KOLUMNA: Požuri polako... - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Požuri polako…

KOLUMNA: Požuri polako…

zika.bogdanovic
1 komentar

Neka digne ruku onaj koji je pre samo par godina mogao da kaže – Dragan Gajić će biti najubitačnije desno krilo na svetu! Dobro je … nisam jedini koji u to nije verovao, čak šta više, ni razmišljao o tome. Šta se desilo ovom momku od kako je otišao u Francusku, šta jede, koliko spava, da li mu bradu „štucuje“ Miha Žvižej, sve to nije bitno. Bitno je da je bivši Slovenac Siarhei Rutenka u čudu mogao da prati svog bivšeg saigrača, koji je poput nekog čovečuljka na „plejstejšnu“, trči, skače, puca, i ne staje nikada. Vreme se okrenulo, nije više Belorus glavni baja kada se sretne sa družinom iz Celja.

Da ima neke rukometne igrice, gol mašinu iz Monpeljea bi sigurno birali u igricama, svi oni igrači koji po sobama za vreme Svetskog prvenstva vreme prekraćuju i stres ubijaju igranjem NBA i hokeja. Dobro, tu je i FIFA. Evo juče baš Aron Atlason kaže „Ma samo FIFA“, i smeje se.

Šta znaju ribari šta je fudbal.

Da će trebati da vežbaju i rukomet, pokazali su im Šveđani. Kada stanu Kim Anderson (sećate se kako je igrao u Kilu poslednju sezonu – e, sad igra isto tako) Karlson, Nilsen i povrh svega, Kalman, od dvojke do petice, verujem da napadači od tih devet metara ruku, nogu i telesa ne vide ni semafor, a kamoli Matijasa Andersona na golu. A njega, i kada vide, bolje da ga ne gledaju. Palmarson i Peterson su ga prvi put jasno videli na pozdravljanju posle utakmice. U šali rekoh nekome juče, Švedima samo viking Jernemir fali, da donese luč i povede ih u pećinu. Dobro, ovde barem nije hladno, može i pod šator u pustinju.

U Dohi je lilo kao iz kabla čitavu noć. Svi mi koji smo zatvarali press centre, pokisli smo po prvi put ove godine, što i nije tako loše, barem malo da se otreznimo od ove pustinje, mi koji nismo osuđeni na televizor, politiku, ratove, svakodnevne brige i probleme običnog čoveka.

Stvarno, samo kontakt sa porodicom dok ste na velikom takmičenju, jedini je dokaz da se živi i van Dohe. Ljudi umiru, žene se, gube poslove, brigaju svoju egzistencju, a ovde je sve jedan balon,  hotel-hala, pobedio-izgubio. Zuji kamera, čuje se tipkanje tastature, žagor novinara u miks zoni. To je privilegija.

I dođe dan balkanskog derbija. Stojanče Stoilov, ume ponekada da napravi gaf „od pakla do nazad“, ali kada ubode nešto da kaže, onda vam ne treba prevodilac.

„Bog nas blagoslovio što u timu imamo Kiru Lazarova“… aludirajući na spašavanje od Mačekovih Iranaca, koji možda neće u osminu finala, ali će tamošnji rukomet brzo osetiti suficit u trgovinskoj razmeni sa evropskim rukometom. Pod uslovom, da Evropa može da plati neke od najboljih, čije plate idu i do četiri nule u domaćoj ligi. Lepo reče Borut „nećemo biti turisti“, Iran je azijska Argentina u budućnosti.

Nego da se vratim na balkanski derbi. Ono što još Bosanci nemaju osim Kire Lazarova, to je pet velikih takmičenja u nogama. Da ih sada odvedete, tu blizu, pola sata, preko mora, do Bahreina, i da im obučete njihove klupske majice i kažete „ajmo kontra i polukontra“, drška za loptu im ne bi trebala. Grč je evidentan. Lopta je kao kamen. To je razlika između debitanta i onoga ko ima 50 takvih utakmica u nogama.

Možda je rešenje da svi nose klupske majice ispod dresova, ne znam, smisliće Marka nešto.

Rešenje je i da se odbrane od „vox populi-a“, koji im je već okačio zlato posle Iranaca. Sada se nazire tragedija antologijskih razmera. Neka bolan, stani, biće njima i bronza dobra…

Makedonci su prekaljeni. Ako je neko u zenitu, ako neko treba da naplati sve godine prošle, to su oni.

Samo ni jednoj ex-yu repki ne želim Katar u osmini finala. Ne želim ni našim sudijama. Taj ko bude to sudio, moraće da nosi puder do kraja života na obrazima.

Svakom srpskom, makedonskom ili bosanskom novinaru uvek poželim da barem tri dana u godišnje bude hrvatski novinar. Pa ti ljudi će živeti po sto godina, pod uslovom, da ne jedu puno masnog i paze na kilažu. Njima je svaki januar isti. Dok se mi pokidamo, izmučeni pobedama i porazima, kod njih je uvek ravna linija. Lagano, rutinski, probudite me negde oko četvrtfinala, kad kreće prvenstvo, da sednem za tastaturu i ugasim CAPS LOCK.

Granulo je sunce, u Dohi 24 stepena, čeka nas novi dan. Zagrejte se dobro. Srećno svima.

Možda vam se dopadne

1 komentar

Slovenc 20/01/2015 - 11:37

Zile,nista se nije dogodilo Gajicu,osim sto je cjeli zivot vredno radio,trenirao,mozda bio i zapostavljan od nekih „strucnjaka“,a kakvih hvala Bogu ima i kod Vas,pa vredni,radni,mraljivi i ostali epiteti koji krase profesinalnog sportasa ne dolazi do izrazaja-do jednom,kao u slucaju Gajica kada se desi eksplozija i onda se ljudi putaju-pa ko bi rekao?Pa eto,rekli bi svi oni koju poznavaju Gajica :)

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball