KOLUMNA: Utisaka puna glava - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Utisaka puna glava

KOLUMNA: Utisaka puna glava

zika.bogdanovic
1 komentar

PIŠE: Žika Bogdanović

Ovako uspešna nedelja Ex-YU rukometnih selekcija odavno nije viđena. Čudo bi trebalo da se desi pa da Evropa ne vidi svih šest reprezentacija na EURO 2020 čiji će novi format, siguran sam, doneti osveženje kontinentu, nova tržišta i energiju.

Da krenemo od najvećeg derbija Hrvatska – Srbija. Počelo je sve šamarom koji je srpski rukomet dobio premeštanjem iz hale u halu 48 sati pre meča. Na taj način je jedan čovek pokazao ko je zaista moćan u srpskom sportu, odnosno, gde je košarka, a gde smo „mi“, Savez, pozicija, opozicija, sve struje i strujice, svi kojima je rukomet u srcu. Jedan košarkaški klub je postao bitniji od nacionalnog tima. Nešto što smo znali i što živimo, s obzirom da u tom sportu treneri Zvezde i Partizana zbog deficita domaćih igrača tajm-aute drže na engleskom, a da rukometni „večiti“ više liče na škole rukometa, a ne klubove, sada je dobilo ogoljeno formu, jer se nekome žurilo. Nema veze što je hala bila mesecima „bukirana“, najavljivanja, prodavane karte, organizovane službe adekvatne veličini hale, itd. To proterivanje rukometa iz Beograda krenulo je sa onim nepokrivenim Coca-Cola reklamama u „Pioniru“ još početkom decenije, kada je Partizan pokušao da igra Ligu šampiona, pa morao da pobegne u Vršac i Niš. Ta poruka ostala je i do dan danas. „Niste dobrodošli“, „zabavljajte provinciju“, „mejnstrim je rezervisan za umetnost zvanu košarka, a ne vaš seljački sport“. Ko je živeo u iluziji, neka je nema više. Srpski rukomet nema ni približno dovoljno ljudi u svojim organima sa adekvatnom društvenom, ekonomskom i političkom težinom. Ako se trend gledanja preko nišana nastavi, neće ih ni imati.

Zato je 8.000 gledalaca u polupunoj/praznoj „Areni“ pravi odgovor. Ironični pitaju da li je te hiljade dovela 18.reprezentacija sveta ili Hrvatska, ali zaključak je jedinstven. Najposećenija rukometna utakmica od finala ženskog SP 2013 na istom mestu, remi, poruka sporta od momaka obe selekcije koji žive kao braća u klubovima, deca koja sačekuju hrvatske rukometaše posle utakmice…

Ništa manje nije bilo u Zadru. Zvižduci himni, kao i u Beogradu, ali to je zanemarljivo, u odnosu, na sve ono lepo, toplo i ljudsko doživljeno. Rukomet je svima dao lekciju u proteklih 5-6 dana.

Na kraju, i rezultatski svi mogu da budu zadovoljni. Srbiji praktično samo treba pobeda nad Švajcarskom za prolaz na EP, Hrvatska je završila posao, a ostala neporažena u Beogradu. Svi zdravi i pravi su se vratili u svoje klubove.

Epizoda „oproštaj Raula“ je završena u Nemačkoj, a nadvila je jednu senu nad timom tokom cele zime koja je rezultirala prosečnim izdanjem na SP i onom grčkom tragedijom pre toga. Nova energija, novi početak i nova poruka – „Suviše je uloženo u MKD rukomet da bi se tek tako stalo“. Nije pitanje samo novca, već emocija i posvećenosti, nacionalnog ponosa i brenda koji jeste rukometna reprezentacija predvođena Lazarovom i Ristovskim. Nespretna izjava kapitena o selektoru Brestovcu (i kasnije izražavanje poštovanja), po starom dobrom medijskom običaju, zasenila je i tri boda sa Islandom. Izjava će ostati arhivirana, ali bodovi su živi. Daju lepu perspektivu i osećaj da će Makedonija ostati na istom nivou i u post-eri velikih imena kakva su je vodila poput Obrvana, Červara, Gonzalesa…         

Ako me pitate kome se najviše radujem u perspektivi januarskog viđanja – to su Bosanci. Nadam se da ovog puta nema nazad. Toliko godina imaju kvalitet, imali su ga i oni pre ove generacije, ali sve te vezane ruke oko stanja u Savezu godinama, bizarni problemi, sve to ih je stajalo razočaranja od kvalifikacija do kvalifikacija. Plasman na EP 2020 bio bi omaž posvećenosti Bilala Šumana, ali i svih tih momaka. Rukomet u Bosni je živ organizam, vidi se po klupskoj sceni koja diše, bori se, pada, ali udara od Vakufa, Bugojna, na sve strane do Banja Luke i Ljubuškog. Tradicija je čudo. Kao korov, ne možete da je uništite, ma koliko se svojski trudili.

Slovenija lagano, kako i dolikuje talentu igrača koje ima Veselin Vujović, prva je prošla kroz cilj. Slovenačka rukometna fabrika ne prestaje da radi, a Rokometna Zveza je lider imanja svesti o brendu i imidžu rukometa, reprezentacije, pojedinaca, legendi. Organizacija „Rukometne simfonije“ za oproštaj dva momka sa najviše nastupa u državnom timu, Uroša Zormana i Luke Žvižeja, pravi je primer kako treba okupljati ljude, čuvati odnose u zajednici i širiti pozitivne priče o svom sportu. Daj da naučimo nešto…

Tri meseca je trajala proslava svetske titule od balkona u Kopenhagenu, sve do te noći u „Morači“, kada je Nikolaju Jakobsenu postalo jasno da će morati da se vrati trenerskom poslu. Ispražnjeni Jakobsen to pokazuje i kroz izgubljenu sezonu Rajn Nekar Levena, ali kada svetski šampion padne u Crnoj Gori, onda je vreme za alarm. Nije Danac ni svestan koliko mu je u razbuđivanju pomogao Zoran Roganović, koji je i sam prošao „malu školu vruće klupe nacionalnog tima“ u oktobru. Velika pobeda, slatka pobeda, nadam se da će doneti novi vetar u leđa muškom rukometu i da će Petar Kapisoda, momak koji „nije dao na sebe“ kao igrač, umeti da postavi stvari i zajedno sa Roganovićem na duže staze stvori kult koji je rušen i građen više puta unazad deset godina.

Možda vam se dopadne

1 komentar

Bosanac 17/04/2019 - 11:59

Hvala Žika, pozdrav iz Gornjeg Vakufa :))

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball