SP kolumna Milana Krasića: Duvnjak poslao Francuze u mirovinu

Nitko nije patio toliko od vladavine Francuza kao hrvatski rukometaši koji su toliko puta ostajali kratki. Nikad nije bilo bolnije od onog zagrebačkog finala prije četiri godine, ali ono što se događalo u sinoćnjih 60 minuta u Zaragozi barem će malo ublažiti brojne rane. Od kada je Onesta s braćom Gille, Fernandezom, Omeyerom, Abalom, pa Karabatićem i ovim nešto mlađim igračima, zavladao rukometnim svijetom, nitko ih nije tako razbio kao Golužina Hrvatska sinoć u Španjolskoj. Ostat će tih 30:23 zapisano u sportskim almanasima, jedna mlada Hrvatska je napala i razbila rukometne legende poput Dinarta i Omeyera, a mnoge od njih, Dinarta i Fernandeza prije svih, teško ćemo susretati na nekim kasnijih natjecanjima. Možda stvarno ima pravde, pa je red bio da ih baš Hrvatska, koju su toliko puta dobivali, otprati u legendu. Slijedi smjena generacije u jednom kampu, Hrvatska je to već odradila, Goluža je i protiv Francuza rukometnoj Europi predstavio Šprema, Mandalinića, Ivića…

Utakmica je krenula kao iz nekog crnog scenarija. Netko će reći prestrogo, o tome bi se dalo diskutirati, ali Vukovićev prekršaj nije izgledao lijepo i španjolski suci su uz malo premišljanje svirali – odlazak na tribine. Ionako tankoj vanjskoj liniji otpao je još jedan igrač, nakon ranije Buntića i Lackovića. Vuković je morao gristi nokte, Musa ga je odmijenio u obrani na najbolji mogući način, a Bičanić je stisnuo zube i izdržao sve muke koje mu leđa zadaju. Bila je to nevjerojatno jednosmjerna utakmica, s totalnom dominacijom jedne momčadi. Narcisse je zabio prvi gol u 39., Karabatić u 45. minuti. I to će nešto reći o tome kako je izgledala hrvatska obrana s blokom Gojun – Musa, s fenomenalnim Alilovićem u prvih 30 minuta i tek nešto slabijim u nastavku, ali i u tom drugom dijelu hvatao je ‘žive’ lopte Karabatiću, a Guigou branio penale.

Službena statistika, koja je nakon susreta ugledala svjetlo dana, donijela je podatak o 60 minuta i 25 sekundi provedenih na parketu Domagoja Duvnjaka. Naravno da nije igrao toliko, ali ono što je Duvnjak odigrao bilo je čista fantazija. Na njegovim leđima je iskovana pobjeda, i ma koliko zasluga pripadalo obrani i Aliloviću, a pripada im puno, Duvnjak je bio čovjek odluke. Nezadrživ za Francuze. Čak i kada ga je Narcisse uhvatio pod ‘flaster’ Dule je pronašao način i na dodavanje Horvata (briljantno zamijenio u drugom dijelu Čupića, hladnokrvno pored Omeyera trpao penale), zabio cepelin. Jedini opasniji dio utakmice je bio oko 45. minute kada su se Francuzi na mišiće približili na 20:19, ali u tim trenucima je Goluža radio jednu vrlo pametnu stvar. Povukao je Bičanića na odmor, da uhvati predah za završnicu, a Mandalinić je stavio strašan šut s poda. Kada se Bičanić vratio odmah je strpao jednu bombu, u drugom napadu izborio penal i praktički su on i Duvnjak cijeli meč napadali Dinarta, koji je pojam obrane, ali Dinarta koji više nema brzine i zapravo je bilo smiješno gledati kako ga je provozao Duvnjak u prvom poluvremenu, ili košarkaškim rječnikom ‘izuo iz tenisica’. Nikad, ali baš nikad Francuzi nisu djelovali tako nemoćno i neorganizirano u napadu. Bez ikakve ideje. Da nije bilo Sorhainda koji samo da se naguzi, stvori prostor za primanje lopte, vjerojatno bi izgubili 10 razlike. Barachet nije postojao, Narcisse i Karabatić ispod svakog prosjeka, a sve to zahvaljujući obrani koja u Španjolskoj, kroz svih ovih sedam odigranih utakmica, radi čuda. Ni Dancima sutra sigurno neće biti lagano, poput Narcissea i Karabatića, ni Hansen ovdje ne igra bajno. I protiv Mađara je izgledao kao blijeda kopija svima nam poznatog originala (2/8 iz igre).

Goluža je poslije utakmice poslao jasnu poruku, ‘idemo do kraja’, a kada se pogleda put koji moraju prijeći za to, onda je nepošteno gledati Španjolce. Hrvatska za naslov, dakle, mora dobiti dva puta Španjolce (ako ovi dobiju Slovence), te Francuze i Dance. Apsolutno sve najbolje što postoji danas u svijetu.

Međutim ako je to u bilo kojem trenutku izgledalo kao nemoguća misija, u Zaragozi je dobilo obrise realnosti. Mladost Duvnjaka, Kopljara, Gojuna, Čupića, Alilovića…, nagovijestila je jedno novo doba i poslala poruku jednoj generaciji koja odlazi… Dugo ste nas pobjeđivali, sada je naše vrijeme. A taj dojam neće promijeniti ni utakmica protiv Danske. Bez obzira na ishod. AU REVOIR Francuzi!!!!!!!!!