Priznajem, dugo sam mislio da je Segedin u Jugoslaviji. Negdje tamo u Vojvodini, jer nekako je s tim sufiksom vuklo na Zrenjanin, Temerin i slične naše toponime. Mada bih danas rekao da je najveći krivac za zabunu ipak bila Živadinka Žarka Žikić, legendarna zamjenska sekretarica druga Popadića iz Boljeg života jer ga je u nastavcima kumila i molila da je pusti na dva dana u Segedin da jeftino ispazari, a za što ovaj pravnik-nevoljnik iz kadrovskog nije baš imao sluha jer je Žarka već ispucala sve slobodne dane, i za vašar Garešnjak koji nijednom nije propustila, i da bi ispekla ajvar, i za slavu, i za rođendan „nekakvom“ Nikici, mada to nije bio nekakav Nikica, već njen rođeni bratanac. Posebno ju je pogađalo što Popadić, kojem je ona uredno naglašavala slovo a u prezimenu, nikako nije mogao shvatiti da Žarka u taj Segedin ne ide u provod, nego će nju i na dolasku i na odlasku „da maltretiraju i ponižavaju“ (ha!), pa se zdrav čovjek pita koji ju je đavo i gonio tamo. Na kraju je ipak nadmudrila svog šefa, ali je prethodno platila i cijenu u krvi prijavivši se u preduzeću za dobrovoljnog davaoca mada je prvo bilo sikter jer „sve ste mi uzeli, još samo krv da vam dam!?“.
Na Žarku me, i njene patnje da se mučena probije do Segedina podsjetilo ovih dana sve što čitam o raznim uvjetima za ulazak u razne države i dolazak na natjecanja, pa i na ovo Europsko prvenstvo, a sva je prilika da će i sada glavne protagoniste da maltretiraju i ponižavaju, ako već ne Mađari, onda svakako vlastita javnost. Jer, u porazu nema alibija, jel’ tako, drugovi?
Od Boljeg života naovamo Segedin nam je postao Szeged, već tamo devedesetih i naročito kasnije počeo je zvučati rukometno nadodavši si naprijed ono Pick kao čisti dokaz da sve to netko mora i financirati. Makar kobasičar. Iz početka smo još nekako izlazili na kraj s tim simpatičnim klubićem, ali danas je to za nas rukometna metropola s dvoranom skrojenom po mjerama 20×40, pa i dolikuje da udomi tako važne goste.
U goloj vodi iščekujem početak ponajviše zbog neizvjesnosti hoće li se nastaviti svijetla tradicija da se u prijenosima na nekih pola sata prije utakmice javnosti putem RTL-a obraća pomoćnik izbornika hrvatske reprezentacije i otkriva tko će na gol, a tko na pivota, kakvo je stanje u momčadi i, dakako, kakav nas suparnik očekuje. Po neslužbenoj dužnosti, taj bi posao sada trebao obavljati Ivano Balić, a što je njemu vjerojatno gora pokora nego da mora na kavu s Golužom! Poznato je da rukometni Mozart jako teško pristaje na intervjue, a što je spoznao i jedan dragi kolega iz Sarajeva koji je nažalost umro jesenas čekajući, zaustavljen u koraku i snu da će postaviti par benignih pitanja jednom od najvećih u povijesti rukometa. Ali, što da radimo, život je takav, neki intervjui jednostavno ostanu nenapisani… Kao ovom novinaru prije točno deset godina za vrijeme onog ludog Europskog prvenstva u Srbiji na kojem su se još jednom ukrstili putevi Hrvata i Francuza. U novosadskom hotelu Park, tom svetištu neprežaljenog gospodina Bate Kan Kana, gdje je igrače, trenere i visoke delegacije, pa čak i predstavnike medija kad bi dolazili na press, na recepciji dočekivao performans zanosnih plesačica uz pratnju neke Boney M skladbe i magle iz aparata, Nikola Karabatić izbjegavao je diktafone i kamere, još uvijek utučen nakon preranog odlaska oca Branka koji je i uveo u svijet rukometa najvećeg u povijesti igre. Taman kad sam mislio ipak okušati sreću, ispred nosa ga je odvukla atraktivna TV-voditeljica kojoj sam zaboravio ime, a stigla je iz Zagreba specijalno za tu priliku. U odnosu na ovog novinara, koji je gubeći noći u Laze Telečkog vjerojatno ličio na drugaricu Živadinku, dama je izgledala senzacionalno, mada je evidentno i uložila u sebe kao Manchester City…
Nego, kad je prije prošlo deset godina od tog Europskog prvenstva u Srbiji koje je bez obzira na sva što se među nama događalo (na koncu je ipak najgore prošao Žarko Šešum) bilo spektakularno i u ovim ga se okolnostima možemo samo s nostalgijom prisjećati? Bilo je to životno djelo Veselina Vukovića i njegova stožera te zenit jedne generacije koja je imala potencijala za više na velikim natjecanjima. Ali… Hrvatska je osvojila jednu iz niza svojih četrnaest medalja, za peto mjesto igrali su Makedonci i Slovenci, a najbolji strijelac bio je Kiro Lazarov koji se ni danas ne predaje i u 42. godini sad već nastupa u dvostrukoj ulozi. Rukomet na Balkanu danas je daleko od tih svijetlih dana iz 2012., no da vidimo što nam neka nova lica mogu ponuditi. Je li Slovenija Ljube Vranješa spremna za nešto više, može li Horvat zaustaviti slobodan pad Hrvata, a španjolski trener unatoč svim nevoljama provući Srbiju u drugi krug? Kako će završiti balkanski tango u Debrecenu i može li Obrvan i s BiH iščupati koji bod kao sa zagrebašima u Ligi prvaka?
