Treću godinu u makedonskom rukometu provodi srpski reprezentativac Uroš Borzaš. Tokom nedavne posete Skoplju posetili smo ga u domu Alkaloida, hali „Autokomanda“, gde je 27-godišnji levi bek iz Ade dao intervju o svom rukometnom putu koji je bio nesvakidašnje interesantan. Od odrastanja u mađarskoj Akademiji, preko Vesprema, Tatabanje, Tuluza, Elveruma, Eurofarm Pelistera, momak koji je prošao mađarske omladinske selekcije, a 2021. godine debitovao za Srbiju i tako ostvario dečačke snove, govorio je o iskustvu igranja u projektu kakav je Alkaloid koji predvodi Kiril Lazarov.
Deo intervjua objavljujemo u pisanoj formi, a kompletan pogledajte na našem youtube kanalu…
Kako je živeti i raditi u „Autokomandi“ hali bogate rukometne istorije?
– Stvarno sam zadovoljan i srećan što sam dobio priliku da igram ovde. „Autokomanda“ mi je možda i prva kuća s obzirom koliko treniramo i koliko vremena provodim ovde, ali srećan sam što sam dobio priliku da budem ovde i igram. Nažalost, ne igramo Evropu, ali zato dosta vremena provodimo u radu da napredujemo rukometno, ali i mentalno, jer imamo i psihologa. Imamo najbolje uslove za rad u Makedoniji. Gledamo da izvučemo sve na najbolji mogući način. Ovaj klub zaslužuje da se vrati na evropsku scenu. Ima dosta kvalitetnih igrača i organizacija je na vrhunskom nivou.
Nakon igranja u EHF Ligi Evrope i osvajanja EHF Kupa, usledila je evropska stanko posle eliminacije od jakog Hanovera u kvalifikacijama za Ligu Evrope…
- Iskreno, bilo mi je malo čudno na početku, jer nisam bio u takvoj situaciji ranije. Izvukli smo najtežeg mogućeg protivnika, ali to je davno prošlo vreme. Imamo dosta vremena za trening, svako može da napreduje individualno. Potrebno je da se fokusiramo na neke stvari.
Prošao si razne klubove, imao različita iskustva. Kako je leglo Skoplje posle iskustva Bitolja? Da li je prelazak u Alkaloid bila dobra odluka?
- Bio je pravi potez. Ispalo je sve na najbolji mogući način. Kire (Kiril Lazarov) mi je dao šansu da budem ono što jesam, trudim se da vratim u najboljem mogućem svetlu. Rad sa njim je intenzivan i zahtevan, ali kada se trenira jako, daje dosta vremena da se odmoriš. Sve je izbalansirano, to svima prija. Svi smo se nadali igranju Evrope, ali na neke stvari ne možemo da utičemo. Probaćemo da osvojimo Kup. Rad sa Kiretom je interesantan, treninzi su interesantni, ima preveliko rukometno znanje. Bio je pravi odabir, taj igrački stil koji je on imao, jako slabo ga ima danas, a itekako može da se iskoristi u današnjem rukometu koji je prebrz, ali ima prostora za igru sa pivotmenom i igru dva na dva.
Koliko pričate i van terena? Deluje da ima poseban pristup tebi, da pokušava da te obodri, radi na samopouzdanju…
- Prija mi dobar odnos s njim. Imamo dobru komunikaciju, dosta pričamo tokom treninga o nekim individualnim stvarima. Govori mi o nekim stvarima koje ja ne vidim. To su neki detalji koji pomažu ui igri. Igra sa pivotmenom, okomit zalet, polukružan, napadati levo rame odbrambenog igrača. Osetim u svojoj igri da mi je mnogo lakše da donosim rešenja u napadu, ali i u odbrani. Prvenstveno u napadu sam osetio da igram rasterećenije, drugačije mi je prišao. Video je da nisam igrač kome prijaju neke stvari koje su forsirali neki prethodni treneri. Stvarno smo kliknuli i nadam se da će tako ostati do kraja.
Projekcije tvoje karijere su išle u nekom drugom smeru. Da li sada osećaš pritisak i govorkanja da je odavno trebalo da budeš na nekom drugom nivou?
- Istina je da me prati glas da sam trebao da budem u nekom većem klubu nego što je to sada slučaj. Ne slažem se s tim, mislim da sam na pravom mestu i da je ovo najbolji moguči izbor s obzirom da nisam imao puno minuta u Pelisteru. Sputavalo me to, pravilo pritisak, gledao sam da se dokažem i dodvorim drugima. To je uticalo na mene, pogotovo u reprezentaciji, jer je bila ona priča kada sam došao da igram za Srbiju, da sam naslednik Momira Ilića, da ću promeniti ne znam šta. To je na mene, tada 21-godišnjeg momka uticalo negativno. Nisam uspeo da se izborim što je uticalo na mene u nekim narednim sezonama. Došao sam ovde, pronašao neki svoj mir, kontinuitet, jako mi prija, zahvalan sam što sam tu. Iako možda u reprezentaciji ne deluje da sam potpuno rastećren, radim na tome da se opustim maksimalno i ne obazirem se više na priče da sam trebao sada da igra u Kilu, a ne u Alkaloidu.
Sa sličnim pritiskom se nose i makedonski igrači u Alkaloidu, braća Mitev i ostali biseri tamošnjeg rukometa…
- To je tačno, samo što su oni na domaćem terenu. Ja ću ovde uvek biti stranac, od mene se očekuje da pravim razliku na terenu, i to ne osećam kao problem, taj sam izazov prihvatio. Ovaj klub je relativno nov, brzo je došao pritisak osvajanja titule zato što su momci u drugoj sezoni osvojili drugo mesto, treće igrali Ligu Evrope, četvrte osvojili EHF Kup. Jako brzo su odgovorili na očekivanja da mogu da igraju na najvećem mogućem nivou. Apetiti rastu, ciljevi su mnogo viši nego ranije. Svima nama prija da se borimo za trofeje. Nikada ranije nisam osetio da u aprilu od mene nešto zavisi, da sam bitan, a znamo da sve zavisi od aprila i maja, jer se sve prethodno zaboravlja u sezoni. Prvo sebi i jedino sebi želim da dokažem da mogu da igram pod pritiskom i imam kvalitet da ispunim očekivanja.
Konkurencija u Makedoniji je ozbiljna. Četiri ekipe sa ozbiljnim evropskim rosterima i ambicijama…
- Ljudi ne shvataju kolko je MKD liga teška za igranje. To ne može da se dočara preko TV. Osim ove četiri, imaš još četiri ekipe koje, ako nisi u dobrom trenutku mogu da ti naprave problem pred njihovom publikom. Izazovno je igrati. Ako nisi na 100% u Tikvešu, Butelu, mogu da ti otkinu bodove koji mogu da ti znače u finišu sezone…
Treća godina u Makedoniji, kako se osećaš?
- Srećan sam, verenica je sa mnom u Skoplju, to mi je bitno. I u Bitolju mi je bilo dobro. Dok Filip nije došao igrao sam više, hvala Bogu, vratio se domaći igrač u klub, svako to treba da praktikuje da vrati svoje dete kući. Derbi kao Vardar Pelister ne postoji u Evropi. Ni Vesprem Seged, možda Kielce Visla je blizak po strasti i tenziji. U Alkaloidu je lakše igrati što se toga tiče, fokusirani smo na rukomet…
Kada baciš pogled unazad, da li je nešto u karijeri trebalo drugačije?
- Da žalim, ne žalim, ali mislim da sam iz Tatabanje otišao u Tuluz sa blagim potcenjivanjem francuske lige. Tada su prvi put u istoriji kluba, čini mi se, izborili Ligu Evrope sa Ilićem, Abdijem, Stajnsom. Došao sam sa 19 godina sa ubeđenjem da sam najbolji igrač, da ću da dođem tamo i da ću na tacni dobiti da igram, da ne moram da se dokazujem, da sam Berlinu dao devet golova u Ligi Evrope i da svi znaju kao je Borzaš Uroš. Welcome to France momenat je bio prvi put kada mi je Henrik Jakobsen Šveđanin uleteo gde sam završio na 15 metara i tada sam shvatio da moram dobro da se oznojim da dobijem minute. Deni Anđelković i ja nismo kliknuli. Protiv njega nemam ništa, vrhunski je trener, to je dokazao zato što je izabran dva puta za trenera lige. Izvlači maksimum iz budžeta, iz ekipe kakvu ima, čestitke na svemu što je uradio sa klubom. Odlazim u Elverum, bilo mi je super, to je fabrika za mlade igrače. Prvu polusezonu dao sam 45 golova u Ligi šampiona, ali nismo se razumeli, nismo se poklopili, to je bio udarac, navikao sam se, bilo mi je lepo, poseban mentalitet, nema ometajućih faktora, fokus je samo na rukometu. Dolazak u Bitolj, igranje pred punom halom, ultrasima, posebna priča. Ne bih mogao da ti kažem da žalim za nečim. Da vratim vreme unazad, isto bih sve radio. Sve me to dovelo do velikog iskustva. Mogu sebe da prepoznam u nekim novim klincima. Zakačio sam generaciju u Vespremu, Moše, Renata, Lasla, Terzića, to su ljudi koji su se krvavo borili za sve što su stekli. A onda dolazi neka naša generacija koja nema taj osećaj, tu borbu za život ili smrt…to je najbliži neki opis. – rekao je Borzaš, a kompletan intervju pogledajte u Youtube kanalu…
