NOVI START NIŠKOG ŽELJE - Levče Kitevski: Na dobitku će biti rukometna Srbija - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje NOVI START NIŠKOG ŽELJE – Levče Kitevski: Na dobitku će biti rukometna Srbija

NOVI START NIŠKOG ŽELJE – Levče Kitevski: Na dobitku će biti rukometna Srbija

zika.bogdanovic
0 komentar

Najviše pažnje u srpskom rukometu proteklog leta izazvao je povratak niškog Železničara na veliku scenu. Klub, koji je dotakao dno prošle sezone, ostajući bez takmičenja u zamrznutom statusu, dobio je vajld-kard Rukometnog saveza Srbije i vratio se u Super ligu, što je izazvalo oprečne komentare rukometne javnosti. Jedni su pozdravili ekspresan povratak rukometnog centra kakav je Niš u elitu, drugi su kritikovali preskakanje stepena u okviru sistema takmičenja.

Ni iz čega, u 15 dana jula formiran je sastav i imenovan trener Josif Petković, koji posle pet kola čini vrh tabele sa četiri pobede i remijem. O novom rađanju šestostrukog osvajača nacionalnog Kupa, nekadašnjeg finaliste Kupa pobednika Kupova, Balkan-Handball.com je razgovarao sa Levčetom Kitevskim, predstavnikom sponzorske grupacije BSIE, koja sa gradskom upravom stoji iza kluba.

Posle 17 godina rada u makedonskom Metalurgu sa kojim je na direktorskoj i predsedničkoj funkciji prošao put od prosečnog prvoligaša do dvostrukog četvrtfinaliste EHF Lige šampiona i višestrukog nacionalnog šampiona, Kitevski se našao u drugačijoj ulazi, ali sa sličnim ciljevima…

Prošla su tri meseca od re-afirmisanja niškog Železničara. Kakvo ste stanje zatekli u klubu, a gde je klub sada?

  • Prvo želim da vam zahvalim za ovu našu priču. Od prošlog novembra sam u Beogradu i radim za grupaciju BSIE, koja želi da pomogne sportu na jugu Srbije, uz saglasnost i želju gradskih čelnika Niša. Moj deo je bio da prepoznam i predstavim Niš kao pravi rukometni centar sa velikom tradicijom i mesto u jugoslovenskom, ne samo srpskom rukometu. Posle određenih razgovora sa gradom i sa obostranom željom, odlučili smo da zajedno vratimo Želju na staze stare slave – kaže Kitevski i dodaje:
  • Klub je praktično bio mrtav. Kancelarije u domu rukometa zapuštene i zapečaćene sa trofejima i istorijom RK Železničar, a u njima nismo zatekli ni jednu loptu, ni majicu, ni dres kluba. Bukvalno smo krenuli da pravimo klub iz početka. Uz mojih 17 godina iskustva u rukometu koji sam stekao u Metalurgu, ne bi mogao da kažem da sam bio uplašen, već zatečen. Nisam očekivao da je situacija baš toliko loša. Gostoprimstvo ljudi je veliko, a grad je izuzetno angažovan da klub vrati na mesto koje zaslužuje. Tu su gradonačelnik, njegovi pomoćnici i većnik za sport, koji pružaju svaku vrstu pomoći, uključujući i finansijsku. Od pravca i strategije koju smo postavili u Želji, veliki dobitak imaće i srpski rukomet, a to može da podrži grad Niš. To bi trebalo da raduje sve u Srbiji.

NIŠLIJE, VRATITE SE U SVOJ KLUB

Ekipa je brzo formirana, a za srpske uslove, pokazuje se, dosta je i kvalitetna…

  • Vajld kard je dobijen sredinom jula. Za 10 dana smo sastavili ekipicu od 13,14 igrača i par juniora koji su se takmičili u beton ligi. Sakupili smo 20 igrača, a među poslednjima smo dogovorili i saradnju sa trenerom Joškom Petkovićem. To smo radili u koordinaciji sa direktorom Ivanom Šmigićem, i sa ljudima koji su ostali u klubu….. Milosavljevićem, Bokićem i drugim ljudima iz Niša. Niš poput Šapca, Zrenjanina, Beograda, ima veliku rukometnu istoriju. Iz Niša je legendarni trener, svetski šampion, Zoran Tuta Živković, koji je vodio i zlatnu generaciju Metaloplastike. Tu je i Časlav Grubić, a Ljuba Pavlović je bio najbolji junior Evrope koji je igrao u Kilu. Bila je odlična generacija sa Lapčevićem, Stefanovićem, Stanojevićem, Stevanovićem, Mladenovićem, Milosavljevićem, Gajićem, tu su nastali i Živković, Pribak, sada i Đukić. Ne bih želeo neko da mi zameri ili da se uvredi ako sam zaboravio. Moj apel je da se ljudi koji su porasli i afirmisali ovde vrate u svoj dom – Želju, jer to je njihov klub. Moje je da pomognem iskustvom da zajednički klub vratimo i postavimo na zdrave noge. Svaki početak je tezak, i zato sam se držao svog principa i uvek ću se držati dok donosi rezultate. Trener je najvažnija karika za svaki uspeh zajedno sa ljudima iz kluba. U svakom poslu samo rezultati mogu da te održe, pred njim se i Bogovi klanjaju, a ljudi svašta pričaju. To važi i za mene, i za ljude koji su sada u klubu. Jošku Petkovića poznajem dugo i dosta dobro, radili smo u Metalurgu. Njegov kvalitet, karijera i uspesi su mi dobro poznati, a Želja je njegov klub. I to je bilo glavni razlog za našu saradnju.

Kako se došlo do Ivana Šmigića na mestu direktora?

  • Bio je četiri godine u Metalurgu,dobro ga poznajem kao čoveka i rukometaša. Komunikativan, dobar karakter, dobro se snalazi u novoj poziciji a vec par godina je u srpskom rukometu kao tim menadžer. Ne mogu da kažem da je zreo kao menadžer, ali uz moju podrsku i pomoć mislim da će dobro ploviti u direktorskim vodama. No, za sve je potrebno vreme. Kako za mladog igrača, tako i za direktora…

EKIPA JOŠ NIJE FORMIRANA

I za samu ekipu. Da li će vas ovakav start naterati da promenite ambicije koje ste proklamovali, a  vezane su za opstanak?

  • Kako vi u Srbiji kažete, prvo da skočimo pa da kažemo hop. Takav sam čovek. Još uvek sam na startnoj poziciji, jer se strukturno postavljamo. Riba kada smrdi, smrdi od glave, a ne od repa. Prvo da obezbedimo opstanak, a na polusezoni ćemo napraviti retrospektivu rezultata i našeg rada da bi mogli o nečemu drugom da razmišljamo. Do sada je sve bilo u hodu, ali napravili smo iskorak. Da li je do našeg izbora ili do kvaliteta lige, rano je da pričam. Moje iskustvo kaže da je bolje da sačekamo polusezonu pa da podvučemo crtu. Mozda su rezultati iznenađujući, ali smo radili po 24 časa na dan, bukvalno svi, sponzori, ljudi iz grada i ljudi iz kluba. Ovo je samo početak. Potrebno je vreme da bi radili neku analizu. Ekipa nije još oformljena, ima još fila da se stavlja na tortu, a da ne pričam o jagodi, ne samo u ekipi, nego  i u stručnom delu, kao i Upravi kluba.

Planirate da doselektirate tim u toku sezone?

  • Nismo mađioničari, svako može da pogreši, ali ne 50%, nego dozvoljenih 10-15%. Radio sam selekciju po nekim standardima koje nosim iz prethodnog rada, zajedno sa saradnicima. Trenera smo izabrali nakon izbora ekipe, drugačije nije moglo biti, morali smo žuriti, jer transfer period je bio završen, slobodnih, a kvalitetnih igrača nije bilo puno. Od onog što smo mogli da biramo, napravili smo dobru selekciju i na kraju sa trenerom zajednički dopunili sa još dva igrača. Nije bilo lako. Bilo je puno skeptika, ali nisam se plašio posla koji znam. Napravili smo dobru strukturu koja će pomoći Želji da napreduje, a tu najviše dobija rukometna Srbija.

ŽELJA ZA SRBIJU KAO PELISTER ZA MAKEDONIJU

Nekoliko puta se Železničar dizao, pa padao u prethodne dve decenije. Kako da ljudi poveruju da je ovo početak nečeg dugoročnog i stabilnog?

  • Nikada ne pričam o istoriji. Železničar je kao Pelister u Makedoniji. Dva slična kluba koja su u prošlosti puno napravila za rukomet. Uspehe iz prošlosti teško je ponoviti ili upoređivati, jer svako vreme nosi svoje. Teško je da jedan klub drži uspon više od 10 godina. Pogledajte Kil u poslednjih par godina, a kako je bio moćan deceniju pre toga? To se desilo i Celju, Zagrebu, Metalurgu, a neki su i nestali poput Kopenhagena ili Atletiko Madrida. Svi dobro znamo da su sva finansijska sredstava uložena u rukomet, na neki način bačena, jer u rukometu nije kao u fudbalu. EHF sada menja sistem preraspodele sredstava u saradnji sa klubovima, koji žele više, formira ligu i to može da promeni sliku rukometa u Evropi, no najviše na Balkanu, jer za nas su ta sredstva dovoljna, dok to nisu za klubove iz EU. Potenciram priču da sam ovde za kratko vreme na malom prostoru video puno talenata, a klubovi samo treba da ih gaje i bruse.Pronašli smo 6-7 klinaca za koje će tek čuti rukometna Srbija, a u Makedoniji moramo da ih nalazimo, stvaramo. Makedonija je mala država, nama je u Metalurgu bilo potrebno 10 godina da stvorimo jednu generaciju.

Rad sa decom je osnova za rad na duže staze….

  • Ne bih pričao ništa, neka vreme pokaže. Najbolji ste portal na Balkanu i EX-YU, sve dobro pratite već 11. godinu. Sami ćete proceniti kakvi su nam planovi i filozofija. Moramo mnogo da radimo i napravimo uspeh. Ako ćemo se zadovoljavati posle četiri kola, onda ništa od nas….

FORMIRAĆEMO AKADEMIJU – TO MOŽE BITI RASADNIK SRPSKOG RUKOMETA

Ističete da Železničar ima sve preduslove za vrhunske domete…

  • Želja bi se mogao svrstati među pet klubova u Ex-YU koji imaju odlične preduslove za veliki klub. Dom rukometa, gde se nalaze kancelarije kluba, restoran i tri apartmana (to retko ko ima). Hala je moderna, po standardima EHF Lige šampiona, tu se igralo muško EP 2012, žensko EP 2012 i SP 2013. U blizini hale je atletska staza, bazen i teretana koji su nam na raspolaganju, a u slučaju zauzetosti, imamo još dve dvorane u kojima se mogu igrati zvanične utakmice. Uslovi su odlični. Ne bi trebalo puno da Železničar krene stazama Metalurga. Moj cilj je da formiramo rukometnu akademiju. Niš ima najbolje preduslove da ima najbolju rukometnu Akademiju u Srbiji. U razgovoru sa ljudima iz kluba i RSS video sam da u okolini Niša funkcioniše 20 klubova u različitim ligama. I to može da bude pravi rasadnik srpskog rukometa.

STVORILI SMO EVROPSKI KLUB OD METALURGA

Proveli ste najveći deo života u skopskom Metalurgu. Koji je to trenutak najveće sreće, a koji najveće tuge za 17 godina u „Autokomandi“?

  • Uh, teško pitanje. Teško mi je da pričam uopšte o Metalurgu, mojoj prvoj rukometnoj ljubavi. Tamo sam se afirmisao. Hvala svim igračima, sponzorima, mom bivšem predsedniku, potpretsedniku i svi ostali saradnici, i svima koji su nam omogućili da radimo i stvaramo jedan veliki klub. Najsrećniji momenat u Metalurgu je bila prva titula, prva dupla kruna, golom Milana Ćorovića u poslednjoj sekundi finala 2006. godine. I sada se naježim kada se setim. Trener je bio Jovica Cvetković. Kao sada kad Želja počinje neki svoj put, tada smo imali jednu ekipu sa Cvetkovićem, a Ćorovića smo doveli na polusezoni. U to vreme Vardar je bio silna ekipa sa Pepijem, Rakčevićem, Aluševskim, Stojanovićem, ali smo ih ubedljivo savladali u Kupu, jer smo bili kao familija. Vardar je za trenera u plej-ofu doveo Veselina Vujovića, a predsednik Federacije bio je Mihajlo Mihajlovski. Odužili su plej-of, pa se umesto ritma sreda-subota, igralo viked za vikend, kako bi Vujović imao vremena da spremi ekipu. Ali Bog nam je dao titulu, zaslužili smo je, Ćorović je pogodio, to je bila eksplozija. Plakali smo od sreće. Bili smo mali klub, što Lino potencira „iz radničkog naselja“. Sada je Metalurg ime u evropskom rukometu. Ne želim da pričam o svojim zaslugama, neka drugi pričaju. Znam dobro šta sam radio, kolko sam pridoneo da Metalurg je ovo sta je danas i koliko dobio od kluba koji će uvek biti u mom srcu.

Najlošiji momenat…

  • Najteži momenat u mojoj profesionalnoj karijeri bio je štrajk 2014. godine, kako gazda Jordanov reče, puč. To je za mene bilo jako tužno. Ne mogu ni da pričam o tome, krenu mi suze. Pričali smo vi i ja u Strugi tog leta 2014…

JEDAN INTERVJU…

U šali smo konstatovali da se istorija Metalurga podelila na „pre i posle“ tog intervjua pred sezonu 2014/2015, kada ste najavili na Balkan-Handball.com da je Metalurg spreman da se bori za F4 i da napadne evropsku krunu u Kelnu…

  • Baš tako, dobro ste rekli. Najavio sam da dolazi naše vreme, da ćemo napadati F4, a posle evropsku titulu. To se videlo već tada u Strugi, kada smo razbili Vardar sa zvezdama, Šterbikom, Dibirovim, Lackovićem, Karačićem. Imali su drim-tim, a naši klinci su im lekciju održali. Te godine smo Lino i ja prošli celu bivšu Jugoslaviju, da dovedemo Cindrića, Borozana, Marsenića, Đukića, Lipovinu. Uz naše reprezentativce, Manaskova, Mirkulovskog, braću Markovski, Mojsovskog, Dimovskog, Ojlevskog, Jonovskog, pa Vugrineca, Atman, Stanića, bila je to moćna ekipa. Ne znam da li je ova Vardarova iz Kelna bila bolje sastavljena. Čestitam im na tituli. Dominantni su, vrhunska su ekipa.

NISMO SVESNI ŠTA SMO IMALI U AUTOKOMANDI

Kada pričam nezvanično sa ljudima u i oko Metalurga, o tome šta se desilo te jeseni 2014, mnogi ne spominju samo novac, već i politički, medijski uticaj…

  • Tog dana kada se dogodio štrajk, glavni razlog nije bio novac. Znam šta se desilo, ali ne bih želeo dalje o tome. To je bila tužna situacija. Da sada vratimo vreme, ni jedan igrač iz tog sastava se ne bi pomerio milimetar. Svi smo krivi. Nismo svesni šta smo ispustili i koje su nam bile granice da smo ostali zajedno. Ta Autokomanda je davala pozitivan duh. Vardar ima najbolje uslove u Evropi, ali atmosfera u Metalurgu je bila kao ni u jednom drugom klubu. Samo mi koji smo bili tamo znamo, to se ne može preslikati ni objasniti. Svaki dan je bio različit i poseban, nesvakidašnji.

PUNO SAM NAUČIO OD ČERVARA

Lino Červar je stalno na meti kritika i podsmevanja kada počne da priča o pravljenju budućnosti MK rukometa kroz Metalurg…

  • Mogu da pričaju šta žele. Činjenica jeste da je Lino ostavio trag u Metalurgu i reprezentaciji Makedonije. Dolaskom Lina preskočili smo pet stepenika u razvoju kluba. Do tada smo se bavili sportom – rukomet. Kada je došao Lino, počeli smo da se bavimo profesionalnim rukometom i postizanjem rezultata koje smo sanjali. Neki kažu da je gazda sve omogućio Lini, slažem se, ali on pokazuje da zna i sa novcem, i bez novca da radi i postiže rezultate. Lino je bio najveća reklama i prezent Metalurga u vreme kad niko nije znao o nama kao klubu. Puno sam naučio od njega i nije mi sramota da to kažem. Možda sam i previše naučio. Mlad sam, moje vreme tek dolazi, a čovek se uči dok je živ. Svi moji saradnici su imali svoje kvalitete, o tome govore i tri titule prvaka i dva nacionalnog Kupa pre dolaska Červara. On je uveo neke novine. U to vreme doveo je kondicijskog trenera iz Hrvatske, postavio trenera golmana, dva pomoćnika, analitičara, dva fizioterapeuta i doktora. Baš kako treba da radi jedan profesionalni klub. To je polako dizalo nivo kluba i rezultati su počeli da dolaze. Za dve godine smo napravili ogromnu ekspanziju. Taj trenažni proces je digao sve igrače, a najviše makedonske reprezentativce i sam klub. Za uspehe makedonske reprezentacije, koliko je zaslužan Metalurg i ljudi koji ga vode, toliko je zaslužan i Lino Červar. Kritikovali su ga da igra spor rukomet sa Žutim, Naumčetom i Vugrinecom, a sada ga svi kopiraju. Lepo je govorio, „posle par godina te niko ne pita kako si igrao nego šta si osvojio“. Formirali smo rukometnu akademiju sa postavljenim sistemom. Sada se igrači proizvode po šablonu i tek će izlaziti. To se vidi. Sve to ne bi moglo da gazda nije bio Minčo Jordanov. Formirali smo sopstvenu ligu da lakše lociramo talente, a na trenerima i Lini bilo je da ih unaprede. To su ti momci Taleski, Nelovski, Velkovski, Palevski, Tomovski, Danilovski,  od 96. do 2000. godišta, zaključno sa Serafimovim. Još će ih biti – kaže Kitevski i dodaje:
  • Metalurg ima dobru bazu za stvaranje igrača. Akademija na takvom nivou može da bude ponos svima u MK rukometu. Puno smo napravili. Generacija Taleskog i Kuzmanovskog će zameniti ovu koju odlazi u reprezentaciji. Kuzmanovski je jedini koji je stigao iz Pelistera, ali samo kao talenat, mi smo ga sredili. Neka pričaju šta hoće, Vardar je evropski šampion, a nema ni jednog Makedonca koga je stvorio. Pred rezultatima i Bogovi ćute, ali to je istina. Metalurg i Vardar su stvorili najveći balkanski derbi. To je doprinelo da se više ulaže u rukomet, a to je bio jedan od preduslova za uspeh rukometa u Makedoniji.

VREME JE DA SRBIJA DOŽIVI RUKOMETNU EUFORIJU

Euforija je bila neverovatna za standarde našeg sporta…

  • U celoj bivšoj Jugi svuda je protutnjala rukometna euforija, samo je ostala Srbija. Vreme je. Niš je pravi rukometni grad koji bi takvu jednu stvar mogao da podrži. Druga zemlja gde bi ona morala da se desi je Austrija. Evropski rukomet se diže…

Kakva je sudbina Metalurga, dobro ste upućeni u iznos dugova prema bivšim igračima…

  • Deset meseci sam van kluba. Iskreno stvarno ne znam i ne bih da o tome pričam, mediji pišu sve i svašta. Ne znam šta je prava istina, znam da mi je Metalurg u srcu i ne želim mu lošu sudbinu. To bi me puno pogodilo, jer stvarno volim taj klub. Tamo sam počeo sa 14 godina. Od tada sam u klubu, uz pauzu od par godina. Ovo što sada radim, meni je sve kao da sanjam, jer su još sveže uspomene iz Metalurga. Još razmišljam da li da uđem 100% ili polovično. Metalurg treba da mi bude, i meni i svima, primer kako se stiže do vrha. Vodio sam klub i kada je imao, i kada nije imao novac. To iskustvo se ne plaća novcem. Sve što je jedan funkcioner mogao da doživi, doživeo sam.

POSTAVITI STANDARDE VRHUNSKOG KLUBA

Odlazak iz kluba je formulisan kao smena. Kako ste se rastali?

  • Ne bih da to preciziram, da se dokazujem. To znamo mi, drago mi je da sam otišao na korektan način i da će uvek o Metalurgu i Minči Jordanovu pričati i sećati u superlativu. Ambicije kluba u to vreme i moje nisu išle u istom pravcu i to je bio prvi razlog našeg rastanka. Oni koji su to predstavili na drugačiji način, već je vreme pokazalo da li su bili u pravu. Puno sam naučio od gazde, Lina, bivšeg predsednika i potpredsednika. Isprofilisao sam se kao čovek, funkcioner i sportski menadžer. Sada učim nesto novo od novog gazde. Imam još prostora za napredak i uspeh. Nisam razmišljao da radim u rukometu posle odlaska iz Metalurga. Živim na relaciji Beograd – Skoplje – Niš, i puno razmišljam u kom pravcu treba da ide moj put, tu je posao, familija i Želja. Za sada samo kontroliram i pomažem. Želim da stabilizujemo klub, da postavimo standarde, kao što ih je imao Metalurg, kao što ih imaju Vardar, Zagreb, Celje, itd. Ne potcenjujem nikoga u Srbiji, zelim da se ljubitelji rukometa vrate, kao što je to ranije bilo u Šapcu, Zrenjaninu, Beogradu, Nišu. Partizan i Zvezda imaju brend kakav niko nema na Balkanu, bili su evropski i svetski prvaci sa drugim sportovima. Da igraju SEHA ligu, na svakom gostovanju bi neko došao da ih gleda. Iznenađen sam i sa Željom, jer smo na prvoj turneji u Bitolju imali 2.000 navijača na tribinama protiv Rabotnika. Železničar ima svoje ime i rejting. Naš zadatak je da ga vratimo na mesto koje zaslužuje.

OVO JE TEK POČETAK

Šta je potrebno za uspehe?

  • Prvo moraju finansije da budu obezbeđene. Moramo da poštujemo ljude koji rade, da im se vrati za znanje i vreme koje ulažu. Moramo puno da radimo. Možeš imati novaca koliko god hoćeš, ali moraš da radiš. Nema ‘leba bez motike. Poslednja tri meseca nisam imao dan odmora. Plod još nije došao, ali se nazire. Ovo je tek početak. Cil je da opstanemo. Idemo korak po korak. Nećemo se zaletati – jasan je na kraju razgovora za Balkan-Handball.com, Levče Kitevski, predstavnik sponzorske grupacije BSIE.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball