KOMENTAR: Srbija daleko (nije do) od Tokija - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOMENTAR: Srbija daleko (nije do) od Tokija

KOMENTAR: Srbija daleko (nije do) od Tokija

zika.bogdanovic
6 komentari

PIŠE: ŽIKA BOGDANOVIĆ

Reprezentacija Srbije doživela je neuspeh na Svetskom prvenstvu 2019 u Nemačkoj i Danskoj. Još jedan olimpijski ciklus, gotovo izvesno, završiće se neuspešno bez krune – učestvovanja na najvećoj smotri svetskog sporta u Tokiju 2020. godine.

NAJLOŠIJI REZULTAT U ISTORIJI

Orlovi su ostvarili najlošiji rezultat na planetarnom takmičenju od izlaska SFRJ 1957. godine na najveću scenu. U zavisnosti od toga da li gledate da li je čaša poluprazna ili polupuna možete stvari postaviti i drugačije, s obzirom da reprezentacije na prethodna dva Svetska prvenstva u Francuskoj i Kataru nije ni bilo?

I u jednoj,i u drugoj varijanti, turnir „nesvrstanih“ u praznoj Rojal Areni u Kopenhagenu, sa Azijatima, Arapima, Afrikancima i Južnoamerikancima, došao je kao paradigma rezultata na ovom prvenstvu, ali i svega što je srpsku reprezentaciju pratilo unazad godinama. Prava mera i ono što je zasluženo minulim radom.

Sve u svemu, 18. mesto u zemlji gde ostali kolektivni sportovi retko izlaze iz TOP 5 na svetskom nivou, neodbranjivo je i ne može se podvesti pod društvene okolnosti, s obzirom da se ni drugi – uspešni sportovi, ne kupaju u izobilju i nisu izopšteni iz ograničenih uslova u kojima živi srpski sport. Problem je interne i eksterne, ali samo rukometne prirode, i nije nastao za vakta Nenada Peruničića u ova tri meseca, a krajnji ishod je posledica svega onoga što smo živeli i živimo.

DISKONTINUITET

Olimpijske Igre su iz ove perspektive samo puka teorija, predaleka, kao Beograd od Tokija. Do njih vodi još uzak prolaz na EURO 2020 (dva mesta u kvalifikacijama selekcija koje to već nisu obezbedile preko SP) u koji će pokušati da se uliju ambiciozne rukometne nacije poput Slovenije, Mađarske, Rusije, Islanda, Makedonije…

Plaćena je puna cena diskontinuiteta igračkog sastava i stručnog kadra srpskog nacionalnog tima, odnosno, podmlađivanja reprezentacije u najvažnijoj godini olimpijskog ciklusa. Ono što se u ozbiljnim reprezentacijama ne radi i ne sme da se dozvoli, u Srbiji je došlo kao logična i prirodna posledica urušavanja kulta, ratne atmosfere u rukometnoj zajednici,  čestih promena selektora i  kurcšlusima sa najkvalitetnijim igračima, koji su izgubili želju i motiv da igraju za nacionalni tim.

Nenad Peruničić je deseti selektor od osamostaljivanja reprezentacije Srbije 2006. godine (Cvetković u dva mandata), počevši od tročlane komisije u baražu za SP 2007 u Nemačkoj. U manje od šest godina na klupi srpskog tima, posle ere Veselina Vukovića, sedeli su Ljubomir Vranješ, Vladan Matić, Dejan Perić, Jovica Cvetković i Ljubomir Obradović.

Po tome su Srbi svetski šampioni. Hrvatska je za poslednjih 16 godina vrtela tri imena (Červar, Goluža, Babić), Španija od 2008 trojku (Rivera, Kadenas, Ribera), Danci od 2005 (Vilbek, Gudmundson i Jakobsen), Slovenija je od 2010 poverenje dala Deniću i Vujoviću, Francuska znate (Onesta i Dinar), a i Makedonce odlikuje kontinuitet rada dokazanih trenerskih imena (od 2010 – Gonzales je četvrti). Jedino je Veselin Vuković vodio Srbiju na više od jednog velikog takmičenja (4) do povratka Cvetkovića na EURO 2018, koje mu je bilo drugo. Zaključak proizilazi iz ovih brojeva. Gde su cifre jasne, reči su suvišne.

Svaki selektor, legitimno i logično, imao je svoje ideje, vizije, podmlađivao, „ostarivao“, lutao, grešio, neke momke držao „na leru“, vadeći iz rezervoara, koji je još do pre par godina bio dubok, nasleđen iz nekih boljih vremena, bolje organizacije, jačih klubova i lige. Status reprezentativca bio je varljiva kategorija, pa su tako neki počinjali reprezentativnu karijeru sa 19, poput najboljeg strelca Srbije na SP 2019, Bogdana Radivojevića, a onda nestajali sa spiskova godinama, iako je uvek bilo jasno da su sadašnjost i budućnost na toj poziciji.

Niko osim Cvetkovića u prvom mandatu i Vukovića nije stigao ni da razmišlja o bilo kakvim procesima koji će od perspektivnih igrača praviti A reprezentativce kroz određeni kontinuitet i vreme neophodno da neko dobije šansu i sazri u reprezentativnom okruženju koje je specifično i neuporedivo sa klupskim.

Godine neplanskog rada došle su na naplatu.

Ako ćemo o vertikali, prosto je frapantan podatak da ni jednu srpsku generaciju od one Jordovićeve 1988 do ove Rojevićeve 1998, nije izveo jedan trener od početka do kraja (od kadetskog EP do juniorskog SP). Razlozi za tosu razni, nekada i objektivni, a najupečatljivije je oduzimanje generacije 1994 Aleksandru Brkoviću pred SP juniora, iako je dve godine zaredom bio na gol od polufinala.

KULT…

Povredila je neke izjava ruskog asa Timura Dibirova da su Srbi najopasniji na startu, a onda počnu „podele i prozivke“. Odigrala je Srbija dobar meč sa Rusijom na otvaranju, ali ovaj drugi deo priče ostao je arhiviran. Orlovi su ličili na tim od početka do kraja u Berlinu i Kopenhagenu. Voljni momenat i ponašanje su bili na nivou, što je u ne tako davnoj prošlosti bila osnovna zamerka rukometne javnosti. Suze reprezentativaca koje se ne vide na televiziji, a koje su prisutni novinari imali priliku da vide u miks zoni Mercedes Arene u nekoliko navrata, dovoljno govore o odnosu prema dresu. I nisu patetika. A to je nekada dovoljno da nemate šta da im zamerite. Kvalitet je takav kakav jeste, nije za hvatanje u koštac sa najboljima. Rukometno tržište nepogrešivo svakome nađe njegovo mesto.

To jeste put do ozdravljenja atmosfere oko tima i treba ga pozdraviti. Izgradnja kulta, međutim, nije moguća bez napretka u rezultatima u bliskoj budućnosti. Bez rezultata ništa ne može da se izgradi, jer će svaki naredni neuspeh proizvoditi nove početke i iznova negativnu energiju koja će najbolje terati od tima.

Urezale su mi se u sećanje reči jednog reprezentativca pre par godina, koji je odustao od reprezentacije u svojoj 29. godini, a to u privatnom razgovoru obrazložio rečima „Igram na domaćem terenu, a osećam da pola hale navija protiv nas. Izađem iz hale kao popišan“.

Jedan još iskusniji me je posle dešavanja na EP 2018 jednog jutra dočekao pitanjem:

„Da li ti je sada jasno zašto mi je muka od reprezentacije?“

Nisam mu odgovorio negacijom.

I na kraju ovog olimpijskog ciklusa, nacionalni tim se urušio kao kula od karata. Generacija 1986 koja je trebalo da ga iznese, sticajem raznih okolnosti, sišla je sa scene. U godini kada se odlučivalo o Riju, Srbija je ostala bez Momira Ilića, Toskića, Manojlovića. Da nije bilo EURO 2012 u Beogradu kao kohezionog faktora, pitanje je šta bi nas sačekalo pre Londona?

Ovo „trošenje“ igrača nikada nije dobilo definiciju od strane, ni ove, ni prethodne garniture RSS. Nikada javnost nije dobila pravi odgovor zašto igrači odustaju od reprezentacije dok su na vrhuncu i zbog čega/koga su večito nezadovoljni? Igrači su ćutali redom, pravdajući to uglavnom porodičnim razlozima i „bolom u laktu“, a oni koji bi trebalo da se bave njima, nisu pronašli suštinu i ponudili rešenje problema.

Najdalje je otišao Darko Stanić koji je u svom stilu na oproštaju od reprezentacije u Krakovu 2016. godine govorio o „dva gola kao dve dimenzije“, ali dalje od filozofskog pristupa nismo odmakli.

“Ministar” Stanić otišao, ostavio dijagnozu: Nisu to dva gola, već dve dimenzije..

KAKO JE POKRAJAC GOVORIO…

Kao omaž Dr. Branislavu Pokrajcu moram spomenuti i njegovu često spominjanu tezu po kojoj starost nacionalnog tima mora biti u određenoj korelaciji sa brojem nastupa koji reprezentativci imaju, ako se želi do uspeha.  Po broju nastupa za nacionalni tim, srpski reprezentativci su na totalnom začelju (24.8 nastupa), ako se izuzme, ko zna kako sklepana reprezentacija ujedinjene Koreje, koju su odbili najkvalitetniji igrači u bojkotu selektora. Po starosti, Orlovi su na 22. mestu (26.2 godine – posle izlaska Verkića i Zelenovića 24.8), ali na samo na godinu-dve od vodećih nacija.

Norvežani (26.6) su stariji tek par meseci sa 86.6 nastupa, a Orlovima, sve i da konzerviraju ovaj sastav, za takvo iskustvo biće potrebno 6-7 narednih godina. Francuzi imaju 97 nastupa u proseku, Brazil 82, Hrvatska 63, a najmlađa reprezentacija na ovom SP, Island, ima odličan balans (23.6 godina) sa već 40 nastupa u proseku.

Ako je suditi po ovome, većina ovog srpskog sastava sa SP 2019 je već „izgubljena“ za ozbiljne domete i to bez zadiranja u sferu kvaliteta. Po parametrima svetskih rukometnih sila, reprezentativne karijere se započinju daleko ranije i imaju jasnu krivulju i kontinuitet, različitu nego kod Srba u ovom momentu.

Dok je najbolji svetski rukometaš Sander Sagosen (rođen 1995), a njegovi vršnjaci vedre i oblače u svojim timovima koji jurišaju na medalje, u srpskom rukometu se o igračima njegovih godina priča kao o početnicima, a svaki dobar potez slavi kao delo „vunderkinda“. To je već dokaz da se ozbiljno kasni.

RUKOMET U ROVOVIMA…

Srpski rukomet je duboko podeljen. Tenzije oko izbora u RSS 2016. godine kada je Božidar Đurković izabran za predsednika, još uvek opterećuju sve procese. Ozbiljna podela na poziciju i opoziciju, ni skoro dve i po godine posle, ne jenjava. To novo rukovodstvo nije uspelo da reši i to je najveći neuspeh. Bilo je dobrih stvari, smirene su tenzije oko ženske reprezentacije, vraćeni klubovi u SEHA ligu, Super liga je dobila na ujednačenosti i nešto kvaliteta više, iako je to i dalje sto milja daleko od ozbiljnog rukometa, a klub koji će zaigrati u Ligi šampiona se ne nazire. Ogledalo svega je, međutim, muška reprezentacija. Jedan totalni krah prošle zime sa prepucavanjem preko medija na relaciji selektor-igrači o tome „ko je više popio“ ili što bi vazda duhoviti srpski narod rekao „alkohol ne sme da trpi zbog rukometa“, u kome su svi preterivali i niko nije izašao kao pobednik na kraju, a sada i rezultatski neuspeh u Berlinu i Kopenhagenu.

Od dve Skupštine RSS u 2018. godini, jedna nije ni održana zbog nedostatka kvoruma, a i za drugu je bilo narodski rečeno „povuci-potegni“. U uslovima kada zavisite od toga da li će se nekome auto pokvariti na Ibarskoj magistrali, kapacitet odlučivanja i bilo kakve strategije je unapred limitiran. Ni formirani UO RSS u ovakvim uslovima, najblaže rečeno, nema adekvatnu društveno-političko-ekonomsku težinu.

Otopljavanje odnosa dva čoveka oko kojih se Srbija podelila 2016. godine, Đurkovića i Milana Đukića, nije naišlo na odobravanje, već opstrukciju!? Šta je poenta? Da se naprave tri Saveza umesto jednog? Kada rukometna Srbija planira da sklopi primirje? Kada će se oružje vratiti u korice? Kada će minimum zajedničkog interesa da bude pronađen da se krene dalje? Jasno je da trenutno ne postoji autoritet u srpskom rukometu koji bi mogao da ga ujedini, ali i ne postoje neki drugi ljudi koji će da padnu s Marsa. To su ovi ovde, od Subotice do Kosovske Mitrovice, i moraju da sarađuju. Podele su višegodišnje, duboke i nadasve neshvatljive, ako se svi kunu da im je rukomet na prvom mestu.

Imali smo slučaj u odbojci pre dve godine. Podela odbojkaških legendi na dve strane, pet dana teških reči pre i posle Skupštine, a onda mir u kući. Jedinstvo, dogovor, rezultati, svetske šampionke, muškarci polufinalisti, sistem ostao neoštećen.

Rukometna temperatura se meri u izlivima besa na društvenim mrežama i komentarima na sajtovima. Ne postoji čovek sa terena, klupe ili trećeg reda tribina koji nije dobrano opljuvan i etiketiran u vanrednom stanju koje traje već godinama. U takvim uslovima prirodno je da svi trpe, pa i reprezentacija, da svako traži alibi u toj zatrovanoj atmosferi i ne može da pruži svoj maksimum. Ostvareni ljudi koji su prošli kroz rukomet u svojim životima, beže od njega kao đavo od krsta, neće ljudi u blato…

A nije da smo baš sport seljaka i neukih. Evo generalni direktor Apatinske Pivare je bio član generacije Peruničića, Jovanovića, Škrbića. Nema ga u rukometu…otišao je, a nije jedini koji bi mogao da pomogne. I nije stvar samo o novcu, već o idejama, biznis pristupu, novoj energiji, svemu onome što fali trenutno.

I udruženi, ljudski resursi rukometne Srbije su ograničeni i sporni. i ovako fali ljudi, a tek ovako razjedinjeni…

2019…

Ako je zima 2018/2019 bila teška, naredni meseci će biti još teži. Već za dva meseca seniore čeka dvomeč sa Hrvatskom u nastavku kvalifikacija. Posle lošeg starta sa Belgijom i Švajcarskom, plasman na EURO 2020 visi o koncu. Ako se ne savlada Hrvatska u „Pioniru“, realan je scenario po kome će Orlovi završiti kao treći u grupi, a tamo čeka već pet reprezentacija koje će imati dva boda u tabeli najboljih trećeplasiranih. Svake zime neko spomene metaforu „još jedan ekser u sanduk srpskog rukometa“. Sport je sport, igraju ga živi ljudi. EHF i IHF proširuju broj učesnika EP (24) i SP (32) i stvarno „crvena linija“ mora da bude tu. Ako nas nema na velikoj sceni, nismo nigde.

I žene će imati težak posao sa Poljskom u baražu za SP 2019. Za Srbiju posle tri godine pauze zaigrale su sve najbolje koje ima, ali to nije donelo rezultatski iskorak. Poslednja šansa generacije je Kumamoto narednog decembra kada se budu delile olimpijske karte. A kako će izgledati ženska reprezentacija već na startu narednog ciklusa 2020. godine? Za početak, dobro je da su svi svesni izazova koji predstoji, jer će smena generacija biti bolna.

BUDUĆNOST…

Generacije 1998 i 2000 čekaju Svetska prvenstva narednog leta. Od samog starta generacija 1998 pokazivala je određeni kvalitet i popunjenost na svim pozicijama. Rak-rana srpskog rukometa, nepostojanje vrhunskog kluba u kome će mladi igrači sazreti i imati odskočnu dasku kroz igranje Lige šampiona, što bi ih odvelo u ambiciozne zemlje i klubove, a ne Tursku i Rumuniju na preživljavanje, i dalje je otvorena. Ima izuzetaka, ali se većina utopi u prosečnost.

Situacija sa momcima od 20, 21 godine, nije ružičasta. Milan Jovanović je na EP 2018 pokazao da je ozbiljan rukometni potencijal, pravi reprezentativac, ali je ubrzo zatim doživeo jednu od najtežih povreda i dve operacije kolena. Od njegovog uspeha u Tuluzu imaće velike koristi i reprezentacija, a puno je nedostajao u Berlinu. Prvi desni bek juniorske generacije, Nikola Ivanović, promenio je već četiri kluba, luta u potrazi za petim posle odlaska iz Eurofarma. Slično situacija je i sa Aleksom Maksićem, koji je Beograd zamenio Suboticom, pa vrlo brzo i Novim Pazarom. Todor Jandrić nije opstao u matičnom klubu, Luka Stojanović i Marko Vignjević sa 19 su već otišli u inostranstvo. Obojica imaju teške povrede kolena iza sebe, ali i neosporan potencijal. Teško je planirati karijeru kada se ide „trbuhom za kruhom“. Tu obično „nema leba“, a samo retki prežive. Puno je Srbija igrača izgubila na takav način. I gubiće ih još ako se nešto ne promeni.

Pozitivno je što je Milan Milić debitovao na SP, što je godinu dana stariji Vukašin Vorkapić odigrao kao da ima 50 nastupa za A tim. Igraju u stabilnoj Metaloplastici, mogu da sve posvete rukometu 100%, ali im je potrebno međunarodnog izazova. I transfer Vuka Milenkovića u slovenački Maribor može da bude dobra odskočna daska, s obzirom na to ko je sve prošao kroz taj klub.

SVET NAS NEĆE ČEKATI…

Činjenica je da se rukometni svet sve više razvija i da neće čekati srpski rukomet da se probudi, opismeni i reši svoje probleme. Otrcana je mantra „mi smo njih učili“. Sada je srpska struka u poziciji da mora da uči od drugih, i tu ne mislim samo na trenere. Osećaj više vrednosti koji ljudi ispoljavaju kada pričaju o rukometu, nekada je iritirao, sada je prosto smešan.

Dagur Sigurdson je evropski prvak, ali ga Japanci plaćaju suvim zlatom da ih nauči rukometu, pa i ovako, kada je poslednji na svetu. Bahrein je posle Rija doveo olimpijskog šampiona Gudmundsona za selektora, a onda za naslednika uzeo njegovog zemljaka sa ogromnim iskustvom. Saudijska Arabija ima četvrtog na svetu sa Slovenijom, Borisa Denića. Manolo Kadenas sa debelim CV-ijem vodi Argentinu, dva sjajna mlada Španca okupirali su Afriku. Francuzi su spucali milione u kuću rukometa kojoj se divi ceo svet. Nemci će tek praviti čuda sa ovim desetinama miliona koje su zaradili od SP. U Mađarskoj je sport državni projekat, arene niču na sve strane, deca žive u rukometnim koledžima. U Rumuniji 10. klub ima budžet srpskog šampiona. U Makedoniji je rukomet gledaniji od fudbala. U takvom svetu, u Srbiji se još uvek vode ratovi oko toga ko, koga i gde delegira narednog vikenda…

On se više ne vrti oko nas. Percepcija nam je sporna, perspektiva loša, a pesimizam….opravdan.

Možda vam se dopadne

6 komentari

Pedja 25/01/2019 - 14:07

Kakav Text…. pravo u srž problema bez okretanja glave u stranu
Problem je kompleksan i mora se resavati na više dimenzija a 90 % rukometnih radnika je zabilo glavu u pesak i trudi se samo da preživi …
Sve cestitke još jednom na textu
Problemi ostaju

Odgovori
Dragan 25/01/2019 - 18:00

Tačno. I ja se slažem. Ako je to neki doprinos. :(

Odgovori
MP 26/01/2019 - 00:30

Da. Super super. Pa kad sve zna pisac teksta kao i ostali večiti analitičari rasljari i ostali sto ne povede Savez? Evo sve objasnio nabrojao sve(dobro ne bas sve preskočio srebro na EP srebro na SP mediteranska zlata učešće na OI itd itd) i znači uzmite ljudi vodite sto pustate neznalicama da vode. Dobro, ajde, nije bitno sto je više kritikovan period sa odredjenim uspesima ali ovoliko ne razumeti i ne odvajati sustinsko dobro i zlo znači ne razumeti rukomet. Rukomet uspeva tamo gde je dobro odvojeno od zla i niti se dobrom traže savršenstva niti se zlu daje ista na snagu buku i ime. Zato može jedan selektor 10 godina zato mogu Norvežani Svedjani Nemci i po deset godina bez medalje. Zato je i Srbija kad je to bar delom napravila uzela medalje. Doduše bilo je to u periodu čoveka čije ime ne smete da pomenete a kamoli pohvalite i izvinite mu se. A ovde u Nemačkoj ga pozdravljaju velikani sveta rukometa. I od mene, hvala mu. I sto sam ovde i za sve drugo

Odgovori
Milena 25/01/2019 - 23:32

Otopljvanje dvojice pametnih Djurkovica i Djukica nije naislo na odobravanje ONIH koji su ih i isturili da bi oni bili bitni… sufa, stojkovic, jaran i slicni…

Odgovori
Severkozateks Melcungen 26/01/2019 - 12:36

Pa nisu oni u ljubavnoj vezi pa da otopljavaju. I sta su oni kso pohedinci bitni. Gde je u rukometu bitan pojedinac tu id rukometa nema nista. Pa ovo sto gore neko spominje medalhe su bile plod bas organizacije tj predsednik je bio faktor koji je okupljao sve delove rukometa id vrha do temelja i od juga do severa. Osim novinara i tzv legendi koji to nikad nisu razumeli. Rukomet je kolektivna igra zato pobedjuju Norvezani Danci Nemci Francuzi itd. Samo bi vi na Balkanu neke Paše Terminatore Vanzemaljce. Gore su to skromni odgovorni ljudi tj njihovi skupovi. Tako da pojedinac postojo samo u okviru kolektiva a ne ko ovde. Pa i i vi u primeru navodite neku dbojicu koje neki drugi ne podrzavaju. Pa i ne mozes nista ako te ne podrzavaju delovi saveza. Ovde je to zbir nemackih republika u Skandi drzavama regija i na celo dolazi onaj ko im garantuje slogu mir i da ispunjava sto oni zele jer oni su rukomet. Nije rukomet Vunderlih nego milioni gledalaca milion igraca nizih liga u nemackim selima. Iz njih izlazi reprezentacija i sve drugo. Dok vi mislite o vodjama na taj nacin nista od toga.

Odgovori
Mile Mauzer m13 26/01/2019 - 16:16

A sto si ti sad razbistrio …
Auuu kralju…
Dugacko ali zato nerazumo
Sedi jedan

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball