PRIČE IZ JAPANA: Godine prolaze, poruka ista! - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize PRIČE IZ JAPANA: Godine prolaze, poruka ista!

PRIČE IZ JAPANA: Godine prolaze, poruka ista!

zika.bogdanovic
0 komentar

Ništa dobro ne uspeva kao uspeh. Mudrost je to najveća. Decembar je taj mesec kada rukometašice podsete javnost koliko je rukomet dinamičan, lep i prilagođen mentalitetu prostora na kojima živimo. Znam da ljudi nisu navikli da ih reprezentacija uveseljava u neizvesnim završnicama, zato je ova pobeda protiv Nemica imala mnogo veći značaj od ona dva boda koja su  nas uvela u foto-finiš ovog prvenstva i ovog olimpijskog ciklusa.

Ruku na srce, ova generacija rukometašica je uvek reprezentaciju shvatala ozbiljno. I kada nije bilo rezultata, i kada su se preko njihovih leđa prelamale tenzije rukometne Srbije, nikada odnos prema dresu nije bio sporan. Taj odnos je specifičan, ženski, bez kočnice, zaštitnički, odbrambeni, hrabar, često bez „ali“, bez alibija. U ženskom rukometu zvezda nema, svaka kida dok god može da stoji na nogama. Da vidite Jovanu Stoiljković kako glasa ne ispušta, samo odbrojava koliko još utakmica ima do kraja, a mišić skoro pa pocepan.

Ako je prošli olimpijski ciklus završen neslavno u zemlji podeljenoj rukometnim rovovima, u čemu se ni mi novinari nismo proslavili, ovaj bi mogao da ima svoj „hepi-end“. Uraditi to preko dve najveće rukometne nacije na svetu – Nemačke i Danske, bio bi pravi spektakl. Biće vremena za priču posle prvenstva i šta bi bilo kada bi bilo, ali Norveška je bila gotova, pala je, spasile su je pištaljke. U almanasima ostaju samo rezultati, ovo je više za našu kulturu sećanja i osećaj da je ova ekipa potpuno zrela za velike stvari. I  ne treba se opterećivati, nego samo gledati napred, u tih 60 minuta. Znam da su Danci i Norvežani praktično jedini koji u marketingu ženskih takmičenja vide ćar, da su dovukli 100 ljudi do Kumamota sa studijima u četiri hale i osam sati TV programa dnevno, da ni u čemu drugom kolektivnom ne mogu videti Olimpijske Igre, sve znam.

Biće to kosmička pravda.

Kvalifikovati se za olimpijske kvalifikacije mnogo je teže nego iz tog martovskog vikenda skočiti do Tokija u julu.

Da je život čudna zverka, po ko zna koji put sam se uverio ovih dana u Japanu. Baš pre par večeri sa drugarima fizijima iz reprezentacije, Strahinjom i Simom, sedim na nekim drvenim hipster klupicama u sred „Christmas marketa“. Lepo veče, desetak stepeni, toči se pivo i kuvano vino po štandovima, narod izmileo na ulice, lampice svih boja svuda oko nas, jedini Evropljani na desetine stolova, replika bilo kog „marketa“ bilo gde u Evropi. Razmišljam na glas, da me čuju:

„Vidiš, sedimo ovde, gde neće dobaciti ni 3% ljudi koje znamo. Gde nas je život i posao koji volimo doveo. Kakva je ovo, u stvari, privilegija, koje često nismo ni svesni“.

Znate ono kada osetite trenutak. E to, to sam osetio te večeri.

Neka 24 sata kasnije, osetio sam nešto drugo. Ležim na pokretnom krevetu, iznad mene medicinska sestra ispod maske koja mi se samo osmehuje, jer japanski ne razumem, a ne zna ni reč engleskog. Voze me, guraju, promiču reflektori, sale, ljudi, kao na filmu, kroz trepavice gledam, gasim se i palim. Upoznajem dostignuća japanske medicine, ultrazvuk i skener koji priča na engleskom više reči nego sve sestre i doktori koji su se bavili mojom mukom te noći. Kroz bol upoznajem ljude i sebe.

Brzo ću u voljenu izmaglicu Novog Beograda, ali hajde da ovde završimo ono zbog čega smo došli.

I nemam poruku bolju od one koju sam napisao decembra 2013. godine, kada je bilo „biti ili ne biti“.

“ Igrajte kao da sutra ne postoji“.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball