Marko Vujin otvoreno o svemu za BH: Da mi je neko sa 18 godina ponudio ovakvu karijeru prihvatio bih i pola.... - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje Marko Vujin otvoreno o svemu za BH: Da mi je neko sa 18 godina ponudio ovakvu karijeru prihvatio bih i pola….

Marko Vujin otvoreno o svemu za BH: Da mi je neko sa 18 godina ponudio ovakvu karijeru prihvatio bih i pola….

zika.bogdanovic
2 komentari

Jedan od momaka koji je obeležio jednu eru u srpskom rukometu, ali i ostavio traga u evropskim okvirima, Marko Vujin (34), prošle nedelje oprostio se od dresa kluba na ceremoniji upriličenoj u „Šparkase areni“ u njegovu čast. Posle šest godina u Vespremu i sedam u dresu „Zebri“, puno toga ostalo je za priču kada je u pitanju levoruki bombarder,najbolji strelac Bundeslige 2014, koji je uz manje ili duže prekide nosio dres nacionalnog tima od 2004. do 2018. godine sa ukupno sedam velikih takmičenja u portfoliu.

U iskrenom razgovoru za Balkan-Handball.com, pričali smo o svemu, lepom i ružnom kroz šta je prolazio kroz karijeru, svodeći neke račune, analizirajući neke događaje i fenomene. Verujem da vam ni dužina neće smetati, jer imaćete šta da pročitate i saznate kada je u pitanju novi član lisabonskog Sportinga. Marka smo zatekli u Kilu, a razgovor počeli sa pričom o administraciji i papirologiji koju treba završiti na odlasku iz Nemačke pre nego se uputi u toplije krajeve.

Marko, oprostio se i zvanično od Kila posle sedam sezona, dobio ovacije pred punom halom u prisustvu žene i sina. Kako si podneo taj emocionalni trenutak?

  • Podneo sam lakše nego što sam mislio. Bio sam skoncentrisan da sve prođe kako treba i da ne zaboravim da spomenem nekoga koga treba i ko mi je značio u ovih sedam godina ovde. Kada sam imao 18 godina, da mi je neko došao i ponudio da ću igrati šest godina u Vespremu i sedam u Kilu, i pola bih prihvatio. Zadovoljan sam što sam u ta, dva od tri najbolja kluba u Evropi, igrao 13 godina.

Kakve su bile godine u Kilu?

  • Sportski veoma naporne. Puno očekivanja, puno utakmica, putovanja i svega ostalog. Kada podvučem crtu, vredelo je. Sve je brzo proletelo. Kako su počele te tri, četiri uvodne godine, mislio sam da ćemo osvojiti mnogo više titula u Bundesligi, ali nije se poklopilo. Ušao sam u istoriju kluba kao sedmi najbolji strelac i drugi najbolji kada se gleda Bundesliga, a istorija Kila je duga više od 100 godina. Na te neke stvari sam ponosan. Zadovoljan sam i što sam privatno proveo jako lepo vreme sa porodicom. Upoznao sam ovde par ljudi za ceo život.

„DULE PRIJATELJ ZA CEO ŽIVOT“

Znamo da je jedan od njih Domagoj Duvnjak. Videli smo na Instagramu kakvom se porukom oprostio od tebe posle sedam godina…

  • Drago mi je što sam imao priliku da ga upoznam i igram sa njim. Postali smo prijatelji, ne samo mi, već i naše žene. Prisustvovao je i u lepim, i manje lepim momentima u mom životu. Iskreno prijateljstvo nas veže od prvog momenta do sada. Verujem da će tako ostati. I teška klima na Baltiku, i sezone bez osvojene Bundeslige, kroz sve to smo prošli zajedno pomažući jedan drugom. Odlazim iz Kila, ali ostaćemo prijatelji za ceo život.

