Intervju nedelje - Petar Metličić! - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje Intervju nedelje – Petar Metličić!

Intervju nedelje – Petar Metličić!

0 komentar


Kada se pomene reč
„Kapiten" u rukometnom svetu, njegovo ime je prva asocijacija. Takve atribute
koje zaslužuju ovako prestižan naslov imaju samo najbolji.  Ako uz to dođe i vrhunsko igračko majstorstvo,
u sublimaciji „ovoga i onoga" ispadnu sve medalje ovog sveta i status sportiste
pred kojim se maše rukama u ritmu lepeze, zbog svega onoga što se uradilo za
svoju državu, ovaj sport i nisku ideala, u kojima bi trebalo da nađu inspiraciju i
naša deca. Pričali smo sa Petrom Metličićem (31), jednm od glavnih junaka
hrvatske rukometne bajke, o čijem trajanju, likovima i eventualnom „hepi endu"
vladaju različita mišljenja. Kako je bilo dok su snovi postajali stvarnost,
pročitaćete ili ste već pročitali. Jedno je sigurno, ovo je pravi vodič za sve one
koji žele da jednoga dana postanu rukometni majstori…

Zdravo, Pero! Puno
tema za razgovor, a malo vremena.  Popravljaju
se stvari u sezoni, Siudad Real ponovo gazi, ali na startu nije bilo tako. Stalno
govorimo o tom aspektu motivacije. Koliko je on bitan i koliko su početna dva
poraza u ASOBAl-u mogla da uzdrmaju ekipu?

 – Imali smo par
bitnih utakmica praktično desetak dana nakon OI, i to se odrazilo na našu
ekipu. Mnogi su došli umorni i ispovređivani, što je problem i kada u sastavu
imate 18 odličnih igrača, kao što mi imamo. Taj kiks protiv Aratea, po meni je,
čak i dobro došao, da se još više skupimo i motivišemo. Sigurno da posle
perfektne prošle sezone, kada smo sve osvojili, znamo da bolje ne može biti. Normalno
je da igrač izgubio malo motiva, jer su to sve igrači koji su sve u životu
osvojili. Tu je bitan faktor trener, koji ne dozvoljava da se opuštamo. Znajući
Talanta, kakav je bio kao igrač, pravi emotivac, isti je kao i trener.  Neverovatno, tek sada shvatiš, kada ga
upoznaš bolje, zašto je bio to što je bio. Neverovatno koliko volje ima. Stalno
traži više i bolje. Nezasit je. Takva želja za pobeđivanjem se retko viđa. U
suštini, to je normalan i jedini pravi put za sportistu, bez obzira na sve što
napraviš.

Malo toga znamo o tome kako funkcioniše Siudad Real. Koliko
ste surovi profesionalci,a koliko drugari, i na kraju, da li je to bitan faktor
za sve ove uspehe?

 – Sigurno da je bitan.
Ovde sam, evo četvrta godina. Bilo je dosta igrača, ali se osnov ekipe nije
menjao. Svi ti momci koji su bili i prošli sve, neverovatno, kakvi su
profesionalci. Oni su svesni svega što su postigli. Atmosfera je odlična, što
je veoma teško napraviti, kada imaš sve te individualce, frajere, koji su
majstori ovog sporta.  Treba to složiti,
ukomponovati. To je zasluga Talanta, koji nas drži stalno na okupu, i na terenu
i van njega.  Atmosfera jeste bila
presudna za najveće naše uspeh.  Bez
obzira na imena. Imena jesu bitna, ali ovo je kolektivni sport, a u našem timu
se manje, više niko ne izdvaja. Dušebajev to drži sa izuzetno velikim
autoritetom, ali zato ima dana i kada je izuzetno opušten, i kada možeš sa njim
pričati o svemu. Klub dobro funkcioniše, nema velikih pritisaka na igrače, bez
obzira što su ulaganja velika.

Kako je kada se izgubi. Jel nema "seče knezova"?

– Ma, nema nikakvih problema.  Talant je ljut, ali sve je to normalno. Kaže
ti sve što je bilo loše i motiviše te za dalje. Ne shvata se poraz tragično. To
je ipak samo jedna utakmica. Danas smo izgubili, a sutra ćemo pobediti.
Najbolji pokazatelj je finale Lige šampiona prošle godine sa Kilom. Ipak, ovaj
klub nije od juče. Stvarao se godinama, pet, šest sezona diže nivo, i sada
stvarati zbog jedne utakmice tragediju, mislim da nije pametno. To dovoljno
govori o klubu. A oni koji to rade, to su mali klubovi. Ti moraš imati jedan
put i ambiciju, znati šta želiš, i verujem da načinom na koji to radiš, možeš
doći do svojih ciljeva.

Imaš skoro 32 godine (u decembru). Osvojio si gotovo sve što
je ovaj sport smislio da se može osvojiti (jedino fali evropsko zlato sa
reprezentacijom). Na terenu deluješ umorno u poslednje vreme. Je l' to dolazi
iz glave ili je pitanje tela?

– Može biti i jedno, i drugo. Pogotovo posle EP u Norveškoj,
od koga sam skoro stalno povređen. To nije lako za mene, budući da sam pet
godina pre toga igrao stalno 60 minuta bez ikakvih problema, gde su me ljudi
gledali i pitali se – Dokle ti možeš? I eto, došlo je do momenta, u kome sam se
toliko umorio da je došlo do jedne velike krize. Sada me polako prolazi. Imao
sam jednu fazu, stvarno mi je bilo teško. Jednostavno, nisi navikao na sve to.
Povrede, pauze, a telo se skroz promenilo, i to je jedan normalan sled
događaja. Treba biti realan. Reprezentacija me je pogotovo iscrpila, jer sam
tamo stalno igrao. Puno sam dao, ali se i počelo vraćati. Nije mi žao. Došao
sam u godine kada se treba paziti, i nije više isto kao pre. Ovde igraš 30
minuta, a onda dođeš u reprezentaciju, gde ne možeš odigrati 60 minuta
kvalitetno kao ranije. Praktično, tri godine igram tako. Stalno se menjam sa
Olafurom (Stefanson). Drugačiji je i sistem. Ne ističeš se toliko, kao u repki.
To je sve sled događaja i ja sam svestan toga. Kažem ti, naišla je faza, baš
sam bio nikakav. Pogotovo kraj sezone i ovaj period oko Olimpijade, kada je
stigla i operacija kolena. Tu sam, gde sam. Pokušavam neke druge stvari
popraviti u igri, koje do tada nisam imao. Borim se…

Oduševila nas je tvoja izjava posle poraza u finalu EP-a od
Norveške, koju smo nazvali "Škola rukometa by Petar Metličić" o tome šta je
klub, a šta reprezentacija. Tih par rečenica koje si izgovorio, možda malo i u
afektu nakon teškog meča za zlato sa Dancima, daju svu suštinu bavljenja
sportom i pravog patriotizma.

– Sve ove države ovde, nakon svega što se prošlo, jako su
ponosne na ono što imaju. U Hrvatskoj se sve reprezentacije drugačije shvataju,
ne samo rukometna. Ljudi se po pitanju reprezentacije ponašaju kao da je nešto
sveto, a i mi tako shvatamo. To nema veze sa novcem. Niti me ko tera, niti me
ko plaća. Dolazim tamo jer mi je gušt da predstavljam svoju domovinu. Igram za
svoju decu i nema ničeg boljeg od toga. Na kraju krajeva, mi to shvatamo u
reprezentaciji dosta bitno i važno. Recimo, danas da otkažeš reprezentaciju,
ispada ko da si izdao državu, što deluje malo preterano (smeh), ali tako je. Sa
druge strane, ti momci u reprezentaciji su fantastični. Možda delujemo
drugačije. Neko bi rekao,  sve su
osvojili, ne možeš im prići, ali su sjajni momci, i sam si neke upoznao, uz
igrački kvalitet koji poseduju.

Sve ovo stoji. Pomerili ste granice rukometne igre, nakon
Šveđana, koji su to radili u drugoj polovini devedesetih. Bili ste i svetski, i
olimpijski šampioni, imate puno medalja. Ostaćete upamćeni u istoriji našeg
sporta kao jedna sjajna generacija. Ipak, da li se može bez zlata na kraju, na
Svetskom prvenstvu kod kuće, u Hrvatskoj?

– Postoji jedna velika želja svih nas, a neki od nas će posle
toga prepustiti mlađima mesta. Bez obzira na sve osvojene medalje,  niko ne bi bio srećniji od nas, da osvojimo
to zlato. To bi bila kruna generacije. BIće jako teško. Takav pritisak nismo
imali, niti ćemo imati ikada. Iako smo pokazali da znamo da igramo pod
pritiskom, ovo će biti teško. Igraš kući pred toliko publike, očekivanja,
dvorane sagrađene samo za prvenstvo, itd. Pogotovo, koliko imamo problema,
istrošenih igrača i povreda. Sada treba prevariti ove druge i isplivati iz te
situacije (smeh).

Koliko ste svesni da više niste u "najboljem momentu"?

– Svesni smo toga. Niko nam neće ništa pokloniti. Moramo
biti puno bolji nego na prošlim takmičenjima. Imaćemo dobar vetar u leđa sa
publikom, ali to može biti mač sa dve oštrice. Drago mi je da su se pojavili
neki novi igrači, jer bez njih nećemo moći puno. Nas sedmorica, Ivano, ja, to
sigurno ne možemo osvojiti sami.  SP je
lakše takmičenje i biće više odmora između važnih utakmica, tako da verujem da
možemo nešto da napravimo. Prvo i osnovno da dođemo zdravi, a posle ćemo
učiniti sve da dođemo, najmanje do medalje, što bi bio izuzetan uspeh.

Koga vidiš kao naslednika na svojoj poziciji?

– Sada su tu dva momka. Buntić je bio, pa nije bio. Nije
imao puno prilike. I tu je Marko Kopljar. Izgleda ko Zerbe i ima dobre
predispozicije. To će se videti tek posle ovog Svetskog.  Oni su igrači koji mogu da se dopune i naročito
u napadačkom delu mogu dosta. Mislim da bi oni zajedno mogli držati dosta
solidno. Nije lako ovu generaciju nadomestiti preko noći. I pre mene su bili
Saračević, Mikulić, pa ti nije svejedno posle njih. Sada i posle mene neko
dolazi. Ima tih mladih fantastičnih igrača. Na primer, Štrlek, momak me
oduševio. Junior koji je napredovao neverovatno, koji je tako zreo za svoje
godine. Ni ja, ni Ivano nismo ni blizu bili tako zreli u njegovim godinama. Ovo
podneblje uvek ima velike talente, a posle je sve stvar ekipe, rada, atmosfere,
trenera. Sve to može da se okrene za čas, u oba smera. Nama se promena desila
preko noći. Naslednicima će teško biti da ponove ovakve stvari. Najminimalnije je
biti na velikim takmičenjima. Puno je dobrih reprezentacija iz godine u godinu,
sve više. Nema više lakog osvajanja medalje. Ne bi trebali da se brinemo za
budućnost. A opet, Ivano, Lacković, nisu oni toliko stari. Mogli bi da odigraju
još dve, tri godine sigurno.

Čovek koji vas je okupio i napravio sa vama najveće uspehe, Lino
Červar, sada je postao opšteprihvaćeni teret i smetnja. Ti verovatno čitaš
kritike na njegov račun. Koliko su one validne?

– Sve je to normalno. Nakon sunca dođe kiša. Ljudi su se
možda i zasitili. Teško je biti konstantan. Možda smo zaslužili i više, ali
nije lako biti sedam puta u polufinalu od osam takmičenja. Trebalo bi gledati i
druge stvari. Nije baš to tako. Povrede, problem sa formom, puno dobrih
reprezentacija. Ljudi svašta govore, kritikuju. Pre im je bio odličan, sada
nije. Čim nema rezultata, odmah se stvara sumnja. Mislim da je to neopravdano i
da je zaslužio više respekta. Sigurno je da je i on krivac u nekim stvarima,
možda gde se zaletao sa nekim izjavama. Dobro ga poznajem, veliki je emotivac.

Koliko to žestoko ribanje medija utiče
na njegov rad?

– Jako puno. On je lisac, ali i veliki emotivac. To su
stvari koje su normalne i moraš se nositi sa tim. Previše se obazirao na gluposti i
gubio snagu. Morao je biti svestan da će do toga doći. Čudi me da je on neke bezvezne stvari tako tragično shvatio.
Novinari su novinari. Mogu te napraviti od najboljeg do najgoreg. U stanju su
to da urade. Moraš se nositi sa tim. Sto puta sam mu rekao da se time ne
opterećuje, a on je od toga stvarao tragedije. On je veliki radnik. Gazio nas
je uvek muški. Malo je nekada bilo i gluposti., ali Lino je čovek koji je puno
napravio i zna mnogo o rukometu. Nije zaslužio sve ovo. Kritike dolaze i
odlaze. Najbitniji je odnos igrač -trener i ono u svlačionici, a ovo drugo je
sve relativno. Sport je nepredvildjiv. Daj sve od sebe, to je uvek najbitnije.
Veličina sportiste se pokazuje i kada dobijaš, i kada gubiš.

Jedna dobra stvar koju je pokrenula serija vaših rezultata,
jeste svakako i vraćanje Zagreba na pozicije koje je imao pre 15 godina, kada
su dolazile i evropske titule. Ponovo su ambicije vrhunske. U seriji pojačanja
C.O Zagreba, i tvoje ime je figuriralo u neki kombinacijama.  Čak se govorilo i o razmeni Lazarov-
Metličić?

– O tome se pričalo prošle godine, kada je Ivano dolazio. Onda
su oni hteli da nas sve okupe. To je bilo ozbiljno-neozbiljno u pričama. Zagreb
želi doći do evropske titule. Sada se to smirilo. Ja imam ugovor. Postoji klauzula,
platili su za Ivana veliki novac, i nije to tako lako rešiti. Puno se ulaže,
dovedeni su odlični igrači, imaju jaku ekipu, velike ambicije i veliki je
pritisak tamo. Mogu ti reći da nije baš lako njima u Zagrebu. Sve je to
normalno. Rukomet je jako popularan, dolazi SP i sigurno je da žele da iskoriste
sve to. Priča o meni i Zagrebu je u stadijumu mirovanja. Ne ističe mi ugovor,
da je tako, bilo bi sve to lakše.

Šta je tvoja želja? Dokle igrati i gde završiti karijeru?

– Pa sigurno je da neću više igrati u Španiji nakon ovog
ugovora, koji ističe 2010. godine. Želja mi je da se vratim kući. Sad , da li
ću igrati ili ne, kao što i sam znaš, u Hrvatskoj nemaš puno opcija. Jedina
opcija je Zagreb. Opet, Zagreb je klub sa ambicijama. Sad ja dolazim sa godinama,
u kojima više nisam onaj stari Pero. Ne želim doći tamo, da me neko danas, sutra
proziva. Ako ću otići, odradiću to maksimalno, kako treba. Sigurno da mogu
pomoći, ali ne kao pre tri, četiri godine.. Ali uz jednog beka, recimo Kiru,
mislim da bi sasvim dobro funkcionisali i to bi bilo sasvim ok za jedan veliki
klub. Ponavljam, ne želim da me neko proziva, kao vraćaju stare igrače, itd.
Siguran sam da uz malu pomoć, mogu da odigram još dve, tri godine dosta
kvalitetno.

Rukometna akademija Balić-Metličić dobro funkcioniše. Da li
je to jedna od opcija nakon karijere?

– Razmišljali smo o deci i popularizaciji rukometa, pogotovo
u Splitu, koji nije rukometni grad. Znamo kakve smo uslove imali mi , bilo nas
je desetak, trenirali smo na betonu. Sada smo iskoristili ekspanziju da
privučemo decu. Imamo 100 klinaca, stvorili smo im dobre uslove. Nama je želja
da ih okupimo, da putuju, da se druže, da ne budu na ulici. Naravno, mi ćemo
pokušati da ih naučimo da igraju rukomet, ali nije presudno da postanu vrhiunski
rukometaši. Daj Bože da sutra bude novih Balića ili Metličića, gde ćeš bolje. Mi
volimo to i svoje živote smo posvetili ovom sportu. Celo detinjstvo smo
izgubili zbog rukometa. Sve smo u to uložili i bilo bi glupo da ulažemo negde
drugde. Deca su zadovoljna. Imamo dobre mlade trenere, i ja se nadam da će to
što duže trajati.

Već smo čuli da posećuješ sajt? Ako je nešto naša misija,
onda je upravo to. Što više dece u rukometu.

– Dosta ste dobri, jer fali informacija sa naših prostora.
Znam da ima puno navijača, i u Srbiji, koji vole rukomet. Nažalost, rukomet vam
nije u najboljem momentu, kao u Hrvatskoj ili Sloveniji. U Makedoniji i Bosni i
Hercegovini postoji takođe puno ljudi koji vole naš sport. Znam da vam nije
lako, ali siguran sam da imate puno fanova koji vas podržavaju i da ćete
napraviti nešto dobro i u budućnosti.

I da završimo onom čuvenom: "Kad se Pero vine u zrak, to je
pola gola".

– (smeh) Karijera je bila sjajna. Ne mogu da budem skroman.
Da se pola osvojilo od ovoga, pa bih bio zadovoljan. Neko igra celi život, a ne
osvoji ništa. Stvarno mogu biti ponosan, na ceo moj tok karijere, od Metkovića,
preko Leona, pa Siudada. Stvarno je bilo super i naosvajalo se. Sve je to bilo
iz ljubavi. Bez obzira na novac i ugovore, moraš biti posvećen. Ako ne voliš i
nisi 100%, ne možeš da napraviš maksimum. Dao sam sve od sebe, išao više nekad
srcem, nego glavom, ali nije mi žao. Isplatilo se.  


ŽIKA BOGDANOVIĆ

Literatura –  "Škola reprezentacije by Petar Metličić"

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball