Selektor Srbije, Sead Hasanefendić: "Rezultat se pravi do kraja" - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje Selektor Srbije, Sead Hasanefendić: "Rezultat se pravi do kraja"

Selektor Srbije, Sead Hasanefendić: "Rezultat se pravi do kraja"

0 komentar

Iako je imao iscrpno izlaganje na konferenciji za medije prilikom svog predstavljanja, sa novim selektorom Srbije, Seadom Hasanefendićem (61), priči o rukometu, nikada kraja. Dosta toga je javnost već čula, a  mi smo pokušali da iz jednog drugog ugla, predstavimo aktuelni trenutak srpske reprezentacije i razmišljanja iskusnog trenera, od čijeg rada se očekuje puno, već na Evropskom prvenstvu u Austriji.

 Vaša trenerska karijera traje skoro 40 godina, pa je teško sublimirati u par rečenica, ali hajde da probamo, barem sa trofejima koje ste osvojili (17). U okviru bivše Jugoslavije, titula sa Železničarom iz Sarajeva 1978. godine, pa Kup sa Metaloplastikom dve godine kasnije.  Osvojili ste i srebro na Svetskom juniorskom prvenstvu sa SFRJ iste godine, znamo za četvrto mesto sa domaćom selekcijom na SP u Tunisu 2005, itd.

– To bi moglo jako dugo da traje (smeh).  Ići ćemo malo unazad. U Francuskoj sam trenirao četiri ekipe, koje nikada nisu bili prvaci pre mog dolaska. Sa sve četiri sam osvojio i Kup, i Prvenstvo, a sa nekima to i ponovio. Tamo sam ostavio pečat. Drago mi je da ćemo tamo odigrati pripremne mečeve pred Austriju, jer ću se videti sa prijateljima, koji mi iskazuju poštovanje za sve što sam uradio. Imam jako dobre odnose sa Onestom i Konstantinijem. U momentu kada je bio svetski prvak sa Francuskom 1995. godine, od 17 igrača, 14 su bili moji iz tih klubova, koje sam trenirao. Bio sam u Nemačkoj, pa u Švajcarskoj. Trofeji su relativna stvar. Uvek sam trenirao manje klubove, i samo smo kroz rad i veliko požrtvovanje stizali do pehara. Bila je 1982. godina, kada sam sa švajcarskim Sent Otmarom došao do finala Kupa šampiona. Tada nisam bio trener kluba, već samo reprezentacije, ali su me oni pitali da pomognem ekipi, naročito u Kupu šampiona. Imao sam veliki broj igrača u reprezentaciji iz tog kluba. Sa tom amaterskom ekipom, stigao sam do finala, gde smo izgubili od Honveda, koji je bio reprezentacija Mađarske u malom, gde su igrači praktično bili u vojsci i trenirali. I u toj nedelji finala, s obzirom da je ekipa iz nemačkog dela Švajcarske, dva igrača su mi u okviru nekog tečaja jezika otišla da uče francuski u francuskom delu zemlje!? Najznačajnija utakmica neke švajcarske ekipe ikada, budući da je to jedino finale za njih u istoriji. Pa, rekoh, uči francuski kod kuće, igra se finale Kupa šampiona…(smeh).

Koja Vam je titula najznačajnija?

– To je veoma teško reći. Možda je uvek poslednja. Meni je jako draga ova koju sam osvojio sa Momirom Ilićem u Gumersbahu (Kup EHF). Znate, jedan klub koji grca, posle 26 godina osvaja evropsku titulu. Pazite, juče smo igrali sa HSV-om. Nakon utakmice u svlačionici, jedan igrač mora da ide. Kao da su na odstrelu. Nema finansijske osnove da ostane. Konsultuju me ko da ostane, i pokušavam da ostavim, dva ili tri na jednoj poziciji, bilo kakva. Nažalost, biraju se oni koji imaju veće ugovore, a to su bolji igrači. To je meni deveti igrač od kada sam u klubu, da je morao da ode u toku prošle i ove sezone. Ilića su prodali, on nije morao da ode, ali pored njega, otišlo je mnogo dobrih igrača. I u jednoj takvoj godini, takvoj atmosferi, osvojen je jedan evropski trofej u jako tradicionalnom klubu, koji pati od trofeja. A, 26 godina ih nije bilo. Iz Tunisa sam došao zbog sportskih motiva. Mislio sam da ću se boriti protiv Kila, Flensburga, a sačekalo me nešto, što nisam očekivao. U prvenstvu smo završili deveti, ali zbog gol razlike smo mogli biti i sedmi. Ni šesto, ni sedmo mesto ne znače ništa. Ili si gore, ili si sredina.

Kakva su Vam razmišljanja što se kluba tiče? Šta će se desiti kada vam istekne ugovor sledećeg leta?

