Što smo pripremili, pripremili smo, pa da počnemo. Hrvatska protiv Islanda otvara svoj trinaesti SP. S puno nepoznanica jer ipak od prošlog natjecanja, Europskog prvenstva kod kuće s tugaljivom završnicom i kulisom poluprazne ZG Arene nema čak jedanaest igrača koji su tada bili u sastavu. Dobro je da je došlo do ‘apdejta’, mada ne znači nužno da će biti bolje. Iako je u padu u odnosu na prošlo desetljeće, Hrvatska u globalu i dalje ima jako dobre rezultate na velikim natjecanjima. S obzirom na sve.
Generacije se mogu mijenjati, kao i treneri, ali cilj mora ostati, a to je polufinale, naročito u ovom sustavu natjecanja. U tom smislu svaka čast Štrleku koji je to jasno, bez krzmanja naznačio. Sve iznad toga je bahatost, ispod toga očiti nedostatak ambicija. Pa što ako se ne ostvari, hoće li država propasti? Možda i hoće, ali ne zbog toga. Vjerojatno će se netko naljutiti ili nasmijati, ali ne vidim zašto isto to i inače ne bi bio cilj i za ostale selekcije s prostora Balkan Handballa kad već dospiju na veliko natjecanje, iako je Srbija teško mogla izvući težu skupinu. Neshvatljivo mi je otići na prvenstvo sa stavom „eto, idemo odigrati par utakmica, pa što bude“ jer onda zapravo ideš na ekskurziju loptati se. Naviru sjećanja na lanjski nastup Srbije u Hrvatskoj kad se jedva čekalo što prije pokupiti se kući pa je nemali šok izazvao neočekivani rasplet u Splitu i plasman u drugi krug, do te mjere da je samo falilo da nekome izleti „dođavola!“.
Dragi kolega Damir Mrvec, prekaljeni novinarski as kojem će ovo biti 36. nastup na velikim rukometnim smotrama (računajući muška prvenstva i ženska dabome, a ne računajući tri olimpijska turnira) nedavno je pitao Luku Cindrića da li bi momčadski obišli Lackovićev Muzej iluzija u Hamburgu. Lucidno, to bi značilo da se Hrvatska konkretno domogla polufinala. Najbolji odgovor bio bi „pa tko bi drugi tamo trebao završiti“. Za one koji nisu upratili, slavni hrvatski rukometaš, član trofejne Balićeve generacije, pametno je nakon igračke karijere odlučio ostati u Dojčlandu i pokrenuti biznis. Originalni muzej istog imena otvoren je prije tri i pol godine u zagrebačkoj Ilici, negdje u vrijeme kad je Željko Babić postao izbornik. Budući da mi iluzija imamo za izvoz jer zapravo živimo okruženi njima, počeli smo ih izvoziti, te smo jedan takav muzej poslali Nijemcima. Oni su uglavnom realan narod, pa se čude i dive iluzijama kao nečem nepojmljivom.
Je li iluzorno više očekivati Hrvatsku u polufinalu Svjetskog prvenstva? Odličan odgovor dao je također bivši reprezentativac i Lackovićev suigrač Goran Šprem:
– Nama tendencija rezultata ne ide u prilog i nismo u najužem krugu favorita, međutim, nismo autsajder ili favorit iz sjene. To su ekipe poput Islanda i Srbije koje mogu iznenaditi… Ako se ovaj put domognemo polufinala, morat ćemo to shvatiti kao veliki uspjeh, a ne više kao nešto normalno.
Upravo tako. Realno je barem pet-šest selekcija na ovom SP-u po snazi ispred Hrvatske, a u našem dijelu ždrijeba više prava nadati se imaju Španjolska, Francuska i domaćin Njemačka. No, bilo je i većih iluzija…
Da želimo namjerno isprovocirati reakciju, napisali bismo tekst s naslovom „ta repka je šrot“. Vjerojatno bi se ubili da dokažu suprotno, stari majstor motivacije mahao bi uoči svake utakmice u svlačionici s papirom na kojem bi bila uvećana ta rečenica i vikao „pogledajte kako vas vrijeđaju, ma pokažite im!“. No, bila bi to gruba laž. Lino Červar ima zaista kvalitetnu ekipu, ali ne i puno više od toga. Donekle prednost može biti to što se ne očekuje previše i što će igrati bez pretjeranog pritiska javnosti i zbog prošle, za hrvatski sport fenomenalne 2018. godine koja je bogovski na duže vrijeme nahranila rezultatske apetite nacije. O da, u Rusiji i od Rusije još će se dugo živjeti.
KOLUMNA VESELINA VUJOVIĆA: Očekuje nas interesantno prvenstvo, po prvi put bez Omejera i Karabatića
Da više nismo sami vrh priznao je i Zoran Gobac koji je, zaista to mislim, najzaslužniji za toliko trofejnih godina hrvatskog rukometa i za to što je taj sport u prašini ostavio neke u Hrvatskoj gotovo iščezle, a globalno velike poput odbojke, za koju je upitno igra li se više ovdje čak i na poluprofesionalnoj razini, ili košarke koja je potonula do te mjere da se sad već kad ulaziš u Draženovu dvoranu okrećeš oko sebe da te netko od poznatih slučajno ne vidi. Drugi je par rukava stil upravljanja, ali gazda se u svakom klubu ili sportu mora znati. Gobac za sebe kaže da u RK Zagrebu još od 1991. nema operativnu funkciju. S divljenjem već godinama pratim kako tako razvlašten u tišini i zavjetrini, bez pompe za razliku od onog ludog Mamića, vrti igru i povlači poteze te nazove, recimo, Branka Tamšea i kaže mu da ga želi na klupi kluba. Ma da, jasno, nije ga postavio, samo mu je rekao da ga želi, pa to može i najobičniji navijač.
Iluzije su prokleta stvar, ne treba ih imati previše. Davnih dana jednu je imao baš Lacković kad je mislio da može samo tako potpisati i igrati za Metković, pa je nakon godinu dana sjedenja na tribini shvatio da put do velike karijere ipak vodi preko Zagreba. Slične iluzije sada, vidim, ima i Jaganjac (kakva parada oko najmlađeg s popisa!), a iluzija je možda i da će Hrvatska tako skoro dobiti lijevog vanjskog kao što je bio Lacković. I da u podgrijanom pireu možeš uživati kao u svježe skuhanom.
KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Posljednji poziv putnicima… Pardon, putniku
I za kraj, evo još jedne iluzije, a vezana je uz grad skupine u kojoj su Hrvatska i Makedonija. Prije 47 godina baš u Münchenu praoci naše rukometne škole podigli su spomenik za vječnost osvajanjem zlata na prvom olimpijskom turniru, u vrijeme kad Francuzi nisu baš doživljavali rukomet jer su ga smatrali njemačkom izmišljotinom. More priča ispisano je o toj velikoj generaciji reprezentacije Jugoslavije koju je vodio Vlado Stenzel kao trener, a Hrvoje Horvat kao kapetan, ali očito je iluzija očekivati da će netko u Hrvatskoj ikad išta ozbiljno snimiti o tome, kao što je Mirjana Hrga o zlatnima iz Atlante. Šteta, tim snova polako odlazi…
