Još sedam dana... - Balkan-Handball.com
Naslovna Arhiva Još sedam dana…

Još sedam dana…

0 komentar

 Još sedam dana je ostalo do početka Evropskog prvenstva u Austriji.  Kao nikada do sada, sentenca da "svi igraju rukomet" para mi uši na svim evropskim jezicima, kada krene jutarnji rukometni update svih relevantnih medija na internetu. Red rezultata pripremnih utakmica, red povreda, pa red pitanja o "osvajanju medalja" i uvek istih odgovora zavijenih u oblande pod paskom "biće teško", jesu jedan dosadan sled, koji treba preživeti i ako ćemo za pravo, umoran sam od njega. Zato je ovaj tekst vid relaksacije i pokušaj, da se nešto kaže u "gluho doba, kad se svak' svakoga boji".

Bivša Jugoslavije će, kao i u Hrvatskoj, imati tri reprezentacije na EURO 2010.  Prava mera, ne bi valjalo više. Niti Skandinavci imaju više (takođe tri), niti se može kucati sa dve tastature odjednom. Treću ruku još uvek nisu izmislili, pa da je kupimo, a ni ova mačka, što spava ispred ekrana na mom lap topu, nije nešto voljna da nauči da kuca i pomogne malo Balkan-Handball-u. 

Nego da krenemo u demistifikaciju. "Svi igraju rukomet", kako smo to već sto puta čuli u poslednja dva meseca, ali uvek neko izgubi. U ovom slučaju od 16 selekcija, dve bi trebalo da izgube sve. To su Ukrajina i Austrija. Znamo za staru boljku rukometa, zbog koje zaostajemo za nekim "pametnijim" sportovima – sudije, uz dodatak domaćeg terena, ali gledajući Austrijance, stekao sam utisak da ni "koferčina" puna Urliha i Lemea im ne može pomoći da nadoknade ogroman kvalitativni zaostatak za Skandinavcima i Srbijom u Lincu. Sve ostalo, bila bi nepravda, ovakva ili onakva, ako ćemo, i šteta za ceo rukometni svet, osim izgubljene zemlje za rukomet, zemlje skijaša. Ukrajinci, bez klubova i bez velikih igrača u inostranstvu, lepo će učestvovati, ali ako im se put namerio preko braće Rusa, Hrvata i Norvežana, bivaju prvi autsajderi EURO 2010. Ostaje još 14 nerešenih zagonetki…

U konstalaciji grupe Poljske, Švedske i Nemačke, sledeća ekipa koja "visi" je Slovenija. Slovenci imaju taj "zaparloženi" kvalitet koji godinama traži podsticaj, nekolicinu velikih imena evropskog rukometa, čiji je zenit prošao i breme domaćinskog srebra iz 2004. godine, koje tera da se ide napred. Ipak, kada se pogleda spisak imena, najveće na tom spisku i taj "podsticaj" je Noka Serdarušić. U svim sportovima, ne samo rukometa, kada dotaknete dno, u trenera gledate kao u spasioca, a kada dobro ide, on je "strano telo" i nema zasluge (npr, Červar). Serdarušić je na početku sa Slovencima i u njega se gleda kao u prosvetitelja, ali i pored impresivnog staža u Kilu, on je na početku svoje selektorske karijere i to se treba uzeti u obzir. Činjenica koja mu veže ruke, jeste gorka istina da Slovenci dugo vremena, nisu pobedili jednu vrhunsku reprezentaciju, kakva pretenduju da budu. U pripremama su nizali poraze od Danaca, Srba i Norvežana, u kvalifikacijama oba puta od Nemaca, pre toga ispali od Slovaka u baražu za SP, a pre dve godine u Norveškoj, prošli u drugi krug preko Čeha, ali opet, izgubili sve što je bilo "realno" da se izgubi. Sada su selekcija sa najmanjim rejtingom u grupi, a jedino što može da teši je naziv "Grupa smrti" …

Tako je i sada, realno da se izgubi. Nemci su pokazali svoju skromnost porazima od Islanđana, mučenjem sa Austrijancima, i uopšte, bez Hensa i Prajsa, "Panceri" su osuđeni na prosečnost u okruženju (javnosti), koje želi vrh. Zato i ne čudi ona nervoza i "gvozdena pesnica" Hajnera Branta, kojom je jurio sudije po Zadru prošle godne. Zemlja, bez koje bi rukomet bio sport u rangu boćanja, uvek teži medalji. Zato možemo očekivati nomadsko naseljavanje Insbruka od strane rumenih Deutch penzionera, koji neće želeti da 23. januara otkažu svoje polupansione i vrate se kući. Neće želeti ni organizator, ni EHF, niko osim Slovenaca, i nas, koji navijamo za reprezentacije sa ovih prostora.   

