Selektor Srbije, Jovica Cvetković : Došao sam nešto da stvorim! (prvi deo) - Balkan-Handball.com
Naslovna AnalizeTrenerski kutak Selektor Srbije, Jovica Cvetković : Došao sam nešto da stvorim! (prvi deo)

Selektor Srbije, Jovica Cvetković : Došao sam nešto da stvorim! (prvi deo)

0 komentar

Okupljanje reprezentacije Srbije zbog mečeva
pretkvalifikacija za Svetsko prvenstvo u Hrvatskoj sledeće godine,
iskoristili smo da obavimo jedan opširan razgovor sa selektorom Srbije,
Jovicom Cvetkovićem. Kao uvek do sada, vruća selektorska klupa je
predmet kritika, a selektorski rad izaziva raznorazne emocije, koje kod
srpske rukometne javnosti nikada ne jenjavaju. Srpski reprezentativni
rukomet nikada nije bio slabije rangiran na međunarodnoj lestvici.
Ipak, neki novi klinci bude nadu u svetliju budućnost. Gde smo sada i
gde ćemo biti do Londona 2012. godine? Na sva ova pitanja, odgovore smo
potražili od selektora Cvetkovića.

Prošlo je godinu i
malo više od kako ste selektor Srbije. Kako ocenjujete svoj dosadašnji rad? Da
li ste zadovoljni?

– Došao sam u septembru
2006. i zatekao rasulo. Bili smo u situaciji da je većina igrača bila iz Crne
Gore. Zašto je to tako, ja ne znam. Ali sada vreme može da pokaže, gledajući
ovaj sastav, koji je 18 meseci zajedno, njegov kvalitet i perspektivu, možemo
doći do zaključka
, kako se radilo. Igrači koji danas nose reprezentaciju, bili su vrlo
malo ili uopšte nisu bili zastupljeni u godinama iza. Mnogi su izgubili ono
najdragocenije vreme od 20 do 25 godine, a ako znamo da su kvalitetni i da nas
svi u svetu svrstavaju u jednu od najperspektivnijih reprezentacija, dolazimo
do zaključka da nas je neko unazadio? Međutim, izgleda da u našem sportu nema
nikakve odgovornosti, jer ne sme da se dogodi da nešto vredno propadne. Mora da
se zaštiti. Izuzetno sam zadovoljan prethodnim periodom. Dosta smo uradili kada
je u pitanju formiranje nove reprezentacije. Uslovi nisu bili adekvatni. Odmah
po forrmiranju, morali smo da igramo Svetski kup sa najjačim selekcijama na
svetu. Nismo imali vremena za selektiranje, ali smo se snašli u okviru onoga
što smo imali. Uporedo smo razmišljali o budućnosti.

Oformili ste
stručni štab u kome se nalaze treneri koji imaju iskustva u radu sa mladim
igračima?

– Ivić je selektor
juniora, Jordović selektor kadeta. Nama je cilj da taj rad dovedemo na visok
nivo, obučimo mlade igrače i stvorimo što više njih za „A“ selekciju. Svi
treneri koji mogu da pomognu, a pokažu da vrede, biće zastupljeni, dok sam ja
selektor. Oformljena je perspektivna juniorska reprezentacija. Kroz to
formiranje, videli smo gde smo grešili u prošlosti, jer imamo juniore koji nisu
bili kadeti. Nema prevare u sportu, vreme sve pokaže. Moramo da svedemo
propuste na minimum. Mi smo mala zemlja. Jugoslavija je imala 22 miliona
stanovnika, šest republika, kvalitetniji rad, širu bazu. Ovo je novije vreme,
koje je donelo mnogo nemaštine. Sport je osiromašio, ne samo rukomet. Izgubili
smo rejting. Zaostavština je nikakva.

Kako navići ljude na
to? Kako jedan prosečan ljubitelj sporta, koji je vas gledao kako osvajate
medalje, sada da prihvati tu „novu realnost“, po kojoj je uspeh i da se
plasiramo na veliko takmičenje?

– Ne razmišljam o
tome. Znam sa kojim sam porivom došao ovde. Moja je želja da kao selektor
maksimalno pomognem rukometu i sve oko mog dolaska, kazuje na to. Daleko sam
više zarađivao u klubovima i to nije bilo presudno. Došao sam da pokrenem sve
sa mrtve tačke, jer nismo bili na nuli, već u minusu. Svako ko zna stanje u
rukometu, zna o čemu pričam. E sad, svako ko očekuje brz rezultat, ja ću im otvoreno
reći, nema ga! Ako će da me smene zbog toga, neka izvole. Moj prvi mandat je
bio godinu i po dana. Na osnovu naše koncepije i rada, tog kratkog perioda,
odgovorni ljudi su mogli da sagledaju da li je to to, da li u nas treba
verovati. Novi ugovor na četiri godine, kazuje da ti ljudi vide velike promene
i da idemo u pravcu gde ide sav rukometni svet.

Da li mislite da je
vaša vizija „London 2012“ dovoljno predstavljena? Kako se nosite sa
nezadovoljstvom rukometne javnosti?

– Ne osvrćem se.
Uvek je kod nas to tako. Kritike me lično ne pogađaju. Došao sam nešto da
stvorim i ostavim. Ako nisam zaslužio da radim dalje, radiće neko drugi. Interesuje me da
odradim posao najbolje što mogu. Ne razmišljam o sebi i o reprezentaciji u narednih
deset godina. Nisam opterećen, da li će mene neko pustiti da napravim rezultat.
Svestan sam gde sam došao, znam koliko je naš svet razmažen i želi rezultat na
brzinu. Ne opterećujem se perifernim stvarima. Pripremamo novu selekciju, olimpijsku.
Koristimo svaki trenutak da te momke okupimo, da paralelno igraju sa seniorima.
Utakmica protiv Slovenije, koju smo dobili sa tim mladim igračima, govori da
imamo potencijal. Ta utakmica je neprocenjivo bogatstvo za te igrače, jer oni
sazrevaju preko noći. Neki igrači već sada mogu igrati u „A“ selekciji. Trudimo
se da kroz rizik, kao u utakmici sa Faranima, ubacimo u vatru te mlade, jer
znamo da će im to puno značiti u sazrevanju.

Čini se da na
Farskim Ostrvima nije bilo sve glatko?

– Imali su sudije
uz sebe, komšije Islanđane i ako se uzme u obzir da su Farani pesnicama
nastupali na naše igrače. Kažem, morali smo da rizikujemo. Ne nešto što će nas
lično umiriti, da bi sutra pročitali u novinama sve najlepše „pobedili 15 razlike“.
Evo, već pobeda od pet razlike izaziva sumnju i kritiku.

Da li je došlo do
opuštanja?

– Nije bilo opuštanja
i potcenjivanja. Održali smo sastanak po povratku i pokušali smo da kroz
razgovor sa igračima, izvučemo nešto što će nam koristiti sutra. Na taj način
kvalitetnije ulazimo u sledeće mečeve. Svestan sam da narod nema strpljenja.
Bez obzira što imam mandat na četiri godine, ja ću uraditi sve, da ono što
narod očekuje, uradim za godinu dana! Ali neću preskakati neke neophodne
segmente razvoja.

Junske kvalifikacije
mogu biti prekretnica? Šta ako ne uspemo?

– Neću da
razmišljam u tom pravcu, jer očekujem da prođemo. Očekujem da se plasiramo na
veliko takmičenje i tamo damo svoj maksimum. Uvek imam ambicije i nikada se
nisam zadovoljavao prosečnim rezultatima. Bio sam realan, koliko možemo i u
mečevima sa Islandom. Znao sam ko je prekoputa, ali smo sve učinili da prođemo.
Znali smo koji kvalitet imamo protiv sebe i sudije. Uspeli smo da eliminišemo
kvalitativan faktor, nismo uspeli sudije, protiv pete reprezentacije na svetu.
Ko hoće da gleda realno, on će sagledati. Te dve utakmice govore o tome da je
to stepen stvaranja dobre reprezentacije. Sve što radimo sada, radimo za sutra,
da prođemo i ove, i kvalifikacije u junu.

Često srpska reprezentacija
prima preko 40 golova. Da li je filozofija rukometa „40:39“, jedini koncept u
savremenom rukometu?

– Nećemo da gledamo
koliko golova primamo, ako damo više. Nama je to cilj. Nama je cilj da pobedimo
protivnika 40:39, i nećemo se osvrtati na tih 39. Savremeni rukomet je takav.
Moramo se prilagođavati novim pravilima koja diktiraju igru. Lično, mislim da
smo mogli dosta ranije da se prilagodimo, ali smo gajili neki drugi sistem.
Igrali smo stereotipno sa nekom kao jakom 6:0, 3:2:1 odbranom, bez igrača za
brzu igru, bez kontranapada, bez osmišljene polukontre. Nismo uspeli. Sada smo
se prilagodili savremenom rukometu, s tim što pokušavamo da odemo korak dalje u
obučavanju igrača.

Da li igrači mogu
da se prilagode tom sistemu? Većina ovih igrača nije obučavana za ovu vrstu
igre u mlađim kategorijama, a mnogo njih ne igra u ovom sistemu ni po svojim
klubovima?

– Mislim da mogu.
Imam svoju viziju rukometa. Neko će reći jurnjava. Neki od trenera time
kritikuju igru reprezentacije. Možda jeste za čoveka koji nikada nije gledao
rukomet. Ako menjamo koncept, ako ulazimo u neki brži ritam, onda to i može da
liči na jurnjavu. Tu postoji sistem. I kada je u pitanju napad i odbrana, i
kontranapad i sprečavanje kontranapada. Da bi to postao sistem, mora da prođe
vreme. Ova ekipa ima 20 zajedničkih nastupa. Kada budu imali 50, onda ćemo
govoriti o ekipi koja se poznaje, koja se saživela i koja tek tada može da
počne da pravi rezultate. Neću odstupiti u mojim pogledima na rukomet. Ne
zadržavam se na onome što trenutno vidim, već pokušavam da odem korak dalje.
Moramo da naviknemo igrače na taj način igre. Razlika je u tome što su igrači
ranije navikli da odmaraju, kalkulišu u nekom segmentu, da bi napad odigrali
kvalitetnije. Sada više nema prostora. Mora igrač da odigra kvalitetno napad,
odbranu, kontru i da se vrati u tu odbranu. Može da se odmara kada mu protivnik
to dozvoli. To je formula. Svaki igrač u igri mora da funkcioniše 5-10 minuta u
svim ovim fazama.

Dobro je da čujemo vaše mišljenje o toj, ovde već otrcanoj sentenci "modernom rukometu".

– Napad počinje iz
odbrane. Odmah po osvajanju lopte, krećemo u napad. To je moje viđenje rukometa,
u odnosu na onaj stereotipni rukomet ranije. U tome ću izdržati, jer je to
rukomet budućnosti. Drugi koncept ne vidim. Taj rukomet će zahtevati 14 igrača,
gde će sve manje biti prostora za izmene odbrana-napad. Siguran sam da će
jednom prestati da se menjaju igrači odbrana-napad, kad to trener hoće. Igrač će
morati u kontinuitetu da izdrži 10 minuta, da nauči da funkcioniše kada je
umoran. Moraće pod velikim opterećenjem da bude precizan i skoncentrisan.

Čime
ste najzadovoljniji?

– Najzadovoljniji
sam što igrači prihvataju ovo što namećemo. Bez toga, moje želje su samo pusti
snovi. Napredovali smo. Bitno je da takav način igre donosi njima rezultat. U
sportu nema ništa što može da se sakrije. Teren sve pokazuje. Preduslov za
stvaranje vrhunske ekipe je sama atmosfera. Oni se međusobno druže, poštuju dogovorena
pravila, ne da bi zadovoljili selektora, već zato što znaju da ta pravila
dovode do vrhunskog rezultata.

Da li je atmosfera
poremećena, budući da ste posle utakmice sa Farskim Ostrvima, izbacili iz
reprezentacije Stojkovića i Stanojevića?

– Nisam ja njih
eliminisao, oni su sami sebe eliminisali. Ne može da se desi da Stojković
konstantno izlazi u beloj maijici, a svi ostali u crvenim trenerkama. Ne može
da nosi klupsku torbu, a svi ostali „Hummel-ovu“ koja je dovoljno velika i
funkcionalna. Ne može da se desi da stoji, dok se ostali vraćaju u odbranu. To
su neki kiksevi koji su se dešavali i to nije prvi put. Prvi put se uvek
prašta. U reprezentaciji nema svađe. Tražimo da se vole između sebe, da se shvate
na pravi način. Ova igra puno traži. Nema prve postave. Postoje sedmorica koji
počinju utakmicu. Momci sada shvataju da su svih 14 kao braća, da su jedno, da
donose pobedu zajedno, da uvek moraju biti maksimalni. Igrač koji ulazi u igru,
želi da igra isto dobro kao njegov saigrač. Nekada su se mrzeli igrači koji
igraju istu poziciju. Ne, danas se vole, i ja stojim iza ovoga što pričam!
Shvatili su da zajednički rad donosi veće uvažavanje kod klubova i bolje uslove
kod ugovora. Ova dvojica su sama sebe eliminisala, nije bilo žučne rasprave. Da
su ostali, sigurno je da bi problem napravili, nekada, kada bi nam bilo
važnije. Ovo je proces selekcije. Nisu bili sposobni, dolaze novi. Ima tu puno
igrača koji čekaju. Svest da neka pravila nisu moranje, već neophodnost, da bi
postigli rezultate koje očekujemo, stvara kult reprezentacije! Ovi momci vole
reprezentaciju, jedva čekaju da se sretnu, vole da izađu zajedno. Tako nije
bilo ranije. Bez toga, sve ovo što pričam je glupost. Ne vidi to običan čovek,
ali to može da vidi neko ko zna rukomet. Ni jednog trenutka ne može da nađe
igrača koji ne daje sve od sebe na terenu. Možeš da promašiš. Ne možeš da se ne
boriš! Mi ginemo na terenu, da bismo pobedili. To je 50% od onoga što želimo,
ali je preduslov, da damo 100%, a ne kao nekada, da se štediš, da dolaziš na
okupljanje da se provodiš…

Da li je teže
napraviti atmosferu u timu, kada imate okrnjke generacija od 78’ do 86’, a bilo
je slučajeva da na okupljanju zajedno imamo npr, golmane Damjanovića i
Strahinju Milića, gde je razlika 25 godina?

– Ne postoji ovde
jaz, čak naprotiv. Stariji momci su prihvatili lepo igrače, ko god da je došao.
Slobodno možete da pitate sve ove koji su dolazili. Damjanović je bio tu, jer
nam je trebao u jednom momentu. To je bila moja procena. Ja sam pričao sa 15
golmana, želeći da obezbedim najbolje. Nisam uspeo. Tu je bio Šuca, igrali smo
protiv Makedonaca, u tom momentu je znao makedonske igrače, jer je branio tamo.
Znao je da neće ostati, ali i po njegovim izjavama, on je srećan što je bio
član reprezentacije. Na tome radimo, da čovek bude srećan što ima za reprezentaciju,
makar jedan nastup. Da pođemo od toga, onda će sve biti dobro.

Strahinja Milić je
velika nada?

-Milić je naše bogatstvo,
budućnost. To što je on prikazao sa 16 godina na turniru, kao da je 10 godina u
reprezentaciji. Dobio je priliku slučajno, kako se to dešava u sportu. On je tu,
u juniorskoj reprezentaciji. Prelom ruke je razlog što nije sa nama.

Čini se da
perspektivni klinci, često nisu proizvod kvalitetnog rada?

– Moramo menjati
nešto, jer smo svesni da se ne radi dobro sa mladima po klubovima. Da budemo
otvoreni i iskreni, jer ako to ne budemo, nećemo izaći iz ove situacije.
Cvetković, Ivić i ostali neće biti tu posle 2012, ali moramo imati cilj da eliminišemo
loše stvari, da ne dozvolimo da treneri mlađih kategorija budu selektori
roditelja, a ne dece, jer u klubovima igraju deca čiji roditelji imaju para! Ona nisu bolja od one dece čiji roditelji nemaju. To pitanje treba da rešava Savez.

KRAJ PRVOG DELA…

 

ŽIKA BOGDANOVIĆ

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball