Intervju nedelje - Nenad Peruničić! - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje Intervju nedelje – Nenad Peruničić!

Intervju nedelje – Nenad Peruničić!

0 komentar

Vratio se u srpski rukomet i napravio bum. Baš kako je i otišao pre
14 godina sa suzama u očima i obećanjem da će jednog dana sa Zvezdom
uzeti titulu. Nenad Peruničić(36)! "Terminator", kako je najviše voleo
da ga zove pokojni Srđan Knežević, bez sumnje, najbolji levi bek na
planeti devedesetih, na zalasku je karijere. O njegovim igračkim
danima, o Crvenoj zvezdi sa kojom ima velike planove u budućnosti, o
oproštaju njegove generacije 28. decembra u "Pioniru", o nedosanjanom
snu o zlatnoj medalji na velikim takmičenjima, o nameri da sa Draganom
Škrbićem vrati srpski rukomet u sam svetski vrh. Čitajte i
razmišljajte…


Zdravo,
Nenade. Pre mesec i po dana, vratio si se u srpski rukomet. Prošlo je dovoljno
vremena da se upoznaš sa ligom, igračima i uopšte stanjem rukometa u Srbiji. Kakav
je prvi utisak?

– Želeo
sam da se vratim i pomognem Zvezdi, kao igrač, kasnije i sa neke funkcije. Hteo
sam da probudim narod koji voli rukomet. Sad je krenulo i to mi je bio cilj. To
se pokazuje iz kolo u kolo. Ovaj narod voli rukomet. Gde god smo igrali od kada
sam došao, bile su pune hale. Što se tiče lige, ona nije na nivou jer je
premlada. Ima puno mladih igrača sa kojima treba raditi. Problem je što se dugo
nije radilo sa trenerima naslednicima. Ta starija garda trenera nije ostavljala
znanje i pravila naslednike. Tako je i sa klincima, ima puno propusta u nekim
osnovnim stvarima, koje se uče na početku. Ima puno talenata, tri-četiri igrača
iz Sintelona, krila iz Jugovića, iz Zvezde par igrača, iz podmladka Zvezde su
mali Nenadić i Zelenović. Dobro je što Kolubara vodi na tabeli. Dobro je da
manje sredine drže nivo. Prethodnih godina se sve vrtelo oko Zvezde i Partizana.
Međutim, bez jake lige, nema jake reprezentacije. Svi se vraćaju na devedesete,
ali tada su pored večitih bili i Proleter i Vrbas, veoma jaki klubovi.


Tvoj
povratak u Srbiju je izazvao veliku pažnju. U niškom „Čairu“ je na utakmici
bilo 2000 ljudi, rekord za klub kao što je ORK Niš. U Bačkoj Palanci i Vrbasu su bile pune hale.
Da li se može očekivati još neki povratak naših asova iz inostranstva?


Iskreno, voleo bih da Neđa(Nedeljko Jovanović) razmišlja o Partizanu, da se
vrati na jednu godinu, da im da jednu novu snagu. On je tu blizu u Austriji. Takođe,
bilo bi zanimljivo videti Rastka Stefanovića u Proleteru. Ja sam o budućnosti
Zvezde razgovarao sa Puljezevićem (vezan je ugovorom), Perketom(Perićem), on je
oženjen Slovenkom i planira da živi tamo. Više od 80% igrača moje generacije je
prestalo da igra. Ipak, postoje igrači koji su malo mlađi od nas, koji bi mogli
da dignu kvalitet rukometa. Potenciram na jačini Superlige, koja če puniti hale
i držati rukomet na televiziji.


Ide
derbi sa Partizanom u nedelju. Bez obzira da li igrač ima 22 godine ili 36,
sigurno je da rade leptirići u stomaku pred jednu takvu utakmicu?

– U
pravu si, derbi je uvek nešto drugačije. Partizan je slabiji na tabeli, ali to
u derbijima ne važi. Očekuje se utakmica puna naboja, a Partizan će imati motiv
više, naročito posle mog dolaska. Najviše bih voleo da na tribinama prođe sve u
redu, jer je to sada društveni problem.


Kada si
došao, šta si zatekao u Zvezdi?

– Nisam
zatekao haos i rasulo. Loše priče koje
su dolazile do mene, ne piju vodu. Igračima se ne duguje, što je jako važno.
Ima propusta oko pratećih sitnica. Škola rukometa dobro radi. Ima jako puno
klinaca i nama je cilj da ih još više privučemo animacijama. Cilj je da svake
godine iz druge ekipe Zvezde, ekstratalenti dođu u prvi tim. To je nešto na
čemu će klub šparati pare. Da im damo mogućnost da budu u Zvezdi 4-5 godina, da
igraju Ligu šampiona, da pobeđuju velike timove. Škola rukometa je prioritet i
mislim da se dobro radi.


Crvena
zvezda je osvojila dve poslednje titule, ali u nekim makro okvirima, klub se
pokazao kao nedorastao. Rasprodate su dve šampionske postave kluba, doživljena
je blamaža u Belorusiji, pa prodavanje domaćinstva Nemcima. Da li misliš da
postojeća rukovodeća struktura(Čabarkapa, Stoiljković) može da napravi evropsku
Zvezdu o kojoj pričaš, kad već to nije uspela u godinama iza nas?

– Moram
reći da su ti ljudi nasledili velike dugove. Morali su da plaćaju dugove
igračima sa kojima nisu imali veze. Ljudi su mnogo uradili, napravili mnogo
pomaka što se tiče finansija. Oni su dali i dosta svoga novca. Budžet je sasvim
dovoljan za ovo okruženje ovde. Mi smo otvoreno pričali i oni su mi ponudili da
preuzmem Zvezdu kao klub. Nije to mala stvar. Ja se ne zalećem. Krenuo sam kao
igrač da pravim neke korake, da im pomažem u nekim delovima. E sad, kada se
završi ova sezona, mi ćemo sesti, pričati. Defiinitivno, ako Zvezda želi da
bude nešto u Evropi, ona mora da duplira budžet, najmanje. Taj novac za fudbal
i košarku je ništa.


Gde
vidiš sebe i Zvezdu za pet godina?

– Imam
puno ideja i energije. Želim da svoj autoritet iskoristim na najbolji mogući
način i privučem što više sponzora. Ja im ne pristupam na agresivan način, kao
većina što radi ovde. Imam ozbiljnu priču, to su ozbiljnije firme. Želim svakog
da ispoštujem, ko god da uđe u Zvezdu, da mu se vraća na neki određeni način.
Sada, jedno je ideja, motiv koji me pokreće, a drugo je trenutna situacija,
moje mogućnosti. Budući da me već promovišu u predsednika Zvezde, ne znam da li
sam ja taj čovek koji može da drži celu tu mašineriju. To će vreme pokazati.


Koga bi
voleo da vidiš pored sebe u Zvezdi? Čaršijske priče su dovodile Butuliju na
mesto trenera, a sada se pominje i tvoj brat, Predrag?

– Svi
su mogli da dođu u Zvezdu kada god su hteli. Bili su više u kontaktu sa Zvezdom
nego što sam ja bio. Sada sam mojim dolaskom, svi su odjednom tu. Ne želim
poimenice nikoga ni da forsiram, ni da promovišem. Sve Zvezdine legende su
dobrodošle, da sednemo i da se dogovorimo kako mogu da pomognu. Ja sam došao
kao Nenad Peruničić. Svi su imali priliku da uđu u klub i ne želim da verujem
da sada zbog toga što sam ja tu, svi
hoće da uđu u Zvezdu.


Na
konferenciji za štampu kada si dolazio, bili su Škrbić i Butulija?

– Dobro, to je jedan lep detalj. Ja sam ih
pozvao. Nisam ni znao da je Igor u Beogradu. Mi smo generacija, prijatelji. Ne
želim da pravim neke stvari veštački. U ovoj priči nema mesta za neke lomove,
promene na neki nekorektan način. Ja sam u Beogradu. Ko god želi da pomogne
Zvezdi može da dođe da razmenimo mišljenja.


U
jednom intervjuu si izjavio da je vreme da tvoja generacija preuzme Savez. Pre
vas smo imali generaciju „Švajcaraca“, koja je na terenu osvojila sve što se
može osvojiti, ali je opšti utisak da su njihove trenerske karijere obilovale
neuspesima i lošim međuljudskim odnosima. Šta očekivati od tvoje generacije?


Nasledili smo jednu generaciju koja je bila vanserijska. Kao igrači su bili
neverovatni i o tome ne treba trošiti reči. Imali su mogućnost da preuzmu
Savez, međutim većina se odlučila za trenerski posao. Kako su radili, pokazali
su rezultati. Ja sam sa Cveletom tu bio najbolji, a opet, on nije ispao
komunikativan u vezi našeg oproštaja 28. decembra, već želi da igra utakmicu na
nekom drugom mestu. Opet, to je njegovo. Imali su šansu, ali je nisu
iskoristili na pravi način. Najveći problem je što su oni kao igrači osvojili
sve i zato su pomislili da posle njih niko ništa neće uraditi. Međutim, moja
generacija je mimo reprezentacije bila najjača od svih, na tom klupskom planu.
Osvojili smo preko 50 različitih trofeja po Evropi.

I
kod vas je bilo puno kuršlusa na međusobnim relacijama, što vas je, čini se, koštalo
zlata na velikim svetskim takmičenjima?

Što se
tiče reprezentacije, ne bih se složio. Problemčića je bilo, jer je zlato bilo
primaran cilj. Kvalitet za to je postojao. Problem je što mi to nismo uradili i
dolazilo je do nervoze. Mislim da naši odnosi nisu kritični, da mi nismo
drugari, da ne možemo da sednemo, popijemo, čujemo telefonom. To kod nas ne
postoji. Uvek je bilo nekih problema, kao kod svih reprezentacija uostalom,
međutim, neki su uspesima pokrivali to. Međutim, kada imate problema sa Savezom
i trenerima koji su nas pratili od početka karijere, pa onda sankcije. Sve su
to frustrirajuće stvari. Na kraju, ta bronzana medalja je ostala najveći uspeh,
iako je trebala da bude zlato.


Na OI u
Sidneju, medalja je izmakla za malo. I tada su postojali problemi u ekipi. Već
je čuvena ona Vujovićeva izjava „šta da uradim, kada svi sede za stolom, a niko ne priča ni sa kim “.

– Voleo
bih da se njemu postavi pitanje, sa kim on priča iz svoje generacije? Voleo bih
da ga pitam. Voleo bih da ih okupim sve i da im kažem ko je sa kim prijatelj. Oni
se mrze između sebe. Ne mogu oni nas da prozivaju. Ti tražiš alibi kroz neku
svoju frustraciju i nezadovoljstvo. Ne moram da ponavljam. Vujović je kao igrač
velikan. Kao osoba, jako loša osoba. Ja to stalno ponavljam. Ljudi su tu
pomešali neke stvari. Reći o Vujoviću nešto
ružno, ne znači uopšteno. Priča o Sidneju, a on je napravio taj problem u
Sidneju. Prema meni se ponašao kao prema nekom klincu koji je počeo da igra
rukomet, a ne kao prema najboljem levom beku na svetu. Kada je ispao problem,
odmah se udarilo po Perunu. I igrači. Igor se ne voli sa Neđom. Oni ne pričaju,
a on je hteo da ih spaja, da Igor bude tu u reprezentaciji. Znam da mene i Neđu
nije hteo u reprezentaciji. Ja to znam. Ali ja tu nisam dolazio ni zbog njega,
ni zbog Tute Živkovića, već zbog svojih drugova, zbog takmičenja i zlatne
medalje koja je svima ostala san. Nemojmo da mešamo babe i žabe. Razmirica je
uvek bilo. Ja, Neđa i Igor smo igrali kada je rukomet bio vanserijski
popularan, tada se rađao veliki rivalitet, to je normalna stvar.


Zašto
se rodila ta negativna energija između vaše i njihove generacije?

– Mi
smo nasledili reprezentaciju koju smo jako poštovali. Oni su nam bili idoli.
Metaloplastika, reprezentacija stare Jugoslavije, gde si imao tri
reprezentacije, a ne jednu. Generacijski nas nisu podržali na pravi način. Da
su nas hvalili, protežirali, savetovali, budući da smo jako mladi otišli u
inostranstvo, bilo bi drugačije. Mislili su da posle njih ne postoji rukomet i
to je po meni najveći problem.


Izgleda
da se odnos prema reprezentaciji i patriotizmu promenio u ovoj deceniji?

– Svako
vreme donosi nešto svoje. Moje mišljenje je da je recimo Šterbik imao šansu da
igra za Mađarsku, koja bi u tom trenutku bila jača od naše reprezentacije, on
bi igrao za Mađarsku. Da se ne lažemo. Ja nikada ne govorim iza leđa, govorim
uvek kako mislim, možda i grešim. Evo, sada se to pokazalo. Znam da je dobio
ogromnu finansijsku ponudu od Španaca. Oni su sa njim dobili mnogo, mi
izgubili, ali opet, to je dokaz njegovo ličnosti. Ako mu je Vujović bio problem,
više nema njega, sada je Cvetković. Ja sam mnogo takmičenja propustio zbog
trenera i sada se kajem zbog toga. U svoje klubove sam se vraćao rasturen i
psihički i fizički, a klubovi koji su me plaćali hteli su da me kažnjavaju jer
nisu mogli da me vrate na pravi način. Da bih izbegao takve stvari, otkazivao
sam da ne bih sebe mučio, ali ovo je druga stvar.


To je sada
trend?


Postao je trend zato što su tako napravili. Napravili su 50 reprezentativaca
odjednom. Totalno pogrešno. Govorio sam da treba napraviti jedan krug od 21
igrača, na svakoj poziciji po tri igrača kao okosnicu. I u naredne 4 godine oni
su reprezentativci, daješ im sigurnost, on se oseća važnim, daje ti maksimum. Samo
u zavisnosti od forme, rotiraš, ko je na tribinama, ko na klupi. I da se neko
povredi, imaš igrače i ne treba naknadno da pozivaš 10 novih igrača. Svi koji
su do sada pozivani, osećali su se reprezentativcima. Prvi put kad ih ne
pozoveš, oni si u ljuti, a drugi put već razmišljaju o igranju za drugu
reprezentaciju. Promenili su se odnosi, ljudi više ne gledaju na reprezentaciju
kao svetinju i to nije problem samo u rukometu. Na ovo dizanje tri prsta i
ljubljenje dresa, nikada nisam gledao kao na patrotizam. To je za mene
foliranje.


Kako ti
se čini sadašnja reprezentacija? Kakav kvalitet posedujemo?

– Imamo
odlične igrače. Nemamo superzvezde, kao ranije, ali imamo ekstra igrače, Ilića,
koji mi se jako sviđa, jednog od najboljih pivotmena sveta, Nikolića, Tu
je Šarić, ne znam da li će braniti, ali
opet ne volim to uslovljavanje, „ako dođe ovaj, onda sam tu“, potenciranje.
Tvoje je da li treba da igraš za reprezentaciju ili ne. Onda mali Nikčević,
jedno od najboljih krila u Španiji.


Trofejne
mlađe generacije nam po nepisanom pravilu nestaju.


Problem što šansu dobijaju na kašičicu i što se ubacuju pojedinačno. Imali smo
situaciju, kada nam nije išlo, da ubacimo celu tu generaciju koja je bila
svetski i evropski šampion, i kažeš, za šest, sedam godina pravimo rezultat.
Imamo ekstra talente Nenadića, Šešuma i tu nema priče. Treba ih vezati za
reprezentaciju, da ne budu rastrzani. Sadašnji budžet Saveza je ogroman, daleko
veći od onoga što je bilo kada smo mi bili. Nemamo kvalitet za medalju, ali smo
u prvih pet-šest reprezentacija na svetu. Neke stvari ne štimaju.


Iz izjava
reprezentativaca, može se izvući zaključak da su oni zadovoljni organizacijom
oko reprezentacije. Kažu da nema problema oko dnevnica, putnih troškova, hotela
i ostalih propratnih stvari, što je nekada bio problem?

– Ako
reprezentativci hvale organizaciju, onda je sve u redu? Ne znam šta znači, ako
se dnevnice isplaćuju na vreme? Zna se kako sve funkcioniše. Mi smo ranije
imali trofeje, turnire u Beogradu sa najjačim selekcijama, a danas toga nema.
Moramo da vratimo naš rukomet gde on pripada. Nas ljudi jako puno cene, iako
nismo bili svetski prvaci, ljudi nas cene kao da smo bili. Ne znam ko se iz
generacija iza nas, može pohvaliti autoritetom koji mi imamo kod evropske i
svetske federacije.


Dragan
Škrbić želi da bude predsednik RSS-a?

– Mi
smo pričali jako dugo oko toga. On je jako puno razmišljao. To je trajalo
mesecima. Škrbić ima želju, ali neće biti lako. Aktuelne funkcionere, ja ne
poznajem dovoljno i ne bih ulazio u njihovu stručnost. Ja zaista ne znam, to bi
Škrba mogao više, on je upućeniji. Mislim da je vreme da jedna velika
generacija, velikog imena preuzme Savez.
Ne kažem da su oni loši, ali ne poseduju ime i autoritet koji mi možemo
doneti. Evo, i oko kandidature za EP 2012, da se ne lažemo, ne znam ko može
imati veći uticaj od nas. Mimo Saveza, mi smo pričali sa ljudima iz EHF-a,
Škrba i ja. To nam je soliter, na ćemu možemo vezivati i graditi sve ostale
akcije. Oni misle da će to biti lako, ali konkurenti su Nemci i Francuzi! Ima
tu stvari koje možemo napraviti još boljim, ali neću pričati o nekim stvarima u
koje nisam detaljno upućen. Nemamo rezultate, nismo se kvalifikovali po drugi
put na prvenstvo. Mi smo bili velika imena, i to je pokrivalo neke stvari. To
sa Savezom ne funkcioniše jako dugo, 15 godina. Ja stvarno ne znam da li će Škrba
proći, ali to je želja svih prijatelja koji su ga podržali.

Bravo za iskrenost…

– Ja
sam uvek bio otvoren sagovornik i dok mi je ove pameti, biću uvek. Kod mene
nema foliranja.


Čelnici
Saveza govore da su oni tu poslednjih godinu i po dana, i da su sada drugačije ekonomske
okolnosti i državne prilike. Zemlja je manja, osiromašili smo…

– Ja
govorim samo o rezultatima i ne prozivam nikoga. Šta se uradilo posle našeg
odlaska? U Tunisu je bio uspeh 5. mesto. Posle je došlo do one polemike oko prodaje
utakmice. Došli smo u situaciju da nam se to desi. To nikada ni u šali nisam
mislio da može da se desi! Bio sam ljut na momke, koji su igrali tada, jer kada
je izašla polemika sa Vujovićem, nas petorica smo stali na njihovu stranu.
Rekli smo „Nemojte dirati te momke, ispitajte šta je radila ta garnitura, kada
je Vujović bio selektor“. Međutim, oni su stali na pola puta, rekli „nećemo
više da se igramo“. Nisu isterali do kraja. I mi smo ostali na vetrometini. Na
kraju mi je bilo krivo što smo mi ostavljeni na cedilu. Moraš biti svestan
svojih postupaka, da znaš šta si pokrenuo. To su ozbiljne stvari, prodaja državnog
grba i reprezentacije. To što oni kažu da su mlada garnitura, šta to znači? Ja
poznajem ljude koji su u Savezu po 15-20 godina. Ne moraju tu da budu ljudi
koji su sportisti, već specijalisti iz svojih oblasti. Kada se govori o
organizaciji, odmah se svih hvataju za finansije. Ima tu hiljadu stvari koje su
važne. Gde je marketing? Kako mi prezentujemo tu reprezentaciju? Nikako!


Vratimo
se utakmici koja se organizuje u čast oproštaja vaše generacije. Dvadesetosmog
decembra u „Pionir“ dolaze prijatelji, velikani.

– Meni
je žao što Krečmar neće biti tu, jer je preuzeo funkciju trenera u Magdeburgu.
Ričardson bi došao, ali verovatno kao gost, budući da ima operaciju kolena i ne
igra za svoj klub. Ideja je bila da se dovede Stafan Olson, ali tada je nedelja
katoličkog Božića i on sa familijom ide na putovanje na Tajland. Takođe, Stefan
Lovgren, moj veliki prijatelj, ne može doći zbog Bundeslige koja se završava
29. decembra. Barufet, Škrbin i moj veliki prijatelj, ne može da dođe zbog
obaveza. Biće tu i dalje velikih imena, a sve su to naši prijatelji. Na terenu
je bilo fajta i svega, ali smo ostali u veoma dobrim odnosima i drago mi je što
će svi doći da uveličaju taj veliki dan.


Kada si
bio najzadovoljniji tokom svoje karijere?

– Ja
sam srećan celom svojom karijerom. Naravno, bilo je tu i nekih grešaka, ali sve
zajedno, vratilo mi se to moje ulaganje i fanatizam, želja da budem neko i
nešto, budući da sam bio opsednut rukometom. Ceo dan sam provodio u gledanju
kaseta i treniranju. Mene nikada nije bio blam da to priznam. Recimo u Bidasoi,
gde sam bio zvezda broj jedan, trenirao sam sa drugim timom, sa klincima koji
su bili mlađi od mene, pa onda nastavljao sa prvim timom. Meni je to bilo
normalno, ljudi su se smejali, pričali mi da se ne blamiram. Nikada nisam imao distancu, ni kada je
popularnost bila velika. Trenirao sam 4-5 sati dnevno, želeći da postignem
nešto. Inostranstvo je takvo. Bilo je igrača koji su blesnuli jednu godinu i
nestali. Non stop je tamo dokazivanje. Tri godine u Zvezdi su bile nešto
posebno. Popularnost rukometa je bila na visokom nivou i naš rivalitet.


Bili
ste mladi te 1993? Igrali ste strašan rukomet. Sada se u tim godinama pravda
nezrelost?


Drugačije smo učeni. Strašno smo trenirali. Imali smo velike trenere. Bila je
jaka liga uz Proleter, Metaloplastiku i Vrbas. Beograd je čudan. Ko dođe u njega,
a ne zna zašto je došao, Beograd ga proguta za noć. I mi smo znali kao ove
generacije da izađemo, noćni život, da sa splavova odemo
pravo na trening. Satiranje dva sata, povraćaš, pa se vratiš i nastavljaš.
Ali znali smo zašto smo tu i šta hoćemo. Sada ovi klinci prespavaju trening ili ga
odrade tek onako. Ti odnosi su se iskvarili. Nadam se da to možemo povratiti.


Kakva
je budućnost srpskog rukometa?

– Uvek
sam bio optimista. Padovi su normalni, pali smo duboko, ali se očekujem da se
brzo vratimo. Kvalitet i talenat imamo. Treba nadograditi neke druge stvari.
Doći u situaciju da nema previranja, klanova, opozicija, već vratiti rukomet
rame uz rame sa fudbalom i košarkom, što je bio i gde mu je mesto. RSB oko ove
organizacije, marketinga i svega ostalog, mislim da je sve fenomenalno, Zvezda
kreće u ozbiljnu priču. Ona treba da bude motor, koji ostale treba da povuče.


Da li
imamo potencijal za više od jednog vrhunskog kluba? U okruženju nije tako.

– U
Mađarskoj imate dva kluba, Seged i Vesprem. Neću pričati gde smo mi bili za
Mađare u nekim stvarima. Mislim da imamo veći potencijal od
svih ex-yu država. Jedna od stvari koje Savez mora da ispoštuje jeste pomaganje klubovima
koji su u teškoj situaciji. RSS ima mogućnost da im pomogne. Da se smanji liga
na 12 klubova, da se naprave dve grupe, finale plej ofa na tri utakmice, gde dižeš tenziju, izazivaš pažnju medija. Tako će i lakše sazreti mladi igrači. Njih
treba zadržati, uz mogućnost vraćanja igrača koji u inostranstvu igraju za neku razliku od 1-1500 eura, i to što primaju sa zakašnjenjem od par meseci.
Znam kako je u Španiji. Mislim da bi svi oni igrali za neke malo manje pare, ali da su
kući i da im obezbediš da to imaju redovno.

Nisi video sajt do sada.
Nisi ljubitelj interneta?

– Ja
nemam internet kući. Možda zvuči smešno, ali to mene ne interesuje. Ranije sam
laptop koristio za vesti i muziku. Znam da je droga, da ljudi provode sate i
sate pored toga. Ipak, sada ću u klubu pogledati obavezno balkan-handball i ako vam treba bilo
koji sagovornik iz inostranstva, nema problema, sredićemo to.


Hvala na odvojenom vremenu i puno sreće u ostvarivanju zacrtanih planova…

 

ŽIKA BOGDANOVIĆ

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball