Balkan Handball

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Jao Duvnjaku!

Slatka je bila ta pobjeda nad Šveđanima, al’ što ti je Europsko… Nemaš kad ni prileći nakon ručka, već te čeka još teži zalogaj, el clasico svjetkog rukometa. Hrvatska s Francuzima igra „od stoljeća sedmog“, kažu da je i onda bilo čupavo. Prvu utakmicu na velikim natjecanjima igrala je u Portugalu 1994., baš protiv Francuske. I izgubila, naravno. Ali dobro, u sljedećih 20 godina znali su i pakleni, kauboji, kako ih već sve nismo zvali, upiknuti poneku pobjedicu… Nisu još ni podijeljeni oni satovi za najbolje igrače utakmice nakon Švedske, a već smo krenuli kombinirati i kalkulirati kako da izbjegnemo Dance u polufinalu. Živa sreća da ne igramo mi, kojima je bog dao da samo mlatimo i drljamo po tastaturi, nego ovi što ih je Goluža poveo u Dansku. Žao mi je što kao neki namćorasti deda moram pokvariti party, ali do Herninga ima još ohoho „kanđijanja“. I ne prestaje me proganjati strah od jednog sasvim mogućeg raspleta, s obzirom na to kakav je raspored i kako su razmještene karte. Da u srijedu Hrvatska ovisi o volji trikolora da pobijede Švedsku ili izvuku bod. A onda nam jadna majka… Nego, korak po korak, ide vječni derbi, utakmica prije koje se i publika slobodno može pokloniti veličini tradicije tih slavnih bitaka. Od 2005. Hrvatska i Francuska samo su se jednom mimoišle na velikim natjecanjima, na SP-u u Švedskoj 2011. Trikolori su uspješniji, a ovaj put su, po dosad viđenom, ozbiljni favoriti. Nije da sam svoje prežalio, sačuvaj bože, ali djeluje mi da su Karabatić i društvo u odnosu na lanjski SP u Španjolskoj iz lera ubacili u petu brzinu. Naoko je sve isto, a opet dosta drugačije. Sad igra i cijela klupa, paljba je iz svih topova, dižu se i stari i novi. A dokle misle više ti stari? Nadao sam se bar da Fernandeza više neću gledati, a Omeyer će kroz koju godinu početi sa štapom dolaziti. I s njim skidati udarce. Doduše, u kakvoje formi Dumoulin, više im i ne treba… Možda dojam vara, ali djeluje da rade što hoće, kad žele da je uzbudljivije malo popuste, pa opet kidnu. Tako sigurno kontroliraju situaciju da Onesta na trenutke sjedne na klupu i nezainteresirano zijeva kao putnik u aerodromskoj čekaonici između dva leta. Sorhaindo na klupi laktom gurka Guigoua i pogledom mu pokazuje šefa… „Ks, stari kunja…“. „Dve minute!“, izdere se što jače može Guigou da nekako spriječi bruku. Dobro, dobro, pretjerujem. I čvrsto vjerujem da će u nedjelju navečer biti u skladu s tradicijom derbija, napeto do samog kraja. Ali Hrvatskoj će za to trebati velika utakmica. I puno više raspoloženih igrača u napadu nego protiv Švedske kad je Domagoj Duvnjak cijelu prvu četvrtinu igrao sam, drugog strijelca Goluža je dobio tek u 16. minuti. Kopljar je zakazao (ode moj konjak), Bičanić se trgnuo tek pred kraj, a da se nije ukazao Buntić… Koliko je ta pobjeda bila važna, toliko je zabrinjavajuć podatak da je Duvnjak za nju na terenu morao provesti 59 i pol minuta. Nije jasno zašto su vodili Valčića ako ga ne može ni minutu odmijeniti? Zapravo, jasno je. Pa netko mora biti drugi srednji vanjski… Nastavi li se tako, od Duvnjaka će ostati samo dugmići. Ne u možebitnom polufinalu, već u posljednjoj rundi drugog kruga bit će neupotrebljiv. Nerado se miješam u tuđe dvorište, ali moram spomenuti kako mi je nepojmljivo da se igrači poput Ilića, Stanića, Vujina ili Nikčevića tako rano pokupe s Europskog prvenstva. A tek smo počeli, što bi rekao Miroslav Ilić. I ne znam što se tu može predbaciti izborniku. Ne samo da je imao premalo vremena, već se jedne te iste pogreške ponavaljaju iz natjecanja u natjecanje, a iste su stvari prolazili i Cvetković, Hasanefendić, Vuković: prosipanje već dobivenih utakmica, porazi od evidentno slabijih suparnika, predaja i prije nego što su zasvirale himne… Ovog puta prst na čelo moraju staviti isključivo igrači. Žao mi je što je tako završilo zbog dragog prijatelja Žike koji je sve to morao još jednom proći. Ali iz pozicije hrvatske reprezentacije… Sve je rekao Štrlek: „Dobro je, sa Srbijom nikad ne znaš.“. Ili znaš? I za kraj… Prošli put sam zaboravio Makedonce. Kad sam vidio tko sve nedostaje, pomislio sam „pa samo Kiro nije izostao“. A opet su se probili u drugi krug, i to sa svega pet igrača izvan svojih klubova, svaka čast. Nije sve u snazi, ima nešto i do toga koliko ti je stalo. Nadam se da shvaćaju da je s obzirom na okolnosti ovaj put drugi krug maksimum maksimuma. Nisam ni sumnjao da će Ivica Obrvan napraviti dobar posao. Eto, Hrvatska ima pameti i za izvoz, Červara smo već raniji prepustili. Valjda nam se to neće jednom obiti o glavu.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *