Dragan Đukić: "Šansa mladima, jedini put ka vrhu"! - Balkan-Handball.com
Naslovna AnalizeTrenerski kutak Dragan Đukić: "Šansa mladima, jedini put ka vrhu"!

Dragan Đukić: "Šansa mladima, jedini put ka vrhu"!

0 komentar

Jedan od retkih domaćih ljudi na
Evropskom prvenstvu u Norveškoj, bio je Dragan Đukić, selektor Švajcarske.
Bivši trener Crvene zvezde i Kolubare, već skoro 10 godina svoju trenersku
karijeru gradi u inostranstvu. Preko Mađarske, Makedonije i Portugala, trenerski
put ga je naneo u Švajcarsku, sa kojom će imati težak zadatak na putu za SP u
Hrvatskoj. O Norveškoj, Poljskoj, srpskom rukometu, trenerskom pozivu i još nekim
aktuelnim stvarima, popričali smo sa njim prošle nedelje posle trenerske
tribine na "Marakani" na kojoj je bio predavač.

Bili ste u Norveškoj, pratili
prvenstvo. Kakav je vaš generalni utisak EP-a?

– Utisak je da je rukomet visoko profitibilan sport
sa izuzetno organizovanim prvenstvima i prestiž je pojaviti se tamo. Znamo da je
EP najteže takmičenje. Najteže, jer četiri ekipe odmah ispadaju posle tri dana,
a za ostale znači osam utakmica u 11 dana. To je prilika za gledaoce da
uživaju, ali mislim da je ovako koncipirano takmičenje zrelo za promenu. Bez
obzira imati 16 igrača ili ne, ako se igra iz dana u dan, gubi se na kvalitetu
i desi se ono što niko ne želi, da najbolje ekipe dođu u završnicu sa najviše
problema. Završnicu gledaju ljudi koji i ne prate rukomet, a tada često ne
vidimo vrhunski rukomet. Ove godine smo imali rezultatski neizvesne utakmice,
osim one za treće mesto, dobar turnir sa izjednačenim nivoom kvaliteta, i po
meni sada jasno definisane dve kvalitetne grupe u svetskom rukometu.

Koje su to kvalitetne grupe?

– U prvu bi ubrojao ekipe koje su stalno u polufinalu
zadnjih pet-šest godina. Nebitno da li osvajaju medalje ili ne, kriterijum je
kontunuitet. Pet reprezentacija, ove četiri i Španija. Postoji i druga
kvalitetna grupa, a nažalost nisam siguran da se i tamo možemo naći. Poljaci, Šveđani,
Mađari, Island, Tunis. Rusija od koje se više očekivalo, u olimpijskoj godini nikada
ne igra dobro na evropskim prvenstvima i ko malo razmišlja glavom, zna da
postoje prioriteti i da za 12 meseci, niko ne može vrhunski odigrati na tri
takmičenja. Sada postoje četiri takmičenja, kvalifikacije za OI, Olimpijske
igre i SP u Hrvatskoj, kome se već mnoge reprezentacije okreću.

Tipovali ste na Francusku?

Tipovao sam na Francusku jer su igrali najbolji,
najčvršći rukomet, složili sjajne pojedince u jak kolektiv, sjajnu odbranu,
golmana, jak kontranapad, sjajna krila. Desilo im se ono što i Hrvatima u
Nemačkoj, jedan dan. Francuzi imaju odličnu ekipu i na kraju krajeva, osvojili
su medalju, a način na koji su igrali, svima stavlja do znanja da će biti
veliki favoriti na takmičenjima koje dolaze.

U finalu smo imali Dansku i Hrvatsku. Šta je to
presudilo da Danci dva puta savladaju Hrvate?

– Igrali su bolje. Hrvati se godinama predstavljaju
kao ekipa koja igra drugačije od drugih, lepše za publiku. Zovu ih umetnicima,
virtuozima, a to neutralna publika ume da ceni i podržava ih. Hrvati godinama
prezentiraju, koliko mi ovde gubimo zato što nemamo prepoznatljiv odbrambeni
sistem. Oni nemaju samo 3:2:1, ali su autentični tumači tog sistema i ljudi povezuju
njih sa tom odbranom. Zašto smo izgubili tu zonu, to je pitanje za nekog drugog.
Po meni, zahvaljujući toj odbrani, oni su došli u finale, i imajući u vidu
povrede, sve što im se dešavalo, da su se odrekli najboljeg desnog krila i
igrali finale, onda je reč o vrhunskoj ekipi, koja je dobro vođena i ima dušu.

Lina Červara su „razvlačili" po medijima. Koliko je
možda i ta medijska halabuka doprinela njegovoj nervozi u finalnoj utakmici i
kao posledici, crvenom kartonu. Koliko stvari oko terena mogu da poremete
trenera?

– Mislim da je crveni karton prestrogo dat. To se
odavno nije desilo u finalu jednog takmičenja. Poznavajući situaciju, jer sam
bio tamo i pričao sa ljudima oko reprezentacije, čitavo vreme je bio pod
velikim pritiskom i ljudski je da u utakmici, gde se dese neke greške, čovek
reaguje tako. Poznavajući sudije Breta i Ulina, bio sam siguran da će ga
isključiti. Svi njegovi igrači, koji igraju u Španiji, mogli su da ga upozore
na tako nešto. Cenim te sudije, nezavisni su i svako bi poželeo da mu sviraju
kad gostuje. Ponekad greše, kao i svi mi, a možda Lino nije bio dovoljno
pripremljen za tako nešto. Lino Červar je jedan gospodin, profesor, koji nikada
ne bi napravio nešto ružno na terenu i mislim da je to dovoljan razlog da ga ne
isključe. Samo se u rukometu tupe oštrice kazni, jer ako pogledate druge
sportove…

Kolega iz košarke, Dule Vujošević, pola utakmice
provede stojeći u terenu.

– Ali on ne radi ništa ružno. Samo maksimalno radi
svoj posao. Jedino se u rukometu očekuje da budemo režiseri iza paravana. Bojim
se da smo sport koji će izumreti poput dinosaurusa, jer nije želeo da se menja.
Pravila su zrela za promenu, svi govori o tome, a mi smo za deset godina dobili
jedan tajm aut. Pogledajte šta se dešavalo po drugim sportovima. Želim da dodam
da sam razočaran malim brojem publike u dvorani, iako iz EHF-a kažu da su
oboreni rekordi u broju medija, dvorane su bile prazne, rastojanja između
gradova velika, a skupoća je oterala čak i nemačke navijače.

Nemačka je u vrhu(četvrta), ali daleko od potvrde
prošlogodišnjeg trona?

– Pitanje je da li je to realan odnos onoga šta se
desilo ili je odraz povrede Velikog, Rogiša. Možda je i fokus na Olimpijskim
igrama. Po povratku, Brant se odrekao tri igrača i jasno svima stavio do znanja,
kakve su mu ambicije. Jedan od njih je Mimi Kraus, za koga je rekao, da ne može
da igra za Nemačku sa 30% sebe. Na trenerskoj tribini koju smo imali danas na
„Marakani", rekao sam da su treneri ono što odvajaju ove četiri reprezentacije.
Vilbek je dokazao da je transfer iz ženskog u muški rukomet moguć. Červar, koji
je od ekipe na 16. mestu u Evropi, napravio svetsku velesilu, a koji je po
pravilu naših prostora, od mnogih omalovažavan, pa i u sopstvenoj zemlji. Želim
da kažem da ne mislim da je Hrvatska i bez njega kadra da nastavi sa ovakvim
rezultatima. Videćemo da li će transfera znanja biti ili će napraviti grešku
koja se nama desila. Onesta, naslednik velikana Konstantinija, čovek koji je
doneo nešto novo Francuskoj. Imena ovih ljudi su dovoljan razlog zašto odvajamo
ove četiri reprezentacije. Drugi razlog su njihove odbrambene formacije, a
podatak da je prva ekipa primila najmanje golova, da je drugoplasirana, druga
po broju golova, treća, treća, potvrđuje tu tezu.

Čini se da je na ovom prvenstvu postizano manje
golova u odnosu na šampionate proteklih godina? Dok smo u finalu videli 44 gola,
nije ostala nezapažena izjava selektora Cvetkovića, koji je posle utakmice sa
Izraelom (44:36), rekao da je publika mogla da uživa u 80 golova. Šta su
trendovi, gde je istina?

– Prvo da kažem kako izražavam punu podršku da se Srbija
vrati ili da dođe na svetsku rukometnu mapu. Kada skinemo balast prošlosti, to
će biti trenutak dolaska na rukometnu scenu. Dajem apsolutnu podršku RSS i
stručnom štabu da se tamo vrati. Međutim, ne mogu da se otmem utisku da je to
tako. Analize slede, broj golova je znatno manji. Da li je razlog osam utakmica
u 11 dana, druga koncepcija. Nismo se zamorili brzog centra, jer smo imali
veliki broj golova postignutih nakon dve, tri sekunde. Luk Abalo je vrhunac
onoga što se tu radi. Nije se odustalo od toga, ali ono što uporno ponavljam je
da su odbrane one koje donose rezultat. Danska je tu bila najjača, jer je imala
18 podjednakih igrača i sjajnog golmana, sa konstantom formom i nivoom od 40%
odbrana. Francuzi su imali jedan loš dan Omejera i to ih je koštalo finala.
Smeta mi kada čujem da u rukometu više nema mesta specijalistima za odbrambene
zadatke, kako moramo svi da trčimo, itd. U rukometu sa 14 igrača i sa osam
utakmica u 11 dana, itekako ima mesta za specijaliste u odbrani i sve ekipe su
ih imale. Da pomenemo Rogiša, Dinara, Dominikovića. Odbrambeni sistemi su se
bazirali na njima i ne bi bili isti bez njih. Doprinos tih igrača je ogroman i
na nama trenerima je da motivišemo igrače da se usavršavaju za igru u odbrani. Sada
to ovi momci rade sa manje grubosti i mnogo manje isključenja. Publika ne vidi
njihov učinak. Oni ne daju golove i ne asistiraju, ali su vrlo važni za ekipu.

Mislite, usavršili su tuču do umetnosti?

– Čvrstina je prava reč. Ono što je prednost rukometa
je da je to sport za sve. Sve možete da imate u rukometu, i punačke, i previsoke,
spore, niske, itd. Rukomet pruža mogućnost da svi oni nađu svoje mesto. To se
kod nas ne koristi mnogo. Evo, imamo dve krajnosti, Cajca i Zerbea. Dalibor Doder
je sa svojom visinom i težinom izuzetan, kao i Ljuba Vranješ. Sigurdson
verovatno ne može da igra odbojku i košarku, ali može da igra sjajan rukomet.
Ima mesta i za golmane od 140 kg, kao što je naš Strahinja Milić. U savremenom
rukometu, svakome se može naći mesto.

Pomenuli ste Dalibora Dodera, jednog od ključnih
igrača Švedske. Iz razgovora sa Veroljubom Kosovcem saznali smo da je taj dečko
želeo da igra za Srbiju i da je čak bio nuđen našem Savezu, ali nije bilo odgovora.

– U vremenu kada veliki broj igrača želi da igra za
druge reprezentacije, zbog čega nisam srećan, jer bi reprezentacija sa momcima
iz Ade i Beograda ili Doboja, koji žele da igraju, bila izuzetna, treba
razmisliti o velikom broju dece, rođene negde drugde, koja iz patriotskih
razloga žele da igraju za Srbiju. Treba na vreme reagovati sa tom decom. Imamo
primer Dodera. Nemamo pravo da se odreknemo nikoga ko želi da igra za ovu zemlju,
a to je preduslov da bismo bili na velikim takmičenjima. A kada smo pomenuli
ime Veroljuba Kosovca, moram da primetim da postoji veliki broj dobronamernih
ljudi, koji su napravili rukometne karijere na Zapadu i za koje se ovde uslovno
rečeno, ne zna, a siguran sam da bi bili od koristi ovakvom rukometu kao što je
sada. Radi se o ostvarenim ljudima, materijalno i sportski, koji nisu sujetni i
ne bi odbili pomoć, koja bi im se tražila. Da li je to sramota? Mora da postoje
dobri razlozi, jer ako imate jednog Kosovca, koji je sa Aragonom igrao finale
Kupa EHF i peti je u Španiji, radi 20 godina vani ili Matića. koji je šampion
Mađarske i vodi jednu sjajnu ekipu u Ligi šampiona, kojih se nikada niko nije
setio u traženju ljudi, koji bi pomogli srpskom rukometu. Kao da su totalni
anonimusi. Onda nije ni čudo što nam se sve tako dešava.

Iako deseto mesto ne može da se podvede pod uspeh,
Slovenija je imponovala borbenošću i predstavljala je tvrd orah za jače
reprezentacije nego prethodnih godina?

– Izgledalo je borbeno i bili su težak zalogaj za
sve. Videli smo izuzetno motivisanog Pajoviča, koji je sa epizodom u Kilu
vratio samopouzdanje. Ostavili su pozitivan utisak. Mislim da ih je boljeg
rezultata koštala smena selektora mesec dana pred Norvešku. Bez obzira na ime
selektora, bolje bi bilo da su neke odluke donosili ranije ili kasnije. Oni
imaju treću ligu u Evropi, iako to nekada neće ni sami da priznaju, puno ulažu
i njihov rad u klubovima je model, kako treba raditi u svetu. Za zemlju sa dva
miliona stanovnika, ovakvi rezultati nisu normalni, već izuzetni. Uvek
učestvuju na svim takmičenjima sa svim selekcijama i mislim da je to nivo koji
naslednik YU škole treba da ima. Divim im se i neka tako nastave.

Crna Gora je ostvarila istorijski uspeh i zauzela 12.
mesto.

– Nije mi jasno otkud nekima ovde pravo da omaložavaju
uspeh Crnogoraca. Pročitao sam u novinama, kao „vraćaju se crnogorski igrači u
Zvezdu razbijeni"? Ovo je istorijski
uspeh za zemlju od 500 hiljada stanovnika sa realnom šansom da se pojavi i na
sledećem SP-u. Sa kojih pozicija mi to kritikujemo? Ako to kažu Hrvati, onda je
u redu. I Crnogorci su nažalost menjali trenera, ne zato što je Bana Popović
loš trener, već zato što je konitunitet u radu bitan. Imamo primere Červara, Vilbeka.
Onog za koga se odlučimo, treba da podržimo do kraja. Zato pet puta treba
razmisliti koga izabrati.

Da se okrenemo vašem radu kao selektora Švajcarske.
Uspešno ste prebrodili pretkvalifikacije za SP protiv Belgije i Italije? U
pripremnim utakmicama niste delovali ubedljivo?


– Za proteklih 16 meseci sam napravio potpuno novi
tim i nisam imao dileme kako to uraditi. Prošli godine smo imali svih šest
pobeda u grupi i u baražu jednu dobili, a jednu izgubili. U zvaničnim
utakmicama igramo na rezultat, a u pripremnim igramo sa jačima od nas, jer
jedino tako možemo napredovati. To je i odgovor, zašto smo na pripremnom „Yellow
Cupu" tako igrali. Igrali smo i bez Linegera, Šmida i Uršiča, koji su nam pola tima.
U radu se susrećem sa problemima netipičnim za naše područje i uopšte ozbiljnost
rukometne igre. Četiri igrača, koja su prošla sve pripreme, nisu mogla da igraju
zbog ispita na fakultetu, koje federacija nije mogla da odloži! To su za njih
normalne stvari. Izgurali smo jako obiman program, „Yellow Cup", Belgijance,
dve sa Šveđanima i Italijanima, i to sve sa 18, minus tri igrača, koja su
želela da igraju za Švajcarsku. Ako znamo da je Stbija izabrala 35 igrača za
pripreme u Kovilovu, onda vam je jasno šta smo uradili. Već u februaru igramo
sa Nemcima. U Sent Galenu će biti 4000 gledalaca, a u EHF nedelji igramo umesto
Srbije na „TV Cupu" u Češkoj, sa Egiptom, Danskom i domaćinom. Pre baraža nas
čekaju dvomeči sa Tunisom i Portugalom. Program je izuzetno naporan, ali sam
prinuđen na to, budući da moji igrači igraju u Švajcarskoj i nemaju prilike da
igraju velike evropske utakmice. Tako dolazimo do broja nastupa koji je neophodan
da bi se igralo na velikom takmičenju. Već 11. februara imamo „National moday",
kada igramo protiv mlade reprezentacije, imamo seminar za trenere. Uvek tražimo
datume. Reprezentacija je živo tkivo i ako nemamo stalni kontakt sa njom, ne
možemo je razviti. Mlađi smo tri godine od prosečne starosti selekcija na EP-u
i punu zrelost bi trebali da dostignemo do 2011. godine. Da li ću imati nerava
do tada, jer sam ostao bez desne ruke, Baumgartnera i trenera golmana, Doblera,
u situaciji kada igrači ne dolaze na odlučujuće mečeve zbog posla ili škole? Nije
lako izdržati, ali da je lako, već bi se našao neko. Kroz čitavu karijeru me
prati etiketa da sam neko ko stvara, i to je tako već 10 godina u svetskom
rukometu, od kada nisam u Srbiji.

Osećate li potrebu da se vratite u klupski rukomet? Sigurno
ne uživate gledajući LŠ preko TV-a.

– Smatram da trener koji drži do sebe, mora da ima
ambicije da se takmiči u LŠ. Ako nisam u najbolja 32 trenera, onda treba da se
zamislim, da li treba da se bavim ovim poslom. Isto igrači, ako nisu u 500 koji
igraju tu, treba da se zamisle, jer i u tenisu igrač koji nije u prvih 500, to
prihvata amaterski. Imam ponude, imao sam ih i prošle godine. Veliki broj
reprezentacija insistira da se trener fokusira samo na to. Od ove godine,
sistem kvalifikacije je promenjen, jer ćemo imati 10 utakmica u
kvalifikacijama, kao u fudbalu. Tehnologija se promenila, nema više Rogle i dva
meseca priprema. Ko se prilagodio, on pravi rezultate. Ko nije, nema ga. Imam
ambicije. Postoje klubovi koji prihvataju da ostanem i kao selektor, a odluku
treba da donesem ovih dana. Sa svojim ekipama sam igrao u LŠ i završnicama
evropskih kupova, a sada je moj cilj da igram završnicu velikih takmičenja sa
reprezentacijom.

Izvukli ste Poljsku u baražu, a posle pominjanja
Poljske sledi, uzdah?

– Definitivno uzdah. Uvek sam optimista, ali i
realista. Poljska je veliki favorit iz prostog razloga, zato što vicešampion
sveta treba da se plasira na SP. Imaju 12 igrača u Bundesligi, najbolju
bekovsku liniju na svetu, koja je u Norveškoj podbacila. Fizički su superiorni,
jaki u odbrani sa dobrim golmanom i predvođeni Bogdanom Ventom, odličnim
trenerom. Igramo revanš kod kuće. Ne verujem da je to neka prednost. Možda kada
bi jednu igrali u Sent Galenu, a drugu u Cirihu. Ipak od 11. februara radimo da
šanse uvećamo, i sve dok nada postoji, mi ćemo se nadati.

Ishod baraža je namerio Srbiju na Češku? Čini se
premostiva prepreka?

– Iskreno verujem da će se promocija „Bože Pravde"
desiti na tlu Hrvatske. Srbija igra protiv selekcije istog kvaliteta, a revanš
će imati u punom Čairu. Verujem u igrače, koje sam i trenirao kroz klubove, a
siguran sam da će imati motiva za uspeh. Sve to možemo ako budemo složni i ako podržimo ljude oko reprezentacije. Ako ne
uspemo, onda možemo da pričamo. Hrvatska bi bila tračak nade za srpski rukomet.
Srpski rukomet koji je izgubio predstavnika u LŠ, koji je plantaža odakle se
beru mladi igrači, evo, Rnić u Sloveniji je poslednji primer. Postali smo
rukometna kolonija. Mora se izgraditi ozbiljno takmičenje i pomagati klubovima.
Moramo se maksimalno otvoriti i upijati znanje od zemalja koje su postale nešto
u svetskom rukometu. Samo se tako može podići kvalitet rukometa.

I ostale Ex-.Yu reprezentacije igraju u baražu?

– Srećan sam što svih 6 EX-YU reprezentacija ima šansu
da se nađe na SP i to dovoljno govori o tome šta je jugoslovenski rukomet
značio. Makedonija ima šansu protiv Islanda, Bosna je izrasla u ozbiljnu
reprezentaciju i Mađarima neće biti lako. Jedino ako Puljezević ne odbrani sve.
Crna Gora takođe ima šansu protiv Rumunije.

Kad se priča vodi oko podmlađivanja reprezentacije,
imponuje način na koji Hrvatska uvodi mlade igrače u tim. Imamo primere Čupića
i Horvata, koji su kao debitanti preuzeli glavne uloge u utakmicama za medalju
na velikim takmičenjima? Kod nas to ide dosta teže i to je sindrom koji traje
unazad mnogo godina.

– Imamo problem sa definicijom mlad-star igrač. Svi
vrhunski igrači su pokazivali osobine vrhunskih, kada su bili klinci. Gledajte
Karabatića. Butulija je sa 15 godina bio kapiten Zvezde, Rastko Stefanović je
sa 18-19 bio finališta KEŠ-a sa Proleterom. Na jednom seminaru sam rekao da su
dve naše zlatne generacije SFRJ-ot 72. i 84. dobijale šansu da igraju sa 20
godina u reprezentaciji. Generacija o kojoj se priča (1986.) već ima 22. U to
doba je Veselin Vujović igrao finale SP-a u Dortmundu. Oni koji su pravi, pravi
su i sada. Fali nam malo hrabrosti. Zaklanjamo se iza rezultata koje nemamo. Mi
nemamo rezultate i ne podmlađujemo. U Sloveniji (2004.) smo podmlađivali
reprezentaciju sa generacijom „78", a sada se stidljivo i kozmetički 86'-to
pronosi kao reprezentacija. Jesu li dokazali vrhunski potencijal i jel igraju u
vrhunskim klubovima? Ako je već tako, čega se bojimo? Pa mi smo niko i nismo
nigde. I ne može da bude slabije. Ne možemo očekivati da oni odrastu, ako ih ne
podržimo. Niko i slovima niko u svetskom rukometu nije postao igrač bez
podrške. Sećam se „Trofeja Jugoslavije" 1983.godine u Kragujevcu, kada Vujović,
tada kažnjen igrač trenira sa Pokrajcem, stavljajući pet dinara u šorc i skače pazeći
da mu ne ispadne, trudeći se da ispravi taj tehnički element u svojoj igri. Svi
znamo ko je Vujović. Verovati u nadarene i mlade, nije greh. Isto tako je greh,
odricati se svih onih koji žele da pomognu. Jedan Ivan Lapčević ima 200 nastupa
u reprezentaciji. Njega se niko ne seća. Bio je u idealnoj postavi Bundeslige,
u najvećim klubovima, igrao na OI, izuzetan odbrambeni igrač, ako smo pominjali
već „specijaliste". Toliko smo mali da ne možemo nikoga da se odreknemo. Dati
šansu mladima nije samo moranje, to je jedini put kako ćemo izaći odavde. Srbija
ima šansu da se izvuče, jer ima izuzetan igrački potencijal. U Norveškoj smo
Imali jednu reprezentaciju, koja je igrala za druge zermlje. Imamo dve ekipe u
Ligi šampiona, ali ti momci igraju u inostranstvu. Ljudima vani ne mogu da
objasnim, zašto nas nema nigde.

Dolazi nova generacija trenera…

– Srećan sam da na klupama ima veliki broj mojih
igrača, Jordović, Dragićević, Veselinović. Ako me ikad neko nešto bude pitao,
uvek sam za to da jednom Maksić Živojinu, Maksimoviću damo šansu, jer ti ljudi
rade u senci i prave neke igrače koje ćemo sutra gledati.

Treneri moraju više da ulažu u sebe…

– Nikoga od trenera nije bilo na prvenstvu. Kao
primer daću da je 1978. godine, jedan mali klub u „Srpskoj ligi grupa – Istok",
„Župa" slala svog trenera na SP u Češkoj. Zašto to nemamo sada, pitanje za sve
nas. Mi moramo biti bolji i ne mogu da razumem da letos nikoga od trenera nije
bilo u Ohridu na juniorskom SP, koje je bilo 400 km odavde i sa smeštajem od 5
eura. Tamo ste mogli videti momke, koji će narednih 10 godina vladati svetskim
rukometom, a specijalno ne mogu da shvatim da tamo nije bilo naših selektora,
pogotovo trenera za juniorsku reprezentaciju. Iako federacija nije bila u
stanju da ih pošalje, njegovo mesto je bilo tamo. Tamo su bila imena poput Vilbeka,
Branta, Olsona, Bana Popovića. To je mesto gde treneri treba da budu. Pročitao
sam negde, parafraziraću „da se bolje vidi sa TV-a". Da, ali se mnogo toga ne
vidi što je okolo. Ništa nije isto kao 86-te'.

Ko vam se sviđa od igrača iz domaće Superlige?

– Izdvajam Mirkovića iz Tarketa, jer mislim da je
izrastao u vrhunskog igrača i da ćemo ga brzo gledati u nekom klubu na Zapadu. Tu
je i Kekezović, za koga ranije nisam znao, pa more talenata kod Vladana
Jordovića u Kaću. On radi nešto što se raidlo pre 30 godina, skuplja talente i
drago mi je što oni prepoznaju da je rad, a ne novac nešto što izdvaja Jugović
od drugih klubova. Tu su Rnić, Rašić, Vukas koji ima veliki „kambek" posle
sezone u švajcarskoj "B" ligi. Moram da kažem da ćemo zaboraviti da je Marko
Vujin iz Srbije i da ćemo ga tako gledati u dresu Mađarske na nekom sledećem
takmičenju. Tu je i Milutin Dragićević. Od mlađih, nama trebaju igrači rođeni
1990. i mlađi. Ako želimo da se nađemo na velikim takmičenjima, njima već sada
treba davati šansu. Partizan je primer za to.

Znamo da podržavate BALKAN-HANDBALL.COM i da ste naš
redovni posetilac?

– Nesuvislo je reći da mi dan počinje ili se završava
sa novostima na sajtu. Jako cenim ono što Žika Bogdanović i njegova malena redakcija
radi, jer dokazuje svojim primerom da je moguće promeniti nešto. U svojoj kolumni
za „MK Sport" rekao sam „hajde da sredimo naše dvorište, da se umijemo i
obrijemo, i da čekamo da lepa devojka zvana Evropa pogleda na nas". To je bio put
Balkan-Handball-a. BH govori o rukometu sa ovih prostora, običnim jezikom, ponekad
uz pomoć štapa i kanapa stiže do zvezda. Onima koji ne znaju koliko je mala
redakcija, čini se da to radi tim ljudi. To je ovde i uvek bio put, da se uz
veliki rad, malo improvizacije, mašte i mnogo ljubavi, prave velike stvari. To
nam fali za uspeh u sportu. Ponavljam predlog, uključite engleski jezik i
Mađarsku, Rumuniju, Grčku, zemlje iz ovog regiona, koje u rukometnom pogledu
imaju šta da kažu. Nastavite tako, a na nama je da vam na tom putu pružimo podršku.

ŽIKA BOGDANOVIĆ

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball