KOLUMNA Žike Bogdanovića: Koliko vredi rukomet u Srbiji? - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA Žike Bogdanovića: Koliko vredi rukomet u Srbiji?

KOLUMNA Žike Bogdanovića: Koliko vredi rukomet u Srbiji?

zika.bogdanovic
6 komentari

Reprezentacija Srbije završila je kao 20. Evropsko prvenstvo u Austriji. Još jedan „najgori rezultat“ u istoriji, s obzirom da je Evropa porasla sa 16 na 24 ekipe i da su se po prvi put „Orlovi“ vratili sa sva tri poraza sa EP, što do sada nije bio slučaj, jer su uvek barem bod uzimali na prethodnih pet EURA od 2010. godine.

Da bi se nešto zvalo debaklom, onda je pretpostavka, da se očekivalo nešto mnogo više i bolje? Ne znam samo na osnovu kojih parametara, s obzirom da je ova reprezentacija Svetsko prvenstvo prošlog januara završila kao 19-ta bez pobede nad evropskom ekipom, a da je na EURO 2020 došla kao 22. po plasmanu iz kvalifikacija, koje su završene kroz „iglene uši“ protiv Švajcarske u Novom Sadu gde se drhtalo do poslednjeg minuta.

Dakle, terminologija je sporna, jer debaklom se zove ovo što su doživeli Francuzi ili Danci, ali suština je ista.

Reprezentacija Srbije u ovom trenutku nije više ni „druga liga“, kao što je to bila celu deceniju iza nas. U nju smo ušli sa jednom generacijom, koja je po srpskom pravilu, uradila manje nego što se od nje očekivalo uvek imajući u glavi polufinale, a zatvaramo je sa drugom generacijom od koje malo ko očekuje bilo šta. „Druga liga“ su danas Belorusi, Mađari i svi neki takvi koji su čvrsto pozicionirali rukomet u svojim državama sa jakim klubovima, Savezima, transferom znanja i podrškom javnosti, gde je tradicija vrednost, a ne balast i poziv na plemenske i generacijske podele.

Srpski rukomet je došao u fazu da nema momka od 195-200cm koji će „opaliti“ sa 10 metara, sa pravilnim rasporedom mišića, snagom i tehničko-taktičkom pismenošću? Nema ga posle Ilića, Šešuma, Manojlovića, Vučkovića, Rnića, Nenadića, da ne ređam starije od Peruničića pa na ovamo. Srbija bez levog beka je kao Kopaonik bez snega, ali sada kusamo ono što smo zakuvali u godinama iza nas. Ovo danas se već videlo od generacije 1992. Ko je želeo da vidi ili da čita tekstove na Balkan-Handball.com svih ovih godina. Problem u selekciji, motorički sposobna deca u košarci i odbojci, nepostojanje klubova, odlazak prerano u inostranstvo, gubitak koraka sa svetom kada su rad i uslovi u pitanju. Da Srbi nemaju nekoga da pukne i polomi prečku posle decenija i decenija takvih razbijača, to je paradigma našeg pada.

Da li ovi igrači mogu više? Ako pođemo od teze da je 11 od 16 ovih momaka učestvovalo u demontiranju ovakvog jednog Portugala (pojačanog Duarteom) pre samo godinu i po dana u toku kratkog mandata Ljube Obradovića, onda je zaključak jasan. Nije Peruničić prvi srpski selektor pod kojim igrači ne igraju na nivou iz svojih klubova, ali nije ni jedini krivac. To je Deja Vu od Hasanefendića koji je išao na zlato u Austriji 2010, pa na ovamo. U ovom vanrednom stanju koje traje sto godina, gde se svaki selektor čeka na nož, a igrači časte raznim terminima, i najboljima se zgrči ruka, pa tako vidimo nevesela lica Nemanje Ilića i Bogdana Radivojevića, ali ne treba da se čudimo kada promaše. Ovaj tim je tim bez samopouzdanja. To se vidi i oseća. Kroz godine retko ko od selektora je uspevao da fokusira ekipu, pobedi „spoljne faktore“ i izvuče maksimum.

Pored toga što ekipa za ovih 15 meseci nije otišla iz tačke A u tačku B rezultatski ni kvalitetom igre, selektoru se može staviti na teret i to što nije dublje otišao u proces podmlađivanja. Ova ekipa, ako ćemo po istini, niti je mlada, a ni previše perspektivna. Možemo da se zavaravamo, ali ako već krećemo da gradimo nešto, onda to treba da radimo sa igračima za koje procenimo da će sutra biti na nekom višem nivou od današnjeg, a ne sa onima koji su u zenitu i nema im mrdanja sa trenutnog nivoa. U tom smislu, najveći benefit dosadašnjeg mandata Peruničića je sigurno Lazar Kukić, koji je dobio šansu, iskoristio je i jeste neko ko je danas i sutra nacionalnog tima.

Bez pravog šutera, ostaje pitanje da se pita, šta bi reprezentaciji doneo Petar Đorđić, koga je Peruničić precrtao posle tri dana prve akcije na početku mandata, a koji je uz povređenog Milana Jovanovića, jedino što bi podiglo moglo da podigne šuterski potencijal ovog sastava, ako ne idemo dalje u momke koji su se oprostili ili tražili pauzu poput Petra Nenadića?

Da bi se, međutim, išlo „from the skretch“, potrebno je i jasna, decidirana odluka šta želimo za godinu, dve, pet od reprezentacije, vizija, jasna slika svih koji odlučuju. Ima li je? Zato je i svaki selektor, poput Peruničića, osuđen da „malo podmlađuje, a malo gleda šta će biti 1. februara“, jer nas iskustvo uči da je retko ko odbranjen pred javnošću posle neuspeha. Jednostavno, fali nam jasna ideja, gde nam je rukomet, koliko vredimo i šta radimo da bi bilo bolje? A velika je istina, da igrački basen iz koga se kopa, nikada nije bio plići nego u slučaju Perunovog mandata.

A onda dolazimo do podrške ili izostanka iste. Slabo stojim sa terminologijom „razbojnika“ i ostalog „šljama“ koji je vladao ili vlada. To je nekada Velja Marjanović nazivao rubrikom „mikrofon je vaš“ ili „pogled sa Kalemegdana“, a koja traje ovih dana u medijima. Imate i redakcije koje tekstove „kako je propao rukomet u Srbiji“ ažuriraju od januara do januara. I to je tako, ide to, još par dana i do nove prilike.

Rukomet u Srbiji vredi onoliko koliko vredi pamet i dobra namera svih rukometnih ljudi u Srbiji. Ni svi zajedno ne vredimo puno, a kamoli ovako razjedinjeni na zlatne, srebrne i bronzane, regione, klubove, sudije i trenere, delegate i ko zna koga još!

I tu leži odgovornost onih koji rukovode. Boža Đurković nije uspeo da napravi Upravni odbor sa društvenom, političkom i ekonomskom težinom, ni da ujedini razjedinjenu Srbiju izborima 2016. godine. Uz par izuzetaka, to je skup ljudi koji ne donose novac, niti znaju puno o svetskom rukometu i relacijama u njemu. Posle četiri godine, Rukometni savez Vojvodine je i dalje otcepljen od države Srbije. Statut koji je napravljen kako je napravljen, postao je seme razdora. Centralna Srbija je preovladala, a Beograd, stara kajla, vešto balansira na ivici kvoruma. U takvoj suludoj situaciji, gde vam kvorum na Skupštinama zavisi od toga da li je nekome crkla bobina na Ibarskoj magistrali, prirodno je da nema strategije, nema vizije… Čim nam sistem zavisi od jedne ili dve podignute ruke, tu nema sistema, nema rukometa, već samo glasačke mašine. To je prirodno stanje stvari. I to je suština. Podela koja traje.

I onda da pričamo, ko će nam biti prva postava reprezentacije 2023. godine pred Pariz, ko je odgovoran što nam najbolja deca nisu išla na EYOF prošlog leta, šta ćemo kada nas zadesi egzodus u ženskoj reprezentaciji na kraju ovog olimpijskog ciklusa, kako da izguramo jedan klub do Lige šampiona, kako da sačuvamo rukomet u Beogradu od izbacivanja iz svih mogućih sala, kako da se reši konstantan konflikt sa trenerskom zajednicom, zašto nemamo profesionalnog direktora reprezentacije u koga će deca gledati kao u Boga, kako da uzmemo domaćinstvo nekog kadetskog ili juniorskog EP da izguramo neku generaciju kao 1986 kod muškaraca ili 1992 kod žena, kako da re-brendiramo rukomet, donesemo novu energiju i ideje u administraciju, uvedemo u forume najbolje ljude, obrazovane nekadašnje igrače, trenere, menadžere? Tim pitanjima se suštinski ne bavi rukovodstvo RSS, ona nisu na stolu, nemamo aktivne planove za godinu, dve, pet, i tu leži odgovornost onih koji vode rukomet. A da li je rešenje zakopati trećeg čoveka evropskog rukometa „tri metra ispod zemlje“? To liči na oktobar 1944, ne na plan. To je glupost. Svako ima svoje mesto i ulogu. Uostalom, izborna je godina, birajte ljudi.

A ogledalo svega je reprezentacija. I tu se sve lomi. Ženska reprezentacija je došla nadomak Olimpijskih Igara i ovaj ciklus se može smatrati uspešnim. Ljuba Obradović je u trenutku postavljenja bio najbolji mogući izbor koji se nametao i rezultat se sačekao, došao na trećem takmičenju. Kod muškaraca, jasno je da je ovaj olimpijski ciklus dva koraka unazad. Imali smo svađe, razdor, podmlađivanje u sred ciklusa i izgubili ga. Znači, bez jasnog plana, Tokio je ostao u Gracu.

Umesto toga, pričaćemo o tome ko će da delegira i koga, bavićemo se sitnim interesima. I tu je sva suština rukometnog sveta. Jako poštujem momke iz generacije 2012, odrastali smo zajedno, oni kao igrači, ja kao novinar i gledam da ne povredim „ružičaste oči“ kojima gledaju na uspostavljanje sistema. Siguran sam u dobre namere i da još ima puno ljudi u Srbiji kojima nisu lukrativni interesi ispred suštinskih, ali uvesti sistem znači imati spreman odgovor kada ti onaj od čijeg glasa zavisi odluka na Skupštini ili bilo kom forumu postavi pitanje „a gde sam ja u celoj toj priči?“. Kada taj odgovor budu imali, pobedićemo svi zajedno. Ko bude imao tu snagu, promeniće rukomet u Srbiji na bolje. Tešim se da je politika veština mogućeg i navijam za bolje sutra. Za mnoge stvari kompromisa ne sme da bude. Dok se to ne desi, sa setom ćemo gledati u „diktaturu“ Zorana Gopca, pragmatizam Franje Bobinca, a kao nedostižno smatrati sve vidimo u Francuskoj, Nemačkoj, Skandinaviji…

Mandatory Credit © Jure Erzen / kolektiff

Možda vam se dopadne

6 komentari

BojanP 16/01/2020 - 20:05

Ostalo je zanimljivo i dibre su teme ali za razgivore i debate. Članci su uvek jednostrani čak i kad su dobri. Ali ima ovde jedna teska (nek je i manje bitna od ostalog) netacnost. Nije RSV odvojen od drzave Srbije. Naprotiv verovatno je najsrpskiji. Nego od kriminala gluposti neoravilnosti i neznanja. Nelegalna viljuska kampanja pritisak skupstina izabrala nelegalnog predsednika i izmenila isto tako statut. I da je legalno kad ustavom smanji drzava poslanike mora da raspise izbore da se vidi ko su ti novoizabrani u tom manjem broju i da se od njih formira nova skupstina po tom statutu. A ne isekli spiskove dotadasnjih jer se plasili ponovnog biranja cak i uz svu silu koju su imali:)))). Svako ko je saucestvovao u tome ucestvovao je u nelegalnom a i pokazalo se i u katastrofalnom. Zato nije fer one koji su bili na pozicijama prava pravde i rukometa ubacivati u nemu nesaradnju i antidrzavnost. A sloge naravno mora biti i bilo je 2006-14.

Odgovori
Vuk 25/01/2020 - 17:32

Samo svađe i ništa drugo koliko vidim, Doktor rukometa Branislav Pokrajac godinama je bio isključen iz rada rss to je velika greška,kakva glupost novinara kao spominje rsv,šta?u kojem kontekstu?onaj treći govori o srpstvu šta ide neko u rat pa da vidimo ko je veći Srbin,RSVojvodine radi lep posao na širenju rukometa,radu sa omladinskim selekcijama,na edukaciji trenera,sudija,organizaciono dobar posao,da li imamo finansija?svi znamo dobro da ih ne vidimo na vidiku,ostaje samo rad sa mladima i promena načina i kvaliteta rada,tehnike i brzine itd

Odgovori
RSV 17/01/2020 - 10:32

Samo kada je naglaseno da se TRECI COVEK RUKOMETA ne dira…
Mozda zato sto vas placa ?!?
Tako placa i UO
Tako placa Skupstinu
Zato smo ti gde jesemo…
Kao sto rekoste “sitni interesi”
Smesni ste i deo slike.

Odgovori
Nalickani 17/01/2020 - 13:04

Za pocetak a mozda i za kraj.RSV postuje RSS i njene organe samo kada joj to odgovara tj.kada su interesi pojedinaca u pitanju.Klasican primer je mutant zvani Arkus liga. Na njenom celu je kandidat RSV za predsednika RSS Milan Djukic.Komesar za sudjenje je Visekrunin potrcko Fabijan.Stvarni direktor je Knezic,Visekrunin covek za specijalne operacije. Ako je Skupstina nelegalna onda je nelegalan i UO RSS koji je poverio najelitnije rukometno takmicenje Arkusu.Ako je sve to tako,onda molim sve one „najsrpskije Srbe“ da napuste svoje funkcije u Arkusu i neka ostanu pri stavu da je Statut nelegalan,da je Skupstina fantomska,da je UO poslusnicki….
A sto se tice „srebrne generacije“ niko za njih ne bi ni znao da nije bilo prvenstvo u Srbiji i da neko nije radio van terena.

Odgovori
RS KIM 18/01/2020 - 09:26

Naravno da je sve tako…
Skupstina nelagalna
UO predsdavaompredsednik slupstina
Odluke skupstine nelegalne pa i ta oko Arkus lige
Dakle… polako sve demontirati kao i tebe nalickani koji si deo RSS i koristis sinonim za djukica

Odgovori
Lom 19/01/2020 - 19:43

Ovo je samo rezultat 30 to godišnjeg nameštanja liga i kup takmičenja, rezultatski, potplaćenih sudija, trenera i selektora koji traže pare od igrača i roditelja,tako da se mnogi dečaci odlučuju da sa 10,12 godina otisnu u svet, jer im je neko indirektno tražio pare da postanu član mlađe selekcije, iako su igrački superiorniji nekoliko puta od pozvani pod zastavu srbije, bruka, ali i običaj malte ne u svim srpskim sportovima i tuga, a od para iz budžeta žive paraziti, samozvani stručnjaci.
Imamo mi beka od 202 cm i 19 god, koji žari i pali evropom, koji je proglašen nedovoljno spremnim za reprezentaciju, ali zato igra za mađarsku juniorsku i mladu selekciju i to ne da igra, već nosi igru. O sekektoru i selektorima ne bih trošio reči, trebalo bi da sami shvate da se brukaju i da unazađuju naš rukomet

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball