PIŠE: ŽIKA BOGDANOVIĆ
Ni tri kola SEHA GAZPROM lige nisu morala da prođu da utvrdimo ono što smo znali i pre 15 dana. Posle odlaska Vesprema, Vardaru, u regionu pojačanom slovačkom i beloruskom braćom, ravnog nema. Po stoti put, neverovatan je stepen organizovanosti igre tima Raula Gonzalesa, gde svako u svakom trenutku zna šta mu je činiti, bez ikakvih nedoumica, gde igrači bukvalno „crtaju“ jedni drugima šta je sledeće što se radi na terenu, gde je odmah jasno u čemu se pogrešilo ako nešto ne prođe. Da nije bilo Dainisa Kristopansa rešenog da izvadi utrobu Pereza de Vargasa u Dohi, jer kako drugačije objasniti 4-5 pogodaka u samo telo nevinog Španca, mogao je Vardar i do svetske titule.
Za start sezone u kojoj je Samsonenko najavio da se povlači, koncentracija i odnos prema igri je na 101%, za razliku od navijača, koji su u simboličnom broju došli da pozdrave šampione Evrope u prvih par mečeva. Previše elitistički i bez shvatanja trenutka privilegije da se živi sa ovim timom do njegovog rasformiranja. Aplauz za šampione, posle letnje pauze, morao je da bude mnogo glasniji.
I dok je podela snaga među ekipama u SEHA manje-više poznata, mene više privlače ovi trenerski dueli, jer ako već liga ima 6 klubova u Ligi šampiona, što je normalno, ni Bundes, ni Francuzi, ne mogu se pohvaliti takvom galerijom likova na klupama klubova.
Aktuelni evropski šampion Raul Gonzales, pa svetski juniorski prvak Kasim Kamenica – jedan od pravih rukometnih Jugoslovena, nekadašnji olimpijski i svetski vladar Lino Červar, te njegovi naslednici, bronzani Slavko Goluža (dvostruki olimpijski šampion) i Željko Babić, nikad nasmejani, ali znalac, Branko Tamše (apsolutni vladar Slovenije) i njegova ukrajinska replika, olimpijski šampion sa ZND-om, Sergej Bebeško, čiji izraz lica sovjetskog snajperiste sugeriše da su Nemci i dalje u tvrđavi u Brestu.
Tu su i Hrvoje Horvat junior, sin od „najvećeg“, a novi učenik Lina Červara, te srpski treneri Božo Rudić i Ivan Petković, čini se sasvim drugačijih energija.
I dok sakupljamo rezultate, meni je simpatičnije merenje pre i posle utakmica, stisak ruke nakon pobede ili poraza, te kurtoazne izjave kada se sve završi, od većine njih koja ne voli da gubi ni na video igricama.
A bilo bi zgodno iskoristiti takvu „galeriju likova“ za jedan novi impuls našem sportu. Košarkaška liga najavljuje Evroligu sa Obradovićem i Jasikevičijusom na „šatro“ odmoru, organizuje večeru Žoca i Blata na Bosforu, gde se posle čaše dobrog vina raskopča poslednje dugme na košulji i razveže jezik za važne rukometne teme i životne lekcije, a naša je još u kamenom dobu golova i vrištanja komentatora.
Zato bi bilo lepo, negde tamo s proleća, otvoriti tu bocu vina u Celju, Skoplju ili nekom Poreču, pa neka diskusija počne od toga da li će biti crno ili belo.
Nama trebaju glumci, epizodista može biti svako.