri trenera!? Krenuli su Beloš i drugovi sa Aleksandrom Savićem (10. mesto na EP kadeta), koga je zamenio Aleksandar Brković vodeći ih na SP kadeta (sedmi) i EP juniora (osmi). Na kvalifikacijama za SP u Brazilu vodio ih je Vladimir Stanojević, koji je prepustio palicu za Svetsko prvenstvo selektoru Dejanu Periću. Da li postoji pandan Orlićima u ovom parametru među ozbiljnim reprezentacijama? Novi trener, novi početak, nove zamisli, novi igrači (samo je Perić zamenio petoricu u odnosu na prethodno veliko takmičenje), a vremena, nikad dovoljno. U takvoj atmosferi, iluzorno je očekivati da “zbunjeni” igrači izvuku 101% iz sebe.

juniori94_himna_epPREIGRANI U PROMENAMA

I dalje je nejasno zašto su dva turnira na kojima je generaciju 1994 delio jedan napad i odbrana od polufinala (SP kadeta u Mađarskoj i EP juniora u Austriji) ocenjena kao neuspešna? Razočaranje, da, ali ne i neuspeh, ako se sve stavi u nisku rezultata, među kojima su generacije od 1990 do 1996 na 13 velikih takmičenja samo tri puta (od toga dva puta generacija 1994) završile u TOP 8. Žrtva je bio Aleksandar Brković, ali uzaludna, jer napredak nismo videli. Novi učitelj kadeta Bahreina izgubio je posao, iako je bio najuspešniji trener mlađih reprezentativnih kategorija uz Slobodana Jokanovića (generacija 1992). Razlog zbog čega je to tako više i nije bitan, ako naučimo nešto iz posledica.

Simptomatično je i to da ni Dr. Zorana Valdevita nema više u mlađim ženskim reprezentativnim kategorijama, čoveka koji je vezao dva polufinala sa “izgubljenom generacijom 1992”, a 1994 odveo na veliko takmičenje na kraju balade i izvukao maksimum. Čoveku sa zavidnim rukometnim i akademskim obrazovanjem smejali su se kada je izjavljivao kako treba “otići na Zapad, gledati i učiti od najboljih”. Tumačilo se to kao znak slabosti, neznanje ili kakva treća glupost od velikih srpskih trenerskih bardova – nabeđenih veličina i neznalica, a to je u stvari suština – istina.

GENERACIJO…

Ovo 17. mesto ne umanjuje individualni potencijal koji postoji kod momaka ize generacije 1994. Kako ni brodolom generacije 1990 nije uticao na karijere Nemanje Zelenovića, Draška Nenadića, Strahinje Milića, Miljana Pušice, Nemanje Ilića, tako i iz generacije 1994 treba očekivati da neki momci ostanu na reprezentativnom putu. Šansa im je pružena, to je uradio Dejan Perić u seniorskoj reprezentaciji. Ovaj prvi veliki trenerski neuspeh ne bi smeo da ga pokoleba u tom pravcu. Sada, međutim, više je na tim momcima nego na nekoj fingiranoj podršci iz Srbije, s obzirom da je većina već u inostranstvu. Na njima je da se izbore sa svojim statusima u klubovima, bubicama u glavama, kamionima i avionima.

Lepo je Dejana Milosavljeva zvati novim “Šterbikom”, ali to je pre par godina bio i Strahinja Milić, koji je isto tako branio za dve generacije. “Inšalah” da tako jednog dana i bude, da momak ostane na zemlji i izvuče maksimum iz sebe, a potencijal se vidi iz aviona.

Progres Vladimira Cupare se vidi iz godine u godinu. Nije bio čudo od deteta, ali karijera nije trka na 100 metara, već maraton. To pogotovo važi za golmane.

Stefan Terzić je mnogo toga prošao za poslednje tri godine, ali se rukometa najmanje naigrao. Desni bek Logronja nije bolji igrač od onog kakvog smo ga videli na SP kadeta u Mađarskoj pre dva leta. Tri godine sedenja na klupi u HSV-u i Vardaru nisu mu mnogo toga donele igrački, osim što se naosvajao “tuđih” trofeja. No, nije kasno. Ako Španija bude pravi izbor, Terzić može da nadogradi svoju igru i ostane u trci za seniorski dres jednog dana. Naravno, uz to ide i sazrevanje, čiji su nedostaci često viđaju u njegovim nastupima i govoru tela.

Nemanja Beloš je dečko o kome se priča. Nadamo se da će zdravstveni problem prestati i da će se uspeti da se posveti vrhunskom sportu.

Darko Đukić će najverovatnije i drugu godinu zaredom igrati EHF Ligu šampiona, posle Metalurga u Bešiktašu. U nacionalnom timu je već imao zapažene partije. Kada mu igračka zrelost otkloni oscilacije koje ima, uz Bogdana Radivojevića, biće to par na desnom krilu za narednih deset godina.

Nemanja Mladenović, zagonetka. Nije lako zameniti Nemačku Francuskom. Dosta toga je prošao za svoje godine, ako ispliva u klupskom dresu, ostaće ozbiljan kandidat za državni tim na duge staze, koji već godinama čeka srednjeg beka.

Da li će Stevan Sretenović uspeti telo i glavu da dovede na nivo neophodan za vrhunskog levog beka, hoće li Aleksandar Radovanović isplivati u drugoj ligi Francuske, da li će Boris Denić napraviti “kam-bek” za Voju Brajovića, a ozbiljnog pivota od Čagalja, sve su to pitanja, na koje će odgovore dati vreme.

Konačno, tu je i mladi Milan Jovanović, iako je nejasno, šta on traži među momcima koji su četiri godine stariji od njega? Dečak iz Kruščića, za koga se raspituje pola Evrope, pokazao je da je pravi biser prošle sezone, ali se mučio i sa povredama, jer je njegovo telo daleko od “gladijatora” iz seniorskog rukometa.  U toj situaciji, iskustvo koje je prikupio efemernom ulogom u Brazilu se kosi sa rizikom da potpuno nespreman dočeka novu sezonu u kojoj ga čeka puno toga – Liga šampiona i SEHA liga, ako se pri tom zna da će voditi glavnu reč u generaciji 1996, kojoj se priključuje pred SP u Rusiji. Dva velika takmičenja, dve strane sveta, previše za jednog klinca koji će sve to doživeti i sa svojom generacijom 1998.

juniori94_srbija_portugalijaGDE SMO, GDE IDEMO…

Gde grešimo? Još nismo videli ništa što bi ličilo na srpsku (a ovo se odnosi i većinu regiona) školu rukometa, neki dokument, smernice, zasnovan na godinama iza nas, iskustvima trenera koji su radili u reprezentativnim kategorijama potpomognut trenerskom organizacijom. Da vidimo gde su bile greške, a šta je bilo dobro, od inicijalne selekcije do ulaska među seniore. Da vidimo dobre primere i one koje smo sahranili. Zvuči kao iluzija, opsenarstvo, pamflet, ali tako ćemo jedino i videti koliko je sati na svetskom rukometnom časovniku.

Ako je jedino nepisano pravilo u sistemu rada po klubovima širom zemlje, okačiti im 50 medalja do 15. godine na vrat, tako im ubijati glad i volju za sportom praveći od njih lažne zvezde, a sve u cilju podilaženja roditeljima kojima rastu oči i apetiti, onda smo na stranputici. Znam, to je često i jedini način da se preživi, ali preživljavanje, kao reč, ne postoji u vrhunskom sportu. To nije samo problem rukometa, ni sporta. Došlo je vreme da bogati pobeđuju?

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball