Balkan Handball

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: U tem Harkovu… svega ima, to istina

Motor iz Zaporožja pobijedio je Veszprem u Harkovu. Ondje se sklonio Janukovič. Zagreb je pobijedio St. Peterburg. Džaba. Zagreb je izd’o priopćenje. Da to nisu čista posla. Pojeo vuk magare.

Ajmo malo okrenuti situaciju. U gotovo punoj Areni Zagreb igra se odlučujuća utakmica za plasman u osminu finala Lige prvaka, a hrvatski prvak na opće oduševljenje dere puno jači Veszprem koji ga je u Mađarskoj s lakoćom dobio, ali mu sad ova utakmica ništa ne znači. Zagrebu znači sve. Minuta je do kraja, dvorana je na nogama, delirij, David je srušio Golijata, Mandalinić trpa još jednoga, osvajač SEHA lige ide u drugi krug… I onda na teren s mikrofonom u ruci ulazi jedan važan čovjek iz Zagreba, i kao na filmskom setu prekida kadar…

– Stop, stop, stop…

Igrači i treneri šire ruke, navijačice na tribinama stale su u pola aplauza, otvorenih usta…

– Draga publiko, dragi gosti, hvala vam, zaista vam hvala na velikoj pomoći ove divne večeri, ali… Ovo nije fer! Jednostavno nije pošteno, Veszprem je objektivno bolji od nas, a nije korektno prema našim sportskim suparnicima iz Ukrajine da na ovaj način ispadnu. Predajemo utakmicu! Hvala još jednom, vidimo se dogodine u Ligi prvaka…

Onog dana kad to vidimo, ne u Zagrebu, nego bilo gdje u Europi, objesite me o semafor te dvorane. Možda griješim dušu, ali bojim se da je fair-play mrtvorođenče, bar kad je profesionalni sport u pitanju, i da su njegove rijetke pojave uglavnom beznačajni incidenti, koji se u nekim zemljama čak i nagrađuju. Jao onom tko se uzda u to čudo rijetko viđeno.

Nisam baš obožavatelj teorija zavjere, proklinjanja šutog i rogatog povezanog u prljavoj ujdurmi, ali Veszpremova krnja ekspedicija u posljednjem kolu Lige prvaka bila je „pospani voz za Harkov“. Ne, nisu jezdili željeznicom dva dana preko ratnog Kijeva i predratne Ukrajine, išli su avionom, ali su u tom otužnom gradu na granici s Rusijom, na čijem glavnom trgu još ponosno stoji Lenjinov spomenik, skrenuli na sporedni kolosijek dok ne prođe putnički za Beč. Samo jedan detalj… U 40. minuti bilo je 17:17, minutu kasnije i 17:18, a mađarski prvak do kraja je skupljao samo isključenja – 40., 45., 49., 55., 59. i 60. minuta. Koji ih je đavo spopao? Završilo je 26:22, na stranici Motora to su nazvali „naš denj v istoriji“. Da me netko pitao da pogodim kome se to moglo dogoditi rekao bih „Srbiji“. Realno, ni prvi ni zadnji koji su tako odigrali. No, prema Zagrebovu priopćenju Motor i Veszprem ovaj put otišli su i korak dalje od svih prethodnih urotnika. Kaže se „kako je ekipa rukometnog kluba Veszprem namjerno odigrala utakmicu daleko ispod kvalitete koju posjeduje… i takvim pristupom… stavila svoje protivnike iz Motor Zaporožja u povlašteni položaj.“. Pa kaže u nastavku „smatramo svojom dužnošću… da ukažemo na još jednu skandaloznu sudačku predstavu. Riječ je, dakako, o onoj švedskog sudačkog para Kurtagić – Wetterwik koji je dijelio pravdu na utakmici 10. kola VELUX EHF Lige prvaka između rukometnih klubova Motor Zaporožje i Veszprem.“. Znači, ne samo da su ovi iz Mađarske puštali utakmicu, nego su još i pokradeni dok su to činili!? Ako je stvarno bilo tako, onda je to velika banda na internacionalnom nivou! Ubio me bog ako prste tu nije imao i zli ukrajinski predsjednik, sad već ex-vlastodržac, Viktor Janukovič koji je netom prije utakmice stigao u Harkov pobjegavši u zadnji čas od kuke i motike s Majdana.

Da se razumijemo, nisam protiv galame u ovakvim situacijama, pa medijski je to zahvalno. Iako nikakvi vapaji neće spriječiti takve situacije, dobro je što je hrvatski prvak opalio priopćenje. Ali pravi presing treba odigrati po bečkim hodnicima, tamo se dobivaju utakmice, jer lajanje iz Zagreba za Beč je oduvijek bio obični prdež u vjetar.

Jedan kolega pokušao me dići na foru: „A što ako su ih stvarno čisto dobili? Znaš ono, zemlja u ratu, pa se nekako stisneš, išli su poginuti za napaćeni ukrajinski narod! Jel’ se sjećaš ono kad smo mi devedeset i neke dobili CSKA sa 16 razlike u uzvratu, a u prvoj je bilo -11 u Moskvi?“.

Pa tko se ne bi sjećao tog podviga (dobro, ne sjećaju se Mihić i Šebetić koji su 1994. bili bebe od par mjeseci), jesen je plakala s ruskim trenerom koji je u nemoći sjeo na klupu već u 10. minuti. Ali tu je bilo sve čisto, ne? Sudili su nepotkupljivi Rumunji Dancescu i Mateescu, a Badel Zagreb otišao je te sezone do finala. Ah, slatke uspomene…

Ne treba previše kukati, osmina finala LP-a bila je više psihološki motiv, nagrada za te vrijedne klince kojima treba dati vremena da porastu. I veliki plus za čelnike Zagreba što ovaj put nisu odlučili promijeniti trenera jer bi to opet bilo vraćanje na početak ploče koja bi se „vrtila na 33“. Ovosezonsku školu treba iskoristiti kao zalog za sljedeću sezonu, a do tada se treba okrenuti realnim ciljevima, prije svih Final Fouru SEHA lige u Novom Sadu. Te su utakmice svakako vrednije nego nekih -10 protiv Kiela ili Barce.

One Comment

  1. Bgd

    25/02/2014 at 01:03

    Svaka cast!!!!! Bez dlake na jeziku, pravo u centar!!!!

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *