Pirinejski poluotok 2003. godine je bio pista za desetljeće za pamćenje. Prvi put su Balić, Metličić, Lacković, Sulić, Dominiković, Vori, Džomba, Goluža, Zrnić, Jović, Kelentrić, Šola, Špoljarić, Matošević, Kaleb i Tonči Valčić, naravno, uz Červara dotaknuli zvijezde. 10 godina kasnije na tom istom poluotoku, malo istočnije, kreće nova generacija, bit će ovo prvo natjecanje za Mandalinića, Stepančića, Ivića, bit će ovo i prvo natjecanje u kojem ćemo Hrvatsku zvati – Duvnjakovom Hrvatskom. I prvi put bez maestra. Ali o njemu ću dvije-tri na kraju teksta…
Golužina obrana je izgledala tragikomično protiv Norvežana, ali to nisu najveći razlozi za brigu jer je obrana primala 30+ i od Šveđana uoči Olimpijskih igara. Ono što je Goluža igrao po Istri, jasno je svima, nećemo baš gledati u Španjolskoj, mada Keta želi brzu, valjda neku inačicu moderne Hrvatske. A obrana ima potencijala da bude kao i u Londonu. Kopljar, Vuković, Vori, Musa, Gojun i Duvnjak. To će biti obrambena okosnica, a mene silno intrigira koliko će moći Lacković. Jedan od posljednjih Mohikanaca preživjelih Portugal (ovo preživjelih shvatite doslovno jer su mnogi ‘nasilno’ smaknuti). Ovo je prvi put da Blaž na veliku smotru dolazi nakon sezone u kojoj je nosio obranu u svom klubu. Mnogi su se podsmjehivali kada sam pričao na početku sezone da Schwalb mijenja koncepciju i Lackovića počinje koristiti kao obrambenog čovjeka. Otišao je Schwalb toliko daleko da je Lackovića mijenjao samo za obranu (Hens ulazio za napad), što je izgledalo, čak i po kriterijima najpesimističnijih, bolje od očekivanja. HSV ima problema s malim utakmicama i motivacijom, ali Lac je u čuvanju leđa Voriju imao kvalitetnih rola. Pitanje je koliko će moći na ovom SP-u s obzirom na ozljedu, a svakako će biti zanimljivo vidjeti hoće li ga i Goluža koristiti, i koliko, u obrambenim zadaćama.
Drago Vuković je izgledao dočekao svoj turnir. U Lübbeckeu je ove sezone apsolutno ključni čovjek. Trener Čalepo bez njega ne može složiti ni obranu ni napad. Problem je bio u prosincu. Vuković je nakon Londona, kao i mnogi drugi, imao svega nekoliko dana odmora, a Bundesliga je počimala vrlo rano. Početak sezone sjajan, kasnije je padao i Vuković, a s time i Lübbecke. Svaki protivnički trener je u najavama susreta kontra Lübbeckea prozivao Vukovića, s njime su tukli Füchse u Kupu, bez njega ispali od Mindena. S ozbirom na ozljedu Laca, na malu minutažu Bičanića zbog silnih poteškoća s ozljedama, Vukovića vidim kao kamen-temeljac svakog uspjeha u Španjolskoj. Vrijeme je da se i sve njegove kvalitete iskoriste i u reprezentaciji.
Kopljar je imao briljantnih rola u Parisu, za Gardenta je prva opcija, ispred Hallgrimssona, a kako nema Buntića, jasno je da ga čeka ogromna minutaža. Kao i Štrleka na lijevom krilu. Alilovića na golu. I Duvnjaka, naravno. Koji je u prvom dijelu sezone bio najbolji igrač Hamburga. Ovdje je puno toga na njemu. Ogromna odgovornost, prvi put bez Balića oko njega, prvi put u ulozi ključnog kreatora, pokretača, vođe na parketu. Usudio bih se reći da će Hrvatska u Španjolskoj izgledati onoliko dobro koliko Duvnjak bude igrao dobro (poveznica je s Palmarssonom koji ‘preuzima’ Island nakon otkaza Stefanssona, Peterssona i Atlasona; dva mladca Kiela i HSV-a preuzimaju na svoja leđa nacionalnu momčad).
Unatoč svemu tome i dalje se bojim igre na postavljenu obranu, igre protiv jakih obrana kakva nas čeka sa Španjolcima, pa kasnije u eventualnom četvrtfinalu s Francuzima. Pa čak i Mađarima u skupini. Zbog očajnog napada i kardinalnih odluka Goluže izgubili smo i polufinale u Londonu. Kaže se da je najbolja škola ona na vlastitoj koži. Idemo vidjeti i što smo naučili.
Bez Balića je ovo početak nove ere, ali ako ćemo rezimirati, Hrvatska nije bitno drugačija u odnosu na momčad u Londonu. Buntić, Losert, Ninčević, pa čak i Balić…, nisu imali veliku minutažu u Londonu, slično je za očekivati i sada s Ivićom, Špremom, Marićem, Stepančićem, Mandalinićem, pa čak i Horvatom… U to ne brojim utakmicu kontra Australije, to je slabije od treninga koji su imali u Istri. Mađarska 15. 01. će biti pravi test vrijednosti ove momčadi.
Sada nekoliko o Baliću…
I dalje mi zvoni u glavi ono što je Goluža izjavio na presici kada je objavljivao i objašnjavao kako mu se Balić ne javlja na telefon. To na stranu, ali Goluža je tu rekao i da je jedan od razloga nepozivanja i to što Balić nije igrao protiv Kiela, u stilu – Dušebajev ga nije poveo jer je Balić izvan svega. Trebalo bi pitati Dušebajeva zašto je ostavio pola momčadi u Madridu, uz Balića i Aguinagaldea i Lazarova, između ostalih. Očito mu ni oni nisu trebali za Kiel. Ili su se svi spremali za derbi s Barcelonom i Kup koji je slijedio?
Međutim ima jedna druga prilično intrigantna stvar. Igor Vori je ne tako davno uzburkao vode izjavom koju je prenio hamburški list Morgen Post a koja je išla u smjeru propuštanja SP-a. Vori je dosta toga poricao, kasnije se stavio na raspolaganje izborniku. Prije neki dan šef svih šefova izjavljuje ‘možda u travnju odmorimo Vorija, a vratimo Balića’. Balić in, Vori out. Vori in, Balić out. A Vori i Balić nikad nisu bili u odnosima kao recimo Balić i Čupić, Balić i Metličić. Ili u odnosima kakvima bi trebali biti kapetan i najbolji igrač. I danas zapravo u reprezentaciji postoje struje, a kažimo da Vori i Balić nisu (bili) u istoj. Nakon SP-a u Švedskoj gdje je Goluža prvi put vodio momčad i gdje je obrana izgledala očajno, Balić je bio jako ljut na Vorija… I sada dolazimo do informacije koju mi je plasirao izvor blizak Savezu – vrhuška je, navodno, odlučivala između Vorija i Balića. To je pitanje koje Goluži nitko nije plasirao…
A kako Goluža nikad nije bio Balićev simpatizer (još u danima nakon uspjeha u Portugalu i Ateni, Goluža je uvijek smatrao da mu je Balić uzeo mjesto), Gobac još i manje, danas imamo SP bez jednog od najvećih svih vremena.