"Kada Ivano Balić hoće da igra, onda je nebitno, ko je pored njega. Svako će loptu dobiti na vreme i gde treba". Od kada se pojavio 2003. godine u Portugalu, do danas, Splićanin još nije dobio naslednika. Najbolji je srednji bek na svetu. "Interwetten Cup" je pokazao da mu je prijala lajt polusezona, u kojoj je sa Zagrebom vašarski obilazio hrvatsku provinciju, odigravši pri tom, dve ozbiljne utakmice u Ligi šampiona. "Nekome trebaju jake utakmice da bi ušao u formu, a majstorima treba samo da budu odmorni". Posle bizarnosti kojom je Lackovićeva ruka ostala u šavovima, ostaje ono što mora jednom da se desi, a to je da dva najbolja napadača u ovom sastavu "Kauboja", Duvnjak i Balić, konačno nauče da igraju zajedno. Uz maestralne Vorija i Čupića, to bi trebalo da bude dovoljno za tri pobede u prvoj fazi. Metličićev nedostatak i "duh" njegovog isterivača ostaju da lebde, stavljajući ogromno breme na "slabe noge" Kopljareve i "dečka iz večite senke", Buntića. Posle "Interwettena" čulo se da je odbrana problem, a tu bi dosta važnu rolu trebao da ima pokušaj "novog Dominikovića", Jakov Gojun. Na kraju, niko nikada nije ništa osvojio, a da nije imao najboljeg golmana (ili najviše u tri) na turniru. Zato, puno toga zavisi i od novog Celjanina, Mirka Alilovića.

Kada se govori o ambicijama, ostaje nejasno, ko ih postavlja, i da li ova Hrvatska igra za rezultat u Beču ili Londonu? Ono što znamo je da Hrvatska ima najlakšu grupu. Rusi su ostali "lost in 90's", sa bekovima-trutovima i soknama do kolena. Bez ijednog TOP igrača, nakon što je Kokšarov odlučio da živi svoju legendu u Celju (možda Igropulo, ali možda), predstavljaju trepet za nostalgičare, ali u vrhunskom rukometu s početka druge decenije XXI. veka, nemaju šta da traže. O Ukrajincima nema se šta ni reći, jer ne možemo ni da ih lociramo na nekoj validnoj mapi rukometnih ostvarenja, ni pre, ni sada. Jedini problem, "Kauboji" mogu imati sa Norvežanima, koji su večito silni u pripremnim mečevima (setimo se samo kako su pobeđivali Dance u pripremama za EURO 08 kod kuće, koji su kasnije Danci osvojili), a kada dođe takmičenje, padnu i splasnu u ambicijama. Prošle godine su u Zadru imali polufinale u džepu, ali su u trileru sa Poljacima ostali bez njega. U Poreću su Mamelund i Kjeling bacili loptu u aut u zadnjem napadu protiv Srbije. Kod kuće, pre dve godine, Slovenci su ih iznenadili i izbacili iz trke za medalje. I tako redom, i tako godinama…

I tako će Hrvatska, najverovatnije sa četiri boda čekati Island, Dansku i Srbiju. Koliko god Srbija bila jaka i koliko god javnost bila gladna uspeha i medalje posle devet godine od SP u Francuskoj, toliko su Danci i Islanđani jaki i nezgodni. Koliko god Srbi žele da se "vrate tamo gde su bili", toliko Danci žele da ostanu "tamo gde jesu", a Islanđani, da se popnu još više nakon Pekinga. Tradicija nije na strani "Orlova". Iako u to vreme nisu bili "Orlovi", sećamo se 2006. godine, kada su nas i jedni, i drugi u Švajcarskoj, pobedili u prvoj fazi. Ne mogu da se otmem utisku, da je od 1996, pa sve do danas, "polufinale" bila odrednica uspeha i ivica provalije za svakog selektora i svaku našu generaciju. Sećam se, kako se nije slavila bronza u Španiji 1996, jer su nas Španci "domaćinski" odradili u polufinalu i oduzeli nam pravo da se borimo za zlato i odemo na OI. Sećam se i 1998, kada se peto mesto u Italiji okarakterisalo kao neuspeh. Šta reći o Švedskoj 2002, pa Sloveniji dve godine kasnije i Švajcarskoj 2006, "osmim i devetim" mestima, koja su bila povod za svađe, haos i raspad sistema? Da li su nas godine naučile da u sportu nema "smaka sveta"? Da li je polufinale i sada odrednica uspeha i ivica provali
je?

Ako hoćemo da nam rukometaši stoje na bilbordima, u redu sa Nađom Higl, Čavićem, Đokovićem i Troickim, pozivaju decu da jedu paštetu, prodaju nam kredite za letovanja i automobile na lizing, onda je polufinale ta mera. Ta mera se ogleda u tome da 15. februara prođemo pored školskog dvorišta, a da tamo deca, umesto fudbalice i lastiža, pikaju rukomet, viču "Iliić, Nikčeviiić" svaki put kada daju gol i svađaju se oko toga, ko je nagazio kredom nacrtanu liniju od šest metara. Na sreću evropskog rukometa, najmanje deset reprezentacija od ovih 16, želi isto to. I sve one imaju svoje argumente u igračima, žrebu, prošlosti ili budućnosti.

Ako hoćemo da budemo zadovoljni, onda, setimo se Tunisa 2005-te. U srpskom etnosu jako se poštuje ta odrednica da se "herojski palo" za nešto (npr -otadžbinu). Tada Sudžum nije pogodio u poslednjoj sekundi za polufinale u utakmici sa Hrvatskom, ali su ljudi bili zadovoljni svim onim što su videli, zalaganjem, igrom i ponašanjem, konačno, petim mestom. To je nešto što i sada mislim da je dovoljno. Bez numeričkih predikcija, voleo bih da se "herojski", sa štitom ili na njemu izgura ta borba za ulazak u četiri najbolje. Da taj, na koga padne odgovornost, da se digne i "opali", da postane heroj ili tragičar, ali da preživimo tu dramu, sportski, dostojanstveno, da se zaradujemo ili otužimo, punog srca. Kada se dođe do granice da jedan korak odlučuje, onda se barem zna da se išlo pravim putem.

Kada se piše u prvom licu, lucidno je reći, ko će osvojiti EURO 2010. I ako divljenje, počinje da se pretvara u mržnju i želju da se skinu sa trona, njima, ako su zdravi, niko ne može ništa. Francuzi su izrazu "Indijanac" u rukometnoj literaturi pridodali "toplog zeca" (izraz dobrodošlice "Golog Otoka"). Čvrstina njihove odbrane, tog magičnog kvadrata Bertrana Žila, Didijea Dinara, Nikole Karabatića i Žeroma Fernandeza, a iza njih, na prvi pogled gegagov i smešno građenog "Titija" Omejera, nešto je, za šta bi rešenje, eventualno imala, ona YU postava, koju smo pre par dana izabrali. Od ostalih ekipa na EURO 2010, gotovo sigurno, niko.

Španci su dobili svog "Omejera" u Arpadu Šterbiku i on im može pomoći da ne dožive debakl, kao zadnjih godina, ali je opet i taj "drim tim", koji prave postojano na dugačkom štapu i pitanje je šta će se sa njim desiti. Pitanje je, jer u toj grupi nema autsajdera. Mađari, kako god bili nesigurni, znaju da igraju velika takmičenja i već su pobeđivali bolje od sebe. "Dan Puljezevića", "Dan Laluške" ili nekog trećeg, može da napravi problem svakome, a tu su i Česi, predvođeni Filipom Jihom, opet, ne tako daleko od Španaca i Mađara, ni po kvalitetu, a ni po ambicijama.

Balkan-Handball.com će i ove godine biti na licu mesta. Veliko takmičenje je velika stvar za svakog novinara. Adrenalin šiba kao mećava, i ne primetite da ste iskucali petnaesti tekst toga dana i da ste 15 sati proveli za računarom. Iako sumnjam da će Austrijanci biti i do pasa Hrvatima po organizaciji i uslovima za rad, to neće smetati da iz sata u sat, izbacujemo sve što se događa na i oko terena. Samo da nas ne potkači neka "legionela" (nema kupanja u hotelskim bazenima). Da odemo i da se vratimo, živi i zdravi. Sa laptopom ili na njemu…

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball