LUKA STEPANČIĆ: Tri godine iskustva Pariza ne bih menjao ni za šta drugo - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje LUKA STEPANČIĆ: Tri godine iskustva Pariza ne bih menjao ni za šta drugo

LUKA STEPANČIĆ: Tri godine iskustva Pariza ne bih menjao ni za šta drugo

zika.bogdanovic
0 komentar

Dugogodišnji hrvatski reprezentativac i član Pari Sen Žermena, Luka Stepančić, posle tri godine u Parizu napustiće „grad svetlosti“ narednog leta u potrazi za novim izazovima i većim prostorom za igru u dresu mađarskog Pik Segeda. O svojim pariskim danima, lekcijama koje je naučio, svom rukometnom putu, dresu Hrvatske i nastupajućim mečevima sa Srbijom u okviru kvalifikacija za EURO 2020, 28-godišnji desni bek govorio je za Balkan-Handball.com.

Luku smo zatekli na kafi posle jutarnjih obaveza, pa je prvo pitanje logično bilo vezano za Pariz i mart u njemu…

  • Jeste, lepo je. Kada se setim da odlazim, onda iz druge perspektive posmatram. Lako se čovek navikne na sve. Treća je godina, žena ima već svoje, mali ide u vrtić. Teško se odviknuti od lepih navika, ali takav je posao. Uživaćemo još ova dva-tri meseca, pa onda dalje.

Da li podvlačiš crtu, kakva je bila pariska epizoda, uspešna, neuspešna?

  • Podvlačim je često i mogu ti reći jednu stvar samo. Ne bih je menjao ni za šta. Ni jedno drugo iskustvo mi ne bi pomoglo u karijeri kao ovo parisko. Nekada igraš više, nekada manje, ali ima mnogo drugih stvari koje te izgrađuju kao ličnost i igrača, a takvih stvari je ovde bilo puno više. Sazreo sam, dosta sam se promenio. Igrački gledajući, moglo je bolje, pogotovo u prve dve godine. Na neke stvari ne možeš da utičeš. Iz nekog mog ugla, ne bih ništa menjao.

Iz poznatog okruženja, došao si u najambiciozniji klub na svetu, u svlačionicu punu najvećih zvezda. Da li si bio spreman za to?

  • Meni se desilo da u isto vreme menjam grad, državu, dobijem dete. Po prvi put smo žena i ja otišli od kuće sa detetom, u zemlju i grad gde ne znaš jezik i ljude. Adaptacija nije išla glatko. Bilo je dosta turbulentno. Nije jednostavno doći iz jedne mlade ekipe, potentne, gde svako ima svoju rolu, u ekipu gde puno igrača grize i hoće da se nametne svojim kvalitetom i stavovima. Treba biti jak. Možda me to zateklo u početku, ali kao što sam rekao, to je ušlo u jednu fazu odrastanja koju ne bih menjao i drago mi je da sam je prošao.

Sa Zagrebom si pre Pariza došao do dva četvrtfinala EHF Lige šampiona. Iz ove perspektive, ti rezultati izgledaju fenomenalno…

  • I tada su ti rezultati delovali fenomenalno. Tek sam posle video šta smo napravili sa onim što smo imali. Bili smo najmlađa ekipa u Ligi prvaka, a padali su Kil, PSŽ, pa i dobra tekma sa Barselonom. Sve je kliknulo, cela ekipa, trener, dvorana je bila puna. Imali smo najveću posećenost u Ligi prvaka. Uvek se rado setim toga. Kada god se sretnem sa Ivićem, Stipom i svima ostalima, pričamo, bio je to lep period. Igrali smo lep rukomet. Puno nas je profitiralo od te dve sezone.

Tvoj dolazak u Pariz poklopio se sa eksplozijom kolege na poziciji Nedimom Remilijem. Kako gledaš na konkurenciju na poziciji?

  • On je baš tu prvu sezonu eksplodirao, drugu je odigrao dobro. Cimeri smo. Oduvek sam imao odlične odnose sa konkurentima na poziciji. To nikada nisam gledao kao neku konkurenciju. To je meni uvek bio motiv. Sa 16 godina sam došao u Zagreb, bio sam drugi desni bek, a u generaciji reprezentacije treći sa Markotićem i Belfingerom. Uvek sam uspevao da se izborim i na kraju da dođem do cilja. To se verovatno dešavalo baš zbog te konkurencije. Nikada nigde nisam bio u prvom planu. Čak i u toj sezoni kod Vuje, sećaš se, bilo nas je trojica. Tu su bili Vuglač i Šeba (Šebetić). Nikada nisam bio u zoni komfora. Možda tek sada na Svetskom prvenstvu, da sam imao prvu rolu. U reprezentaciji su bili Marko (Kopljar) i Bunta (Denis Buntić) godinama. Dobro se osećam kada imam nekoga pored sebe. Možda sam mogao da se izborim za još koji minut.

Kod Zvonimira Noke Serdarušića nije bilo lako….

  • Noka stvori jednu grupu igrača koje se posle drži…

Nisi jedini koji je imao problema da nađe mesto i formu, pogledajmo Hansena. Totalno drugi čovek u Raulovom sistemu…

  • Tako je, ne bih rekao da je to nešto do trenera. To je sistem, ako se uklopiš, dobro je, ako ne, čekaš svoju šansu. Nedim je eksplodirao. Uvek sam se držao one da što manje minuta utakmice, to više minuta treninga i teretane. To mi je uvek pomagalo. Nakon one teške povrede koju sam imao pre dolaska ovde, uvek sam radio više i to je bio dobar putokaz.

„RAULOV SISTEM SA VIŠE IGRAČA“

Pariz Nokin i Raulov? Kakve su razlike u smislu sistema, atmosfere…

  • Iskreno, u smislu atmosfere, tu i nije neka razlika. U svlačionici je uvek bilo dobro u Parizu, uvek smo se dobro slagali. Drugačiji su odnosi kada si kod kuće i kada igraš u inostranstvu, to je normalno. Atmosfera je uvek bila profesionalna. Velika je razlika što trenutno više igrača je uključeno u sistem, rotacija je veća. Za kraj sezone bi to moglo da znači, jer imaš više svežijih i spremnijih igrača za odlućujuće utakmice. U tome je ključna razlika između Noke i Raula.

Da li postoji neko ko je vođa ili je to nemoguće u ekipi kakva je PSŽ?

  • Svi to žele, ali teško je da se izdvoji neko. Ima igrača prema kojima postoji veća doza respekta. Uvek kažem, kada igraš sa Nikolom ili bez, vidiš razliku u respektu protivnika, sudija, protivničkih navijača. Velika imena su Hansen, Genshajmer, sada Sagosen. Nema jednog vođe. Da li to može biti plus ili minus, ne znam.

Pogotovo u Kelnu kada treba lomiti. Imaš iskustvo poslednje dve godine…

  • Tri godine, moje dve. Bitna je uloga trenera. Tu trener treba da pokaže ko je glavni. Po poziciji imaš Sagosena koji se nameće kao vođa, ali je premlad da bi to vodio. Mikel je najbolji na svetu, ali ima drugačiju ulogu u ekipi. Možda bi Nikola bio taj, ali ima manju minutažu. Ne gleda se u klubu na lidersku poziciju u ekipi na taj način. Dok se pobeđuje, sve je idealno. Kada dođe neki poraz, onda analiziraš šta je moglo drugačije.

U kakvom je stanju Nikola Karabatić? Dugo mu treba da se vrati u ritam…

  • Vukao je dve godine povredu stopala. Pokušavao je na sto načina da odloži operaciju, menjanjem patika, dužom pauzom, ali nije uspeo da reši. Ušao je u sezonu sa tim problemom. Ovo mu je jedna od najdužih pauza u karijeri. Raul ga dozira, dobija veću minutažu, igrao je više odbranu nego napad. Polako se vraća i u napad. Nikola nije samo da da gol, već ga imati na terenu znači puno. Posebna energija, respekt svih ostalih.

„OČVRSNUO SAM“

Dokaz da ti je glava spremna jesu dve vezane utakmice sa Motorom i Nantom, po devet golova. Fokus je tu, i pored toga što često sediš na klupi, a ugovor sa drugim klubom u džepu…

  • Zato i kažem da je igranje u ovom klubu iskustvo koje ne bih menjao ni za šta. Da nisam prošao sa Nokom dve sezone, da sam igrao negde u nekom klubu, pa da sam sada došao u ovu situaciju, bio bih izgubljen. Ovako znam šta mi je činiti, šta treba da radim. Radim na sebi, koliko fizički toliko i mentalno. Spreman sam. Mogu biti zadovoljan sezonom. Sa reprezentacijom je ispalo kako je ispalo, ali bilo je dobrih momenata i tamo. Vratio sam se ovde, povezao dve-tri dobre utakmice. Znam svoju ulogu. Vratio se Remili za vikend, imao sam skromniju minutažu, ali sam puno stabilniji i čvršći u glavi po tom pitanju.

Koga bi želeo u četvrtfinalu – Motor ili Kielce?

  • Iskreno, ne znam. Spremali smo se za Motor iako smo znali da smo prvi. Raulove analize su uvek jednake bez obzira na važnost utakmice. Moram reći da je Zaporožje odlična ekipa. Liče na ono što smo mi imali u Zagrebu. Stvarno igraju lep rukomet. Kielce neće imati lagan posao. Ne znam u kom su stanju sa povredama, a imaju ih, Jurecki, Dušebaev, ne znam kakvo je stanje sa Mamićem. Cindra se vratio. Dajem blagu prednost Kielceu zbog iskustva igranja četvrtfinala. Mi znamo šta nam je cilj – to je F4. Protiv koga god da igramo, znamo šta nam je činiti.

Kako shvataš prelazak u PIK Seged. Grad i kluba možda nižeg ranga ambicija nego Pariz?

  • Grad, možemo da se složimo, ali ne i oko kluba. Mislim da su jednako ambiciozni kao PSŽ. Po rezultatima i ambicijama, to je sistem koji mi je poznat. Dosta je sličan Pastorov i Raulov. Način rada, analize, neće mi biti nepoznato. To je jedina ekipa koja nas je pobedila ove sezone. Njihov cilj je Final4 tako da moje sportske ambicije ostaju iste. Ne idem u klub koji želi biti peti u ligi nego prvak svoje zemlje i ići na F4. To su iste ambicije koje ima klub u kome sada igram. Nije nikakav korak nazad, ni napred, a imaću prostora za veću minutažu. Ostajem na istom rukometnom nivou.

Stalno pričate da je budućnost hrvatske reprezentacije svetla u odnosu na ovo peto-šesto mesto. Da li je to realnost ili samo busanje u grudi?

  • Ne znam da li je to ranije bilo busanje, ali posle ovog prvenstva sada…. Setim se intervjua nakon što smo izgubili od Švedske i tada sam rekao, iskreno sam imao taj osećaj da je to bilo dobro. Osetio sam energiju među nama. Delilo nas je tih 30 minuta sa Brazilom od nečeg više. Puno smo toga dobili na tom prvenstvu. U prvom redu mislim na Šipića, zatim Šegu na golu, Mandića, Vrankovića. Bilo je puno dobrih stvari, novih imena. Ne smem da zaboravim ni one koji su povređeni, Marić, Domba (Pavlović), Stipe (Mandalinić). Daj Bože da se vrate što pre. Po meni to nisu floskule. To je moj osećaj.

U januaru svaka kasirka zna za Luku, gde igra, koliko ima godina, šta voli ili ne. Već od februara, svi zaborave na vas. Da li ti to prija. I generacija ranije je imala specifičan pritisak koji se dešava jednom godišnje?

  • Znaš šta, navikli smo se. Svuda je tako. I u Sloveniji, Makedoniji, Srbiji. To je tako u tih mesec dana. Takvi smo narodi koji se lože na sport. Potreban nam je uspeh u tih mesec dana da bi ljudi zaboravili na druge probleme. Mi kao igrači živimo 12 meseci i drugačije gledamo na to. Sam dolazak na turnir ne stvara presing. Uvek su očekivanja, ali odrastamo sa tim. Od juniorskih dana odrastaš s tim. Euforija se sada stvorila već posle Islanda. Nakon Španije smo već bili prvaci sveta. Negde drugde bi to nekog ponelo, nama je bilo sve normalno. Međusobno smo spuštali loptu na zemlju. „Ljudi, svi znamo sve“. Dogodio se Brazil posle koga smo opet bili najgori na svetu. Tako je to, navikne se čovek.

“ DA KUMU RAZBIJEM NOS…“

Opet će te proći kroz jednu vrstu medijskog „toplog zeca“, i tvoj kum Stefan Vujić će odgovarati na gomilu besmislenih pitanja. Prošli smo to pre Splita. Šta očekuješ od te dve utakmice? Ne samo na terenu, generalno…

  • Da, pa evo, da kumu razbijem nos (smeh).

To je prava priča za medije…

  • …(smeh). Da kažem da je utakmica kao svaka druga. Nije. Iskreno.

„MI SMO PRIJATELJI, OSTALO NE KOMENTARIŠEM“

Bilo bi slatko pobediti u Beogradu…

  • Imam iskustvo pobede nad Partizanom na Banjici u SEHA ligi kada sam zabio gol u poslednjoj sekundi. Moj skor je dobar (smeh). Bilo bi lepo. Gledam na utakmice čisto rezultatski. Mi bismo sa dve pobede rešili sve. Neće nam biti lako. Srbija je zakomplikovala situaciju sa porazom i remijem na startu. Oni će ići na glavu, videće tu svoju šansu na domaćem terenu pred svojom publikom. Sve ostalo bi bilo nepotrebno komentarisati. Sećam se da su momci imali pozitivne komentare posle utakmice u Splitu osim fućkanja himni na šta mi ne možemo uticati. Bilo je sve korektno, pogotovo od nas na terenu. Ljudi moraju da shvate da smo mi prijatelji, saigrači u nekim klubovima. Na kraju krajeva, Stefi i ja smo kumovi, tako da te neke stvari su totalno nebitne za komentarisati. Očekujem korektnu atmosferu i sa naše, i sa njihove strane, u obe utakmice – jasan je Luka Stepančić.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball