Na svaki spomen regionalne lige u posljednje vrijeme dočeka me uvijek isti volej: "A kakvog bi to imalo smisla?". Trinaest godina slušao sam isti refren: "Još je prerano". Čuo sam ga toliko puta da me čudi kako ga primjerice Tonči Huljić nije uglazbio. Zapravo i ne čudi. Huljiću nije bilo prerano da 2002. dođe u Beograd, odsvira par lakih nota i zaradi novac koji u Hrvatskoj ne može.

Ponavljajući taj grozni "još je prerano", došli smo nadomak 2010. kad nam je postalo prekasno. Sad, eto, ostadosmo bez para.

Zemlja rukometa, kako si, znate, i Hrvatska voli tepati, kraj prve dionice 21. stoljeća dočekuje tako što joj klubove izbacuju iz Europe kao nekakve pse lutalice koji su zašli u krivo dvorište. Siscia i Metković napravili su se ludi i nisu otputovali u Ukrajinu, tobože zbog straha od svinjske gripe. Bez brige, i da nema te isforsirane epidemije, ne bi otputovali. Našli bi opravdanje u ukrajinskoj kiši, Černobilu, strahu od otmice... samo da ne idu. Opravdanje "ne idemo u Ukrajinu jer tamo ima svinjske gripe" jednako je glupo kao da netko iz Ukrajinu kaze "ne idemo u Hrvatsku jer je tamo bio rat i sigurno jos ima mina". Pravi razlog je da jednostavno ne daju ili nemaju pare za te europske pustolovine, čak i kad nisu u njima autsajderi. U redu, ali to ste trebali znati u 5. mjesecu, reći "hvala lijepo, mi to ne možemo, neka ide netko drugi" i svak' na svoju stranu. Ovako, stvarno ne vidim razloga da sljedeće sezone EHF jednostavno ne zaključi: "Pa što će vama 5 mjesta u Europi, dovoljno vam je jedno". Metkovića i Siscije tamo neće biti sljedeće dvije godine, a što je najstrašnije, vjerojatno im je zbog toga i laknulo. Iako će sada svima pričati "nama je najteže, nismo imali izbora...".

- Ma sve je to bolesno - zaključit će premijerka Kosor i okrenuti se na drugu stranu kreveta misleći o 50 tisuća ljudi koji će se ubrzo naći na ulici bez posla. Ni njima ni njoj više nije do rukometa, koliko god je svima postao drag posljednjih godina.

Iz zemlje rukometa dva su igrača ovog ljeta pobjegla i još platila iz svog džepa, samo da ne moraju igrati najdosadnije rukometno prvenstvo u Europi koje već 18 godina ima samo jednog prvaka i neodoljivo podsjeća na briljantnu scenu iz filma "Tito i ja" kad se utrkuju drug Raja i mali, debeli Zoran ("Ti da stigneš pre mene, jesi li ti normalan?"). Voriju i Duvnjaku dosadile su, da ne kažem dopizdile, pobjede od 15, 18 i 20 razlike, razgibavanje sa studentima DIF-a i lokalnim konobarima te vozikanje od Prevlake do Dunava u stilu cirkusa Medrano. Šteta, a taman je Zoki Gobac kupio novi autobus za nemalih 300 tisuća eura.

Kakvog bi smisla imalo igrati regionalnu ligu? A kakvog više smisla ima igrati domaće prvenstvo? Natjecanje koje boluje od kravljeg ludila, ptičje i svinjske gripe istovremeno, u kojem klubovi uglavnom životare, a neki su poput Osijeka živi mrtvaci. Nisam siguran bi li tom natjecanju pomogla i čudotovrna dr. Marijana s placentom kojom posipa Franka Lamparda. Da li bi Vori i Duvnjak tako brzo pobjegli iz lige u kojoj bi igrali protiv Celja, Velenja, Bosne, Zvezde, Partizana, Vardara, Metalurga... Možda i bi, kolega kaže: sigurno bi. Da li bi i tu ligu Zagreb osvojio žmirečki, bez poraza? Nije nemoguće. Ali čini mi se da bi bilo bar malo zanimljivije. Da se ne lažemo, kad bi ta liga napokon krenula, ne bi se kupala u lovi od sponzora, ali postojala bi bar neka šansa da se spasi klupski rukomet, taj siroti balkanski pacijent. Sve ostalo vodi u amaterizam koji nas je sve skupa žestoko počeo nagrizati. Ne zaboravimo da su Partizana ljetos nalupali nekakvi Austrijanci, da je Bosna vreća za napucavanje u Ligi prvaka, a da je Ivan Čupić jedini igrač koji u Velenju dobiva plaću.

Podršku projektu regionalne lige dali su već i predsjednik HRS-a Sandi Šola, i glavni tajnik Damir Poljak, čak i izbornik Lino Červar. No, zna se da priča postaje ozbiljna tek kad konačni mig da najjači igrač - Zoran Gobac. Nažalost, on za sada nije pokazao baš nikakvo zanimanje. Zašto? Tko će ga znati! Možda mu je preskupo, možda se opekao s Remzom Zalihićem u neslavnom prvom projektu koji je bio ozbiljan kao i ovaj tekst, možda ga je strah za autobus... U svakom slučaju, nema sumnje da bi najveću korist od te lige imao baš RK Zagreb jer bi konačno dobio pravi sparing za Ligu prvaka. Uostalom, realnost je da nijedna država nekadašnje YU-imperije ne može dati više od dva ili tri ozbiljna rukometna kluba. Ali to što Zoki neće, ne mora značiti da od projekta treba odustati. I košarkaška regionalna liga krenula je bez Partizana, pa je još više dobila na draži kad se najveći mačor uključio u kolo. Sidro već devetu godinu dobro gura, a zadnji Final Four u Beogradu bio je pravi mali spektakl. I zato, kad se već naši rukometni vođe tako lijepo druže na raznim trofejima i rođendanima, bilo bi dobro da dogovore i nešto korisno. Pa makar to izgledalo ovako...

Vladica Spasojević (ili bilo koji drugi zagovornik regionalne lige): Daj, bre, Zoki da to dogovorimo. Videćeš, biće na nivou, pune hale, dobra para...
Zoki Gobac: Da, da... Čuj, ne znam baš.
Vladica Spasojević: Ajde, možeš i da osvojiš prvu titulu.
Zoki Gobac: Stvarno?
Vladica Spasojević: Ma sto posto!
Zoki Gobac: Jedna stvar me ipak muči. A ko bu to platil?
Vladica Spasojević: Kako ko? Pa preduzeće, Zoki!