Dugo se Dule mučio sa povredama, da li si mu u tim trenucima poželeo da ode u „toplije krajeve“, sačuva zdravlje i produži sebi karijeru? Postoji debata o tome…

  • Veliki je pritisak na njemu, troši se puno. Sigurno će doći jedan momenat u karijeri, kasnije, kada će razmišljati da ode negde gde je manji tempo. Još uvek može da igra na vrhunskom nivou i sa puno jakih utakmica. On je četiri godine mlađi od mene, to igra ulogu. Povreda je iza njega, dugo je to trajalo, ali dobro se oseća, igra i rano je da razmišlja o nekim lakšim ligama.

„LJUDI NE ZNAJU KAKAV JE PRITISAK IGRATI ZA KIL“

Šta se desilo sa Kilom? Sećamo se početka decenije, generacije koja je smoždila sve 2012. godine kada si ti došao. Usledio je pad, menjali su se igrači, ostali ste bez titule u Bundesligi četiri godine, ispali iz EHF Lige šampiona…

  • Niko me to do sada nije pitao, ti me prvi pitaš. Niko ne zna kroz kakav sam sportski pritisak prolazio. Došao sam posle sezone u kojoj su osvojili sve, imali 68-0 u Bundesligi, u kojoj je Kim Anderson bio MVP sezone. Neverovatno, nasleđujem njega, dolazim iz TOP kluba kakav je Vesprem, ali u Nemačkoj te priznaju samo kada se dokažeš kod njih. Moji saigrači prate drugu i treću Bundesligu u fudbalu, a nemaju pojma ko je osvojio Premijer Ligu. Sa takvim stvarima sam se susreo ovde. Njihovo im je najbitnije. Došao sam bez priprema posle OI u Londonu, imao pritisak da nasleđujem čoveka za koga i sam znaš kakav je igrač. Bio je sedam godina u Kilu. Prve sezone mi je Momir (Ilić) puno znači oko jezika, akcija i života uopšte. Osvajali smo titule u prve tri-četiri sezone jer smo na svakoj poziciji imali svetsku klasu igrača. Znalo se ko šta radi, gde se napadaju, koje se akcije igraju. Kada analiziram, vidim da su ciljevi ostali isti, a nije se mogao održati nivo. Ne može mlad igrač preko noći da postane Jiha, Narsis, Palmarson, Duvnjak. Rukometni teren ne možeš prevariti. Sve su to dobri, mladi igrači, ali im trebaju godine da dođu na taj nivo. To se oseti na rezultatima, ali tako je klub odlučio.

Lauge, Moraeš, pa i Žaluz pre bolesti, nisu se snašli u Kilu, a posle se dokazalo da su TOP klasa…

  • I Kaneljas je otišao posle dve godine. Eksplodirali su i zbog inata da pokažu da vrede. Znam na slučaju Laugea, dečko je bio u šoku da posle godinu dana mora da napusti klub. Otišao je u Flensburg, pa Vesprem, karijera mu ide uzlaznom putanjom. U utakmicama sa nama videlo se da želi da pokaže, ne nama igračima, već ovima koji su odlučili da ga puste posle godinu dana, da su pogrešili. Kil je klub u kome kada dođeš moraš odmah da počneš dobro da igraš. Ako se to ne desi, imaćeš problema sa samopouzdanjem i dvoranom koja uopšte nije laka za igranje. To mnogi misle, vide 10.000 ljudi, to je najteža dvorana za igranje što se tiče domaće publike. Puna je non stop, ljudi traže vrhunske igre. Nije lako igrati. Kada te dovedu, smatraju da moraš odmah da pokažeš zašto su te doveli. Mnogi u tome nisu uspeli. Lauge je došao kao mlad igrač, imao je ispred sebe Jihu, Duleta, Palmarsona, Kaneljasa. Dobijao je po pet minuta po utakmici. Teško je da daš pet golova i podeliš tri asistencija na svakoj pa zaslužiš više vremena na terenu. Vreme te pojede, prođe tri-četiri meseca, nisi u rotaciji, ne igraš, i to je to. Jako teško je igrati u Kilu. Sa strane to deluje lepo, ali zahtevi su najveći. Dolaze ti ekipe koje nemaju šta da izgube, „šta se desi, desi se“, a ti i kada igraš prijateljske preko leta, moraš da pobediš. To je velika razlika. Osetio sam to na svojoj koži. Vesprem je sličan, ali imaš lakšu ligu gde možeš da se nadišeš vazduha pred jake utakmice.

Svi vas čekaju „na nož“…

  • Za mojih sedam godina u Kilu, dva-tri puta smo izgubili u Balingenu. Dođeš sa nekog evropskog putovanja, ne znaš gde ti je glava, direkt letiš u Balingen. Nije lako. Svi igrači kukaju, traže da se smanji broj klubova, da se produži odmor preko leta. Kil, Flensburg, Rajn Nekar, momci koji tu igraju, a nastupaju za reprezentacije, imaju 65-70 jakih utakmica tokom godine. To nije normalno.

„RUKOMET NAPREDUJE, ALI LJUDI OKO TERENE NA ZNAJU ŠTA RADE“

Igrači sve češće zaobilaze najveće timove Bundeslige, čuvaju zdravlje, idu u lakše lige…

  • Svi smo počeli da rukomet igramo iz ljubavi, nismo znali za te neke ugovore. Kako se bliži kraj, kada treba da podvučeš crtu, opet je ljubav primarna. Mnogi igrači zaobilaze Bundesligu jer žele što duže da igraju, da uživaju u rukometu, da ih ništa ne boli. Postoje dobri klubovi van Nemačke koji mogu dobre ugovore da daju. U pravi si kada to kažeš, tako igrači razmišljaju. Kada sam dolazio u Kil, a potpisao 2010. godine, dve sezone pre odlaska iz Vesprema, meni je to bio vrh vrhova. Kil je bio najjači klub u Evropi. Što se tiče organizacije, navijača, grada, kompletan paket, šta Kil nudi, to je najbolji klub u Evropi. Šta igrač može da dobije, kako te poštuju u tom dresu, tu nema bolje. Kil će uvek biti Kil, ali opet kada sada klub zove nekog igrača, teže ga dobija nego ranije. Upravo zbog tog opterećenja, teških utakmica i puno putovanja.

TOP igrači digli su glavu, traže smanjivanje broja utakmica, takmičenja kroz kampanju Don’tPlaythePlayers. Da li si optimista po tom pitanju?

  • Često sa Duletom komentarišem, rukomet je fantastičan za gledanje. Toliko je napredovao, dvorane su pune u Nemačkoj, i kada vidiš kako se organizuju završnice, Final4 u Kelnu, SP, EP, uživanje je gledati. Međutim, ljudi oko rukometa koji odlučuju nešto i pitaju se, uopšte ne rade svoj posao kako treba. Vrhunski igrači nisu zaštićeni, mnogi zbog tog tempa skraćuju karijere po 3-4 godine. Ovde 30. decembra igraš meč Bundeslige, dobiješ dva dana slobodno i ideš na pripreme reprezentacije. Za oko sve izgleda fantastično, ali okolo stvari ne funkcionišu kako treba. Čist primer je da si pre 10 godina imao veće budžete u Nemačkoj nego danas. To niko ne govori, ali to je tako. Pogledajte fudbal i košarku. Imao si Kil, Flensburg, Hamburg koji ne postoji više, Rajn Nekar Leven, Nordhorn, Gumersbah sa Ilićem i Narsisom, Lemgo sa svim nemačkim reprezentativcima. Klubovi su to bili sa jako velikim budžetima. To sada nemaš. Uvode se neke gluposti, zatvaraju oći. Ništa se ne radi da ti vrhunski TOP igrači imaju ugovore kakve zaslužuju, da budu zaštićeni. Rukomet je sport koji zaslužuje više i bolje. Kil ima isti budžet ove sezone i one kada je imao 68-0. Tada su mogli da dignu budžet 3-4 miliona, ali to nije urađeno. Ta granica je tu, to je naš budžet i to je tako. Nisu imali konkurenciju da ih gura na gore, PSŽ je tek počeo da se stvara. Fali rukometu da klubovi vuku jedni-druge, ali i da neki klubovi ne gledaju opštu sliku već ako imaju mogućnosti da dižu budžet na viši nivo.

„GISLASON JE VELIKI TRENER I DOBAR ČOVEK“

Pre par meseci radio sam intervju sa Momirom Ilićem na temu njegovih tremera kroz karijeru za časopis Zajednice trenera 40×20 i iz toga zaključio da Alfred Gislason nije baš „simpatični čikica“ koga ste ispratili penzionerskom klupom i cvećem iz kluba. Ume da bude i nezgodan…

  • Proveli smo sedam godina zajedno. Fantastičan trener. Na psihološku pripremu igrača i na pojedinačne razgovore pred bitne utakmice, dobijao je mnogo. To je veliki kvalitet. Zna kada treba da vidi, kada da ne vidi, zbog dobrobiti ekipe. Zna kada koga treba da isprovocira i dobije pravu reakciju. Veliki trener, osvojio je preko 20 trofeja, tu nema šta da se priča. Ima velike ljudske osobine. Kada se setim njega, stvarno, sve što ti kaže u oči, uvek će tako biti. Sve što se dogovorite, to je tako. Znao je igračima da kaže da neće puno igrati naredne sezone, i tako je bilo. Kada ti kaže da klub želi da produži ugovor, to će se sigurno desiti. Pazio je šta govori, ali njegove reči se obistinuju. To je jedna velika osobina kod njega. Tu se potrudio da igrači imaju mir u glavi u svom haosu oko tempa sezone. Privatno zna da se šali, da popije sa nama posle osvajanja titula. Ima zanimljiv smisao za humor. Voli rukomet, zna da uživa sa ekipom. Kada se pobedi, mogao si da radiš šta hoćeš sa njim. Sve najbolje o čoveku. Izvukao je u tim nekim godinama maksimum iz mene. Puno mi je pomogao. Ima sjajnu familiju, svi su pozitivni. Veliki trener i jako dobar čovek. Dugo je trajao.

Skeptičan sam po pitanju naslednika, a šta ti misliš, hoće li Filip Jiha moći da vodi klub kao što je Kil?

  • Postoje primeri igrača koji su dobili šansu da vode velike klubove. Seti se Matića koji je osvojio titulu za mesec i po dana sa Segedom. Benet Vigert je osvojio za mesec dana Kup Nemačke sa Magdeburgom. Postoje primeri, Kil je zahtevna priča. Moguće je da će imati klub malo više strpljenja za Jihu, koji je puno dao klubu. Videćemo da li će uopšte to i biti potrebno. Nije laka situacija, imaju jako tešku grupu, čeka ih meč sa Flensburgom. Imao je godinu dana da stasa uz Alfreda.

Da li te iznenadio taj izbor?

  • Iznenadilo je mnoge. Nismo ni znali da želi da se bavi trenerskim poslom. Imate igrače koji vam pričaju da žele da budu treneri, od njega to nismo mogli da čujemo dok smo igrali zajedno. Može da bude to dobro. Puno je naučio od Gislasona, ali i u Barseloni. Ako spoji te stvari. Postoje primeri u sportu gde je to znalo da bude jako dobro, ali zna da bude opasno ako kreneš od Kila. Kil je stanica gde je pritisak na najvećem mogućem nivou. Rano je donositi zaključke. Vreme će pokazati. Nije mu lako. Mnogo je teže biti trener nego igrač. Ovde nosiš svoju glavu, a ovako razmišljaš o 20.

„ŽAL ZA LIGOM ŠAMPIONA, ALI BUNDESLIGU JE NAJTEŽE OSVOJITI“

Ostao si u karijeri bez pehara EHF Lige šampiona…

  • Igrao sam četiri Final4 EHF Lige šampiona, tako je bilo suđeno. Baš kažem Duletu, i veći igrači od mene koji su ovde igrali nisu uzeli Ligu šampiona, od jednog Vislandera, Peruničića. Ni oni je nisu uzeli. Tako je, kako je. EHF Liga šampiona je najveća titula, ali drago mi je da sam osvojio Bundesligu tri puta zaredom. Na svojoj koži sam osetio da je to najteža titula za osvojiti. To je tako teško. Kada smo krenuli da je gubimo, tek sam tada shvatio tu težinu. Ako izgubiš dve utakmice u septembru, moraš do maja da pobeđuješ i da se moliš da i konkurentni izgube negde. Ako ne izgube, moraš sve da dobiješ, ne smeš da kiksaš, a svi su napaljeni protiv Kila. Jako teška titula, najteža za osvojiti u svetu rukometa. Izgubiš jednu utakmicu, vraćaš je tri-četiri meseca, a možda je i ne vratiš.

Bili ste blizu u Kelnu…

  • Izgubljeno finale protiv Flensburga 2014, polufinale sa Vespremom, vodimo dva gola minut pre kraja, pa izgubimo na produžetke. Šta je, tu je. Kada podvučem crtu, zadovoljan sam onim što mi se desilo u Kilu.

„ŽELEO SAM ŠTO PRE DA ODEM IZ VESPREMA…“

Kada si spominjao prijatelje, pre neki dan, Marian Kozma bi proslavio 37. rođendan…

  • Živeli smo vrata do vrata. Trauma za ceo klub, za ceo grad. Da se to u nekoj drugoj državi desilo i drugom gradu, mogao bih to da svarim, ali u Vespremu, najmirnijem gradu na svetu. Šok veliki. I dan danas mi je u glavi taj osmi februar. Teška priča. Provlačilo mi se kroz glavu da želim što pre da odem iz tog kluba, da me sve podseća na to. Proživeli smo težak period. Najteže je njegovoj familiji. Da dečko izgubi život na takav način. Tuga velika. Tako je to u životu.

„POSLE SVEGA – OSTAJE 2012 I TAJ AUTOBUS OD ARENE DO KOVILOVA“

Šta je prva asocijacija kada pomisliš na reprezentaciju?

  • Sve kada prođe, shvatio sam, čovek se seća samo lepih stvari. Prvo mi je u glavi ta 2012. godina, Beograd, Evropsko prvenstvo, Alikante, plasman u London. Setim se tih nekih lepih stvari. Bilo je par prvenstava gde nismo imali sreće. Igrali smo dobre turnire u Hrvatskoj i Švedskoj 2009. i 2011. godine. Naravno, ta 2012. ima posebno mesto, bio sam jedan od najmlađih u postavi. Uspeli smo da napravimo rezultat koji će biti teško ponoviti. Voleo bih da se desi za šest meseci, ali nije realno da Srbija igra finale jednog velikog takmičenja. Polufinale protiv Hrvata u Areni ostaje za ceo život. Neki fudbalerii i odbojkaši u Londonu su zavidno pričali o toj utakmici, u smislu kako su doživeli dok su gledali i kako se to njima nikada neće desiti da odigraju takvu utakmicu u svojoj zemlji. Znam da nam je Vladica (Spasojević) govorio da i dalje stoji rekord u gledanosti na RTS. Žao mi je što nismo odigrali neke druge turnire tako. Imali smo super ekipu. Pojedinačno nismo bili na nivou. Polazim od sebe. Imao sam taktičkih problema u reprezentaciji. Nisam znao šta treba da radim, a onda se opteretim jer znam da nešto treba da uradim. I onda nije ispadalo kako treba. Kada analiziram i pogledam statistiku, mogao sam više. Zadovoljan sam što sam uspeo da proživim te neke lepe momente. Ostaju za ceo život.

Januar 2012…

  • Ta atmosfera u busu od Arene do Kovilova posle pobede nad Hrvatskom, ta muzika, to ludilo, ta radost…. to ne može da zameni ni jedan klub, ni jedan ugovor. Svakome bi želeo da doživi i proživi takve momente u sportu. Te neke stvari ostaju za ceo život.

„GOREO SAM ZBOG REPREZENTACIJE – LJUDI ME NISU SHVATALI“

Iz novinarskog ugla delovalo je da te selektori previše opterećuju ili da imaš povlašćeni status…

  • Moguće, praviš ime u klubu u kome igraš. Zaslužuješ rejting kod selektora i igrača na osnovu renomea iz kluba. Puno puta se dešavalo, iz ove tačke, da sam bio u nekim očekivanjima sam prema sebi nerealan. Igranje za reprezentaciju se nikada nije dovodilo u pitanje, ali sam sebi nabijao pritisak da svaki put mora da bude TOP partija, da se da 10 golova, sve ispod toga mi je bila katastrofa. Psihički sam se opterećivao. Drugačije sam proživljavao promašaj u reprezentaciji, a drugačije u klubu. Totalno drugačija slika u glavi. Znam da je lopta i golman isti i u klubu, i u reprezentaciji, i da kada sam u formi, ne trebaju mi šabloni i neka taktika, ali dešavalo mi se da dođem iz super-forme Kila, da sam prvi strelac Bundeslige, u reprezentaciju, odigram 60 minuta i dam dva gola. Nije mi bilo prijatno, teško je bilo naviknuti se na tako nešto i objasniti čoveku koji me prošlog vikenda gledao kako zabijam 10 u derbiju Bundeslige, kako ne mogu isto? Dođem u Niš protiv Čeha i dam dva gola. Puno puta sam dobijao te kritike, puno puta je izgledalo kao da ne želim. Ljudi moraju da shvate da moj stil igre nije takav da igram jedan na jedan, da ulećem u ljude, razgrćem. Nisam takav igrač, zato se puno puta sticao utisak da me boli ona stvar, kao da sam došao na silu da igram, ali to nije tačno. To je jednostavno bio moj stil igre. To me opterećivalo. Najveću tugu sam proživeo kroz reprezentaciju. U klubu znaš kako se ponašaš kada izgubiš, ima klubova, danas si ovde, sutra tamo, a reprezentacija je jedna jedina. U sebi sam puno toga držao. Kada podvučem crtu, zadovoljan sam koliko sam nastupao imao i golova postigao. Menjali su se treneri stalno, delovalo je haotično…

„MISLILI SU, STANKE ODBRANI 20, JA I MOŠA DAMO PO 10, I GOTOVO…“

Poslednju utakmicu za reprezentaciju si odigrao u Splitu protiv Hrvatske. Kada smo se rastajali, posle svih nemilih događaja unutar reprezentacije, rekao si mi „je l’ sada shvataš zašto je sve tako“…

  • Jeste, tako je bilo, …ga. Bilo je svega. Teško je to objasniti. Citiraću našeg fudbalera Nemanju Matića kada je bio na vrhuncu u Čelsiju, najbolji u Premijer ligi, posle jedne utakmice reprezentacije je rekao da se „tri puta više umorio igrajući za reprezentaciju nego za klub, jer nije znao šta treba da radi, gde da trči“. To je ta neka priča. Puno puta smo dolazili, nismo znali ništa. Automatski se očekivalo da Stanić odbrani 20 lopti, da ja i Momir damo po 10 golova, da u odbrani bude neka tuča i dobićemo. To je tako godinama očekivanje bilo. S pravom se očekivalo tako, ali uslovi nisu bili da se to baš može tako desiti. Da potvrdiš rejting iz kluba.  Pošten sam, u mnogim utakmicama sam mogao bolje da igram.

„PRIČA JE ZAVRŠENA – NEKA IGRAJU MLAĐI“

Tek u decembru puniš 35, još uvek nisi za penziju, a da li je reprezentacija završena priča?

  • Jeste, mlađi igraju, podržavam to. Taj deo karijere je završen. Lepe godine sam proveo. Debitovao sam 2003-2004, zvao me Vuja (Veselin Vujović) na neke prijateljske utakmice. Onda me nije bilo, pa sam ponovo bio tu. Rekao sam, 2012. godina je u srcu. Vladica je organizovao petogodošnjicu, došli smo sa ženama i decom, uživali. Mlađi trebaju da igraju. Nikada se nisam nametao. Reprezentacija je završena priča. Biću uvek najverniji navijač. Prezadovoljan sam svojom karijerom, šta sam napravio i gde sam igrao. I kada prestanem da igram, rukomet će mi biti u srcu. I kada završim karijeru, planiram da se lepo obučem, uzmem sina za ruku, pogledam utakmicu i odem kući. Ne planiram da se angažujem u rukometu, nemam želju da jurim neke funkcije, niti da budem trener. Ugledam se na neke druge sportiste koji su se distancirali od te neke priče. Volim da igram rukomet. Ne ispunjava me da budem tu okolo.

„VRATIO SAM SE UZ POMOĆ PORODICE, DULETA I MIHE“

Da se vratimo u sadašnjost. Poslednju utakmicu odigrao si trećeg marta. Usledila je pauza zbog stvari koje nemaju veze sa rukometom. Hvala Bogu, sada si dobro, ideš dalje…

  • Poslednju sam odigrao u Magdeburgu. Imao sam zdravstvenih problema koji nisu sportske prirode. Težak period je iza mene i moju familiju. Sve je sada u redu, drago mi je da nisam imao sportsku povredu koja bi mi ugrozila karijeru. Sada na sve gledam kao na novi početak. Menjam ligu, državu, veliki klub je Sporting, puno se ulaže u rukomet, sport je u ekspanziji, vidiš i rezultate mlađih kategorija. Rešio sam zdravstveni problem, bila je to prepreka u životu, prešao sam preko nje uz pomoć i žene, i deteta, familije, roditelja, sestara, Duleta i njegove Lucije, Mihe Zarabeca. I pored teških dana, osećao sam se pozitivno, svi su brinuli dobro o meni. Drago mi je da je sve prošlo, fizički se dobro osečam i mogu da igram rukomet.

„SPORTING – NOVI POČETAK“

U Lisabon krećeš 20. septembra…

  • Milsim da je odličan potez. Jiha mi je rekao da je znao kakav je život u Barseloni, da bi ranije otišao iz Kila. Ne samo klima, već način života. Sada neće biti takav tempo, produžavam karijeru posle odlaska iz Nemačke. Ako sedam godina igram u Bundesligi, ako već ne igram u Kilu, neću igrati ni u Nemačkoj. Ne znam kakav bih bio sa glavom i motivacijom, da odem u slabiji klub, da krećem pripreme petog jula, a završavam 11. juna sa 20 dana letnje pauze. Da igraš ni za šta i ideš u Kil da gubiš 10,15 razlike. Za glavu bi to bilo jedno veliko ništa. U Lisabonu će se igrati za titule sa Benfikom i Portom. Igraćemo i Ligu šampiona. Svidela mi se priča. Klub igra za nešto. To mi je jako bitno. Sklanjam se iz Nemačke, svi mi govore da ću se oduševiti Lisabonom. Ivan Nikčević mi je puno pomogao da donesem odluku. Drago mi je da će biti tamo. Još jedan član generacije 2012. Završavamo jedan po jedan karijeru, doći će vreme i na nas – jasan i pozitivan na kraju priče za Balkan-Handball.com – Marko Vujin.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball