MAKEDONIJA BEZ RIJA: Dobar film bez "hepi-enda" - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize MAKEDONIJA BEZ RIJA: Dobar film bez „hepi-enda“

MAKEDONIJA BEZ RIJA: Dobar film bez „hepi-enda“

zika.bogdanovic
3 komentari

PIŠE: ŽIKA BOGDANOVIĆ

Reprezentacija Makedonije nije uspela da kvalitet i iskustvo svoje najbolje generacije u istoriji kruniše plasmanom na Olimpijske Igre u Riju. Peto mesto iz Srbije sa EURO 2012 i deveto iz Katara sa SP 2015 ostaće najveća dostignuća generacije koja je dugo čekala izlazak na međunarodnom scenu. U godinama uspeha i danima velikog razočaranja zvuči gotovo neverovatno podatak da su Lazarov, Mojsovski, Ristovski i ekipa čekali 10 godina da se pojave na međunarodnoj sceni, od 1999. do 2009. godine.

EFEKAT “RIO”

Ne-plasman u Rio jeste razočaravajući, s obzirom na svu uloženu energiju, novac, kao i pasiju sportske javnosti u Skoplju, koja je rukomet postavila na pijedastal ispred svih, i dala mu status kakav nigde nema u okruženju. Svi smo svedoci prave pomame za rukometom koja je negde od vremena uspeha, invazija na Niš i Beograd 2012. godine, uz uzlete Metalurga, pa zatim i Vardara, potisnula sve ostale sportove u drugi plan. Rasprodate dvorane, borba TV operatera za “parče nacionalnog sporta”, epidemija novih online medija kojima je rukomet “prvi sport”, sav taj film trebalo da je ima “happy end” sa Kirom Lazarovim kao nosiocem makedonske zastave na “Marakani”  petog avgusta 2016. godine.

Nije bilo “hepi-enda”, što ne znači da film nije bio dobar. Jedna generacija silazi sa scene i treba je pozdraviti, jer su godinama bili primer borbenosti i kako treba igrati za svoju zemlju.

PSIHOLOŠKO PUCANJE

“Državni projekat” – istorijski plasman prve reprezentacije Makedonije na Olimpijske Igre u kolektivnim sportovima, svezao je noge rukometašima. Pritisak je, očigledno, bio preveliki, čak i za tako prekaljene igrače kakve Makedonija ima, koji su u svojim karijerama preturili dosta toga preko leđa. Svaka analiza učinka u Gdanjsku mora početi od toga. Od januara 2015. godine i Katara, kada je krenulo olimpijsko odbrojavanje, tim je počeo da ide na dole, samopouzdanje je počelo da se urušava, sve do kobnog vikenda na Baltiku. Psihološki su pukli u “grande finalu” svojih reprezentativnih karijera.

U svemu tome, uloga selektora Ivice Obrvana nije beznačajna. Hrvat, očigledno, nije uspeo da iskontroliše sve ono što je kao selektor morao, i van terena, i na njemu, u tom presudnom trenutku, ali mu se za sve prolazne ciljeve, sve do blede zime u Krakovu 2016, mora odati priznanje. I Danska, i Katar, bili su na maksimumu mogućnosti njegovog tima. Sigurno je da bi bilo bolje da je neke procese nadgledao iz Skoplja, a ne Šamberija. Odgovornost je podneo, cilj nije ostvario, ali suma sumarum – od nekakvog “stuba srama” nema ni govora. Tri velika takmičenja u nizu – tri druga kruga. Koliko bi se rukometnih nacija menjalo sa ovim?

PAD METALURGA – PAD REPREZENTACIJE

Simptomatično, ali pad reprezentacije Makedonije je počeo raspadom “velikog Metalurga”. Godinama pažljivo slagana okosnica državnog tima u dresu tima iz “Autokomande” vođena od strane trenerskog maga Lina Červara, funkcionisala je besprekorno, bila fokusirana i uz dodatak kvaliteta Lazarova i Ristovskog, činila “ono pravo”. Poslednji ples takve reprezentacije viđen je u Kataru zime 2015. Tima iz koga je izbijalo samopouzdanje na krilima obaranja Barselone i ostalih velikana u hali “Boris Trajkovski”. Mašine koju nije bilo potrebno paliti, jer je već bila upaljena. Čim se družina razišla po belom svetu, ta kohezija je počela da se kruni, a tandemi poput Jonovski – Markovski i Mirkulovski – Mojsovski, polako su gubili moć. Od raspada te velike ekipe niko nije profitirao. Gotovo svi igrači su stagnirali ili krenuli unazad, a neki su izabrali da sede na klupi u najboljim godinama i pored kvaliteta ekstra klase, poput Dejana Manaskova. Izgubili su i navijači, makedonski rukomet, pa čak i najveći rival – Vardar.

I primer Naumčeta Mojsovskog, koji je dozvolio sebi da odigra prvi zvanični meč u olimpijskoj sezoni tek u decembru (bio bez kluba šest meseci), ide u prilog ovoj tezi.  Neko ko je 15 godina grizao parket i padao na glavu u crvenom dresu, morao je pametnije da “odigra” u sezoni koja je trebala da donese ostvarenje svih snova.

Postojanje velikog kluba koji drži gro reprezentacije je bila velika prednost, a biće i velika škola za sve ono što se bude događalo u budućnosti.

STRAH OD BUDUĆNOSTI

Bez obzira na to da li se film završio u avgustu ili aprilu, jasno je da Makedoniju čeka velika borba da u godinama koje slede opstane na približnom nivou na međunarodnoj sceni. I da se generacija oprostila u Riju, posledice javašluka i nerada u prvoj deceniji ovog veka, izbile bi na površinu već naredne jeseni, kada bi sa scene povukli Lazarov, Jonovski, Mirkulovski, Mojsovski…

Da podsetimo, do pre samo nekoliko godina mladi Makedonci često nisu ni izlazili na međunarodnu scenu, usled nedostatka finansija, a više nemara. Posledica svega toga je veliki broj izgubljenih generacija, nedostatak kvalitetnih igrača u srednjim dvadesetim koji bi mogli da obuku reprezentativni dres i ne obrukaju. Od generacija rođenih sredinom i u drugoj polovini devedesetih, duvaju neki novi vetrovi, ali za sve je potrebno vreme. Jaz je veliki. Tranzicija je počela, ali ona u slučaju MK ne može biti bezbolna. Koliko će boleti zavisi i od starijih momaka koji ne smeju da se rukovode onom “i posle mene, potop”. Tu poruku je i poslao Lazarov opraštajući se od Gdanjska. Taj potop može da se predupredi eliminacijom Čeha u junu.

mukaetov_pressMUKAETOV

Najava odlaska Živka Mukaetova sa čelne funkcije makedonskog rukometa – moralan je čin, ali bi bila pravi autogol za sve one kojima je rukomet i sport u srcu od Kumanova do Đevđelije. Prvi čovek RFM je za vreme svog mandata podigao standarde u svakom aspektu i omogućio najbolje moguće uslove državnim selekcijama. To je sve što jedan predsednik i može da uradi u svom domenu – van 40×20. Dolazi iz poslovnog miljea u kome su ciljevi jasno postavljeni, a sa njima i odgovornost. Mnogi na rukovodećim mestima, tu vrstu odgovornosti ne prepoznaju, jer im je opstanak u sportu direktno povezan sa egzistencijom.

Poput Franje Bobinca, čelnika Gorenja i slovenačke Zveze, i prvi čovek Alkaloida je imperativ rukometnog sveta. Angažovanje obojice su dokaz da je rukomet u tim zemljama na “mejnstrimu”, kako tržišnom, tako i društvenom. Dok je tako, dok zalažu svoje poslovne biografije, znanje, iskustvo i novac, ni rukomet ne može da stagnira. Ako se bude povela priča na tu temu – to svako ko se bilo šta pita u MK rukometu, mora da ima na umu.

Možda vam se dopadne

3 komentari

Sale_MKD 12/04/2016 - 11:14

Sta jos dodati ovoj analizi? Zika, kao i uvek, sa distance, iskreno i pravo u centar!!!

Odgovori
Milivoje 12/04/2016 - 15:32

Kao i uvijek „niz dlaku“ Makedoncima!
A o provlacenju na EP.,ni rijeci!?!?!

Odgovori
Luka 12/04/2016 - 23:00

Super Bobinec, super Mukaetov. A kolajne? Nič. Ni gospoda ni dame. A oni u Srbiji vzeli srebra obasta i? Poterali predsednika zveze. Nikto nigdar ne povedal o tem da to dobro ne bu bilo kak ovde Zika veli za tista dva. 40 x 20? Manojlovič Ilič Vujin Toskič Zelenovič Damjanovič Lekič su nam povedali kak su oni od ptice mleko imali.

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball