EPILOG SP GENERACIJE 2000: "Vidi kolika mu je brada" - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize EPILOG SP GENERACIJE 2000: „Vidi kolika mu je brada“

EPILOG SP GENERACIJE 2000: „Vidi kolika mu je brada“

zika.bogdanovic
0 komentar

„Vidim ovom kolika je brada. Ovi Egipćani mora da su stariji“.

Ova rečenica je otprilike obrazloženje svega onog što smo videli u Španiji i Makedoniji ovog leta sa grand završnicom u Skoplju gde su dečaci iz zemlje Hasana Mustafe pomeli sve, pa i Nemce u finalu Svetskog prvenstva.

To je sve što rukometni svet sa ovih prostora može da suprostavi tezi da smo, čast izuzecima, sve dalje i dalje od vrha, prevaziđeni, u tunelu, u sistemima koji zaostaju za razvijenim rukometnim svetom ili uopšte nisu sistemi. Da su Egipćani švercovali starije igrače? Novcem, idejama, entuzijazmom, retko ko u regionu ima adut s kojim bi gasio frustraciju koja je iza nas.

Budućnost svih zemalja od Makedonije do Slovenije, kada je u pitanju ženski rukomet – blago je reći, katastrofa. To su pokazali rezultati juniorki i kadetkinja, predaleko od ozbiljnih selekcija. Bićemo ozbiljna rukometna provincija kolektivno u narednom olimpijskom ciklusu, i daj Bože samo u tom do Pariza, a i klupskom će svetlo goreti dok se Peđa Bošković ne bude zasitio mentorstva nad podgoričkom Budućnosti.   

No, vratimo se na Skoplje. Hrvatska je platila danak jedne loše utakmice, drugi kažu, slabije grupe. U svakom slučaju, gorak utisak sa dva poraza (Mađarska i Japan) kada to nije smelo da se desi – ostaje. Odlično je to postavio Siniša Markota u prvom delu šampionata, savladani su i Španija, i Norveška, Slovenija. Bez obzira na sve, utisak je da generacija 2000 osim Frana Milete i još par profila (ljubimac redakcije je Karpo Sirotić) nema neku perspektivu kada je u pitanju A selekcija ili je barem nema kao što to ima generacija 1998.

Slovenija. Nikada ništa lošije nismo videli od jedne SLO generacije. Nikada bespomoćnijeg nismo videli Janija Klemenčića na klupi, a posle jedne izjave posle prve faze takmičenja, nije imalo smisla prilaziti mu dalje. Retko „netalentovana“, ako se ta reč može upotrebiti za najbolje mlade momke u jednoj zemlji, ova 2000, paradoksalno, ima najvećeg talenta, možda i svetskog rukometa, Domena Makuca. Ipak, karijera je splet čudnih okolnosti i MNOGO SREĆE, što mu i želimo, jer grehota bi bila da povrede unište takav potencijal, a kako su krenule. Od ostalih Slovenaca, Crnogorac na golu Miljan Vujović može biti „hot prospect for the future“…

Ispostavilo se da Makedonija nije imala na čemu da bazira optimizam o velikom rezultatu u Skoplju pred domaćom publikom. Ni suđenje, a ni publika, ta „srca dva“ kada se priča o naklonosti domaćinima na velikim takmičenjima, ovog puta, nisu bili vetar u leđa timu Danila Brestovca. Ako je selektorska karijera počela pobedom na Islandu i plasmanom na EURO 2020 sa prvog mesta u grupi, onda je ovo SP kadeta i prvi jasan neuspeh. Boraveći u Skoplju i Strugi prethodne nedelje, stekao se utisak da bi mnogi voleli da to bude i crveni karton, ali sva je prilika da će biti opomena. Smenjivati selektora svih selekcija zbog neuspeha najmlađe – bilo bi neozbiljno. O perspektivi generacije najbolje govori podatak da osim naturalizovanog Mladenovića nema beka višeg od 190cm. Čini se da su klupski uspesi malo zaneli javnost u pogrešnu stranu i podgrejali previsoka očekivanja. I dok su omaleni srednji bekovi uglavnom glumili Cindrića, bez jasne ideje, ali i pouke sa klupe, projektovani „Lazarov“, Martin Serafimov mogao je da se izmeri sa najboljima u svojoj generaciji. Tehnika, rutina, pregled igre, to postoji, ali ako fizički bude ostao na ovom nivou, bojim se da neće ispuniti očekivanja nacije o barem približnom nasledniku najvećeg rukometnog sina Makedonije svih vremena. Golmani, Kizić i Petkovski, solidni. Jedan od najtalentovanijih u čitavoj generaciji, Nenad Kosteski, biser iz Struge, ogroman potencijal, veliku karijeru može da ima.

Srbija. Reče neko „gubitnički mentalitet“, jer „znaš da će izgubiti utakmicu ako je nerešeno pet minuta pre kraja“. I hteli, ne hteli, udarimo onaj „thumb up“, moramo da se složimo. Frapantno je kako se kod srpskih reprezentativnih selekcija raspadne atmosfera, ekipa, zajedništvo, sve se ruši kao kula od karata posle prvog neuspeha. Srpska reprezentativna scena je već duže vreme u tom „alibi ludilu“. Igračima kada spomeneš organizaciju prevrnu očima, roditelji javno ili anonimno udaraju po selektorima sa svih mogućih tastatura, u tome ne zaostaju ni kolege-treneri, a selektori čupaju kosu zbog nevaspitanih igrača koji pokušavaju da glume zvezdice. Svi negde nađu razlog zašto ne ispadne sve kako je bilo željeno. Protiv Brazila je izgledalo kao bajka, a i protiv Portugala je bilo odlično. Ostao je u čudu stručni štab kada im je Jovica Nikolić prijavio povredu ramena pred sam početak meča sa Portugalcima, a posle tog poraza više ništa nije bilo kao ranije. Još kada se tu doda polomljeni prst Stefana Petrića, sav šuterski potencijal ostao je na Danilu Radoviću. Bez obzira na smanjeni kvalitet, da primiš 20 golova od Bahreina za poluvreme, za to je potrebno manjak borbenosti i višak malodušnosti. Nije ovo devetnaesto mesto nešto na šta se nismo navikli kada je u pitanju srpskih rukomet, počevši od prvog šoka sa generacijom 1990 u Solunu pre desetak godina. I Milosavljev, Cupara i Đukić su bili deo „brazilske generacije“ koja je osvojila Prezident Kup pre par godina, pa su postali ozbiljni seniori.

Ako ćemo da se tešimo, ali i da govorimo istinu, jedino važno sa ovih takmičenja je koliko ćemo igrača izvući za reprezentaciju jednog dana. Medalje su lepa uspomena, besplatna letnja promocija za Federacije, ali sve staje u par imena koja ćete ispratiti na putu ka seniorskom rukometu gde će te buduće zvezde praviti uspehe na osnovu kojih će neka nova deca ulaziti u naš sport i obezbediti mu na taj način kiseonik. Makuc, Vujović, Mileta, Sirotić, Maraš, Nikolić, Petrić, Serafimov, Kosteski, Kizić, Radović, Ćirović, ostali golmani…to su ta imena, koja su na radaru, ali dosta vode će Vardarom proteći dok ne saznamo da li su i u kojoj meri uspeli.

Zato za kraj nije na odmet citirati španskog selektora Žordija Riberu, koji je od prve do poslednje sekunde turnira u Skoplju, presedeo na tribinama, sa odlascima u svlačionicu na poluvremenu utakmica svojih klinaca.

O što je najvažnije, jeste da mlađe kategorije igraju po modelu seniorskog sastava. Reč je o svim segmentima igre, napadu, odbrani, kontranapadu, golmanima. Takvim načinom rada, pripremamo ih za adekvatne uloge u prvom timu, nakon završetka staža u mlađim selekcijama. Svi moraju biti posvećeni ostvarivanju istog cilja, kako bi pružili maksimum kada je to najpotrebnije.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball