I ove godine gost-kolumnista tokom SP biće kolega iz Večernjeg Lista – Mladen Miletić.
Svjetski je rukomet, baš kao i današnje novinarstvo, teško načeti pacijent. Zajedno bolujemo od bar pet pušačkih bolesti, hropćemo priključeni na respiratore i držeći se za ruke na najtežem odjelu proklinjemo sudbinu i one koji nas liječe. I od čijih nam je terapija samo sve gore. Vode nas logika novca, IT administratori i gurui marketinga čije su sve ideje toliko genijalne da ih nitko još nikad nije shvatio. Čak bih rekao da je rukometu i nešto gore, jer onaj tko je osmislio da se i u 2023. tjera uporno s Covid-testovima uoči svake utakmice Svjetskog prvenstva, zaslužuje već sada izvankategorijsku Nobelovu nagradu za ovu godinu. U međuvremenu su od onog lanjskog megacirkusa u Mađarskoj, praktički bez mjera, održani i fudbalski