– Pa, ne znam, teško je prognozirati…

Da li je moguće da se Gumersbah stabilizuje?

– Klub je na putu da se stabilizuje negde kao osrednji, sa osrednjim ambicijama. Tek trebamo da dobijemo novu dvoranu, za dve, tri godine. Mislim da je filozofija da se sa sopstvenim mladim igračima stabilizuju, sa nekoliko iskusnijih sa strane. Nešto slično Veclaru, mada i Veclar već ima svoju dvoranu i jako lepu selekciju mladih igrača. Međutim, i oni kupuju igrače. Kupili su Vala, Kristofera, zadržali Krasavca, našeg golmana. Mi ne uzimamo nikoga, nego isključivo dajemo. Svaki rezervoar ima dno. Stalno integrišem neke mlade igrače u sastav. Već sam integrisao rezerve od prošlogodišnjih rezervi, a to ne može u nedogled da se radi. Ako se okrenu mom predlogu, da sa nekim perspektivnim mladim igračima, iz Nemačke, a i inostranstva, krenu da rade, može biti bolje. Evo, mladi Đorđić ne igra u Veclaru, a kod nas bi bio to što je bio Ilić. Sada imam Vukovića, koji je više srednji, jer je mekan za beka-razbijača. A ja kažem, zašto ne bismo uzimali takve igrače, poput Đorđića? Mladih igrača ima svugde, samo da bude prognoza, da je on figura, sportista, da hoće da radi. Kroz čitavu moju karijeru sam se bavio stvaranjem. Za mene neće biti problema da tako nastavim da radim.

Srbija je poznata kao zemlja gde talenti niču kao pečurke posle kiše…

– Srbija ima veoma veliki broj odličnih igrača. Od tog Đorđića, Nenadića, Rnića, Šešuma. Svi oni mogu da eksplodiraju u pravom momentu. To je pravilo…

Da li Vas plaši tradicija koja kaže da nema puno trenera, koji su istovremeno radili u Bundesligi i napravili uspeh sa reprezentacijom? Jedan Gislanson je doživeo debakl sa Islandom, morao je da ga ostavi,  nije se plasirao na SP. Švešanin na klupi Norveške, Hedin, nije više u Melsungenu. Da li je čovek sa tolikim obimom posla, koji iziskuje rad u najjačoj ligi na svetu, sposoban da radi nešto drugo, u tih preostalih mesec, mesec i po dana, godišnje, koje mu preostanu?

– Selektor jedne zemlje je jako ozbiljan posao i treba da se radi 24 sata. Da živiš u jednoj zemlji, da posećuješ treninge, da nadgledaš stručni rad, da razgovaraš sa trenerima. U ovom našem slučaju, kada je reprezentacija sastavljena od internacionalaca, da otputuješ recimo u Pamplonu, da razgovaraš sa Nikolićem, sa njegovim trenerom, da mu ukažeš na to šta treba da radi više, daš program. Ako je to toliki profesionalizam. Ako nije, onda rad u samoj zemlji. Meni je sada otišla neverovatna energija na medije. Nije problem, budim se i u pola noći, kada mi dođe neka rukometna ideja na pamet, pa je zapišem. Promenilo se dosta od kada sam ušao u ovu priču. Ja sada igram protiv Hamburga, i pokušavam da kažem sebi "Hajde do ponoći ću razmišljati o reprezentaciji, a onda o HSV-u". Međutim, uhvatim sebe da nije više 12, nego 1, pola 2 (smeh), a ja pričam sa nekim telefonom o reprezentaciji. Ja to tako shvatam. Ti u ovo ulaziš, kao u ljubav. Uđeš u igru, i ako hoćeš da budeš stvarno u tome, to se u tebi rasplamsa. Teško je biti na dve stolice, i naravno da bi se bolji rad napravio, da je čovek u jednom filmu od jutra do sutra… . Najlakše je pričati o ugovorima. Realnost je jako bitna.

 Koliko će na sve to uticati rezultat na EP u Austriji?

– Umnogome, sigurno. To je moja procena. To će promeniti svačije mišljenje. I vi, novinari, ćete imati jedan bolji uvid u mene i moj rad, kao i Savez, i igrači. Zato i ne želim da puno pričam, obećavam, jer će se sve videti u januaru na Evropskom prvenstvu, sa koga će rezultat opredeliti nastavak ove priče…

Imamo tešku grupu sa Danskom, Islandom i Austrijom, jer na EP-u nema lakih grupa, ali složićete se  da smo u slabijem delu žreba…

– To je tačno, mi smo najjača reprezentacija iz šešira "4", mada, ima mnogo jakih selekcija u jačim šeširim
a. Ja samo gledam realno. Igramo protiv prvaka Evrope na takmičenju gde on brani tu titulu. Igraš protiv Austrije, koja nije jača od nas, ali je organizator, i tu se igraju druge neke igre, van terena.  Znam kako je bilo svuda, na svim prvenstvima, da li će ekonomski uspeti, da li će Austrija dalje igrati, mamiti publiku. Tako je svugde i uvek bilo…

Projekcija nam govori da bi se u drugom krugu mogli sastati Hrvatska i Srbija, tako da ne sumnjamo da će biti puna dvorana "gajstarbajtera", kao i rukometnih ljudi iz ovih zemalja. Austrijanci baš i ne moraju da brinu.

– Pa, sigurno. Znam da će Hrvatska imati jako veliku podršku, jer je dobila grupu u Gracu, a to je blizu granice.  Mediji će najbolje da prate našu grupu, jer tu igra Austrija. Tako da ako napravimo dobar rezultat, biće to dobro propraćeno. A rezultat, rezultat se pravi do kraja, to je pokazala praksa. Imate slučajeve da su reprezentacije ulazile bez bodova, a onda pravile svih šest, igrale polufinale i finale.

Posle Vašeg dolaska, često se pominje medalja u kontekstu priče "da Cvetković nije mogao da donese medalju, pa je došao čovek, koji to može".  Koliko osećate taj pritisak?

– Ne, nemam problema sa tim. Zauzet je stav da treba da se nastavi igrački kontinuitet i da se napravi najbolja ekipa za EP. Bilo bi mi mnogo lepše i lakše, da je recimo stav, kao nekada što imate u nekom klubu ili Savezu, da pravite ekipu, recimo za 2012. godinu, itd. Onda bih bio mnogo veseliji i opušteniji, naravno, jer bi imao vremena da radim. Ovde ti zavisiš od mnogo stvari. Ja bih voleo da vidim, na primer Ćuruviju, a kada da ga vidim, kada sam dao prednost drugoj dvojici? Opet, ako pozoveš njega, nećeš videti nekog drugog i tako u krug. Nemamo vremena i to je najveći problem. Kada imaš određeni period, onda ti možeš da transformiraš mladog igrača, da ga staviš u proces, da usmeriš starije. Kada nema vremena, to je dosta teže. Zato mislim da je tu Perić jako važna ličnost. On je pošten dečko, pravi sportista, ima jedan pravedan stav, i za tebe, i za mene. Uvek hoće da priča, da razgovara.  A u reprezentaciji uvek ima kuršlusa, pa i u Srbiji, to vi znate bolje od mene. I što se tiče Vladice Stojanovića, pa Dragićevića, i u nekim međusobnim odnosima. Perić je tu jako bitan, jer je katalizator, veliki čovek, pravi kapiten. Mislim da će se problemi rešiti, da će se stvoriti atmosfera, a red, rad i disciplina su zagarantovani…

U medijima se često vezivao dolazak Danijela Šarića u reprezentaciju za ime Dejana Perića…

– Ne, to nije bila alternativa, niti da se isključuju, niti da budu zajedno. Mislim da je na Šariću jedna odgovornost da ga žele i neki drugi.

U istoj poziciji se našao i Perić. Bio je "jednom nogom" u slovenačkoj reprezentaciji…

– Bio je, ali Perić ima jači karakter. Perić kaže "Igrao sam samo u jednoj reprezentaciji, ja sam odavde. Mogu da respektujem, volim i poštujem druge, ali sportski, motiv je samo igrati za Srbiju". Ja sam to znao da današnjeg dana, jer ga poznajem, ali to nisam smeo javno da kažem. On ima svoj stav i to je gotovo.

Ko će biti kapiten reprezentacije? Bio je Ratko Nikolić…

– U svakom slučaju mora biti najveći, sa najvećim brojem utakmica, najveći autoritet, a mislim da je to Dejan Perić. Ratko je odmah njegov zamenik, i nema tu nikakvih problema. Perić mora da bude, jer ne može njemu neko da bude kapiten, sa 40 godina, 200 nastupa i iskustvom koje ima. To se nameće samo po sebi.

U zemlji gde su košarkaši srebrni u Evropi, vaterpolisti najbolji na svetu, teniseri osvajaju "Grend slemove", a odbojkaši uvek na granici polufinala, nema mesta za rukomet u medijskom smislu i teško je privoleti decu da ga treniraju, ako se ne osvajaju medalje ili bude blizu njih…

– Zbog toga je u ovom kratkom periodu i odlučeno da se nastavi sa kontinuitetom, da se ide sa najjačom ekipom, pojačanom Perićem i Lapčevićem, kako bi se ostvario maksimum rezultata. Ako se ostvari dovođenje Vladice Stojanovića i možda još jednog pivotmena, biće to veoma jaka ekipa i sve je moguće…

ŽIKA BOGDANOVIĆ

 Preuzeto sa sajta Rukometnog saveza Srbije, www.rss.org.rs

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball