Balkan-Handball.com

Kolumna Mladena Miletića: Ima nešto u tom što nas neće

Svojevremeno je jedan dragi kolega novinar nazvao tenisku legendu Radmila Armenulića da kaže koju o dometima onih srpskih tenisača čiji inicijali nisu N. Đ. i iskusni je stručnjak krenuo od Tipsarevića nabrajajući i analizirajući što je sve mogao bolje u karijeri, gdje je propustio napraviti korak više i do čega je mogao doći s obzirom na talent. Kad su došli do Troickog, samo je rekao „a taj je izvukao i više nego što je trebao.“. Sjetio sam se toga kad sam na postolju sa srebrom oko vrata gledao reprezentaciju kojoj nitko nije vjerovao, osim nepopravljivih optimista koji svake godine kažu da Hrvatska ima momčad za zlato, i koja je na polasku čak i pomalo prežaljena, ispraćena uz gotovo ogorčenje zbog postupka prema Manuelu Štrleku kojem je s vrha poručeno da više nikad neće vidjeti dres hrvatske reprezentacije jer se nije povinovao, jer nije prihvatio ulogu koja mu je namijenjena. Pobjede su opet opravdale svaki popis i potvrdile da uz dobre rezultate i dobrim diktaturama ima života. Dugog nadasve.

Javnost je mogla analizirati što se dogodilo recimo 2009. godine kad je bila domaćin prvenstva da bi vratila svjetsko zlato, pa je finale u grotlu Arene otišlo na stranu Francuske. Ili kako je također furija 2005. u Tunisu zaustavila zlatni vez Balićeve generacije nakon Lisabona 2003. i Atene 2004. Ali ovaj put nikome i nije bilo do toga, jer je ona generacija na svako natjecanje nakon svjetskog zlata ispraćana kao favorit. Ova nije… Ni u jednom trenutku finala, čak ni u trenutku kad je preokrenula pred kraj, nije djelovalo da Hrvatska ima tu utakmicu. A opet je u njoj pala uz puno veći otpor nego recimo ona zlatna momčad u finalu 2005. u kojem je Španjolska natrpala Šolinu mrežu s točno 40 golova! Kad smo kod toga… 21, 23, 21, 23, 24, 21, 22, 23, 22. To je broj golova koje je Hrvatska primala na ovom EP-u u 60 minuta utakmice. Dakle, na ovome bi Červaru skinuli kapu i ruku ljubili vjerojatno i Arrigo Sacchi i Marcello Lippi, pa i legendarni Nereo Rocco koji je govorio da su najslađe pobjede golom iz ofsajda u sudačkoj nadoknadi. Tko je dobro odgledao polufinale s onih antologijskih završnih 15 sekundi, zna o čemu govorim.

Rezultat nikako ne smije zavarati jer Červar, a onda i onaj tko dođe nakon njega, moraju tražiti rješenja za napad koji je samo u prvom poluvremenu protiv Norveške bio odličan. No, kad imaš sedam dana za pripreme, ne znam koji bi majstor mogao složiti nešto više ako nema iza sebe ozbiljniji sustav kao Norveška. Hrvatska nema kao nekad autoritet na pozicijama lijevog i desnog vanjskog, koje su zapravo ključne u rukometu, već se krpa s tri srednja vanjska, dijelom na faktor Duvnjak, Karačićevu inspiraciju i Cindrića koji prije ili kasnije otpadne. Stepančiću je nedostajao šuterski pandan u vidu Martinovića ili Šebetića, to je bio peh koji se mora uvažiti i zbog kojeg su hrvatski igrači ostali daleko u kolonama golova i asistencija. Imat će prilike to rješavati na pripreme za OI. Ako ih bude. Francuska, Portugal i Tunis pakleno su društvo na tom putu. Da, srebro je donijela i nevjerojatna borbenost, na rubu ludila, do te mjere da si gledajući sa strane imao osjećaj da će u slučaju poraza biti proglašena kapitulacija države. Nakon deset godina srebro. Zlata još nema. Ima nešto u tom što nas neće. Toliko o Hrvatskoj…

Bio sam uvjeren vidjevši šest reprezentacija iz ex-yu na prvenstvu da će se do sredine drugog kruga brojati uglavnom mrtvi kao na Sutjesci 1943. Dvije reprezentacije u završnih četiri i više je nego dobra bilanca, iako je očito i da Balkan Handball, kao i EU, vozi u dvije brzine jer četvorka nije prošla ni prvi krug. Od reprezentacije BiH koja je imala teži ždrijeb pamtit će se selektorovo odijelo (molim broj krojača!), o čemu je urednik pisao, od Makedonije da je Taleski imao najbrži udarac i da se Stoilov izderavao na Brestovca kao da je on selektor a ovaj igrač, a od Crne Gore prva pobjeda i nastup u zelenim dresovima, koje ni prije ni kasnije nismo vidjeli na terenima, mada sam se nadao zelenim kapicama u vaterpolu. Uzalud. Slovenci su varirali od briljantnog do očajnog, početak s Vranješom zasad obećava.

Srbija se vrti u krug već dugo. Bogata tradicija, velika imena i sjećanja na zlatne generacije stasale u nekom starom sistemu i njihove pobjede uz teret visokih kriterija postavljenih u drugim loptačkim sportovima donose malodušje već i prije samog početka, s time povezane nesigurne nastupe i drhtave ruke igrača koje kao da se vodi na streljanje te sasvim logično na kraju i bolne krahove uz rafalnu paljbu po selektoru kojeg “odmah treba protjerati” i predimenzionirani medijski lom s obzirom na to koliko se inače posvećuje pažnje rukometu, tako da sve skupa podsjeća na histerični bijes košarkaških fanatika u Hrvatskoj (a kako mogu Srbi!?) ili još histeričniji ton pjesama dežurne narikače Jelene Rozge koja je to u uratku “Solo igračica” najbolje opisala… Dobro čitajte, lako ćete s(v)e prepoznati:

“Život moj, život tvoj ima više oblika… Nekom raj, nekom kraj, nekom crna kronika! A ja u nasljedstvo dobila sjećanje na tebe… to me razdire! Ja sam sa njim, mi smo tim koji gubi sigurno! Gleda me, čuva me, kao nešto posebno… Pa činim prekršaj! Stalno te zamišljam… ne diram… nikoga, bezazlen pokušaj! Izmišljotinaaaaa!”

Pretpostavljam da je pisano kao himna za neko prvenstvo, ali nije prošlo jer previše slavi kulturu poraza.

Za kraj, da se zahvalimo onima koji su došli, odigrali svoje što su najbolje mogli i znali. I prošli kako su prošli, svatko sa svojim rezultatom. Sve je to, što bi rekao Muta Nikolić, normalno, sve je to sport. Nego, što ćemo s onima koji nisu došli? Napravili se kao da se to njih sve skupa ne tiče i našli opravdan razlog da ne dođu, a da ipak dociraju sa strane i daju završnu riječ? A ni sami nisu uspjeli… U nedostatku inspiracije poslužit ću se kao Topalovići drskom krađom pokojnika: “Ko ste, bre, vi ljudi? Šta je vaša generacija? Protiv čega ste, za šta jeste? Ko su vaši budući klasici? Zar je pogled u prazno i detaljno iščitavanje forumaških frustracija vaš krajnji horizont? Ko vas je naučio da se unapred predate? Kad ste postali šampioni u nabrajanju alibija? I ponavljanju fraze “to je naša realnost”… Kad smo svi skupa pristali na to da može i da se ne dođe na događaj, a da se uvaži to šta kažeš ili napišeš? Kad su nam ciljani domet postali izrazi debakl, tragedija, sramota? Ko je analizu proglasio nepotrebnom i dosadnom? Ko je odlučio da je rukomet dobar dok je šesti ili sedmi? Kad se počeo igrati za “mafiju u našim redovima”, a ne za sebe i prvog do sebe? Niste krivci što ste takvi. Ničije genetika nije toliko loša. Vi ste eksponati…”.

To bi bilo to. Idem, ali ću se vratiti. Zalajaću triput kratko, jedanput dugačko… Žilijen, baj!

Kolumna Mladena Miletića: Pa nisi Kecman, Sagosene!

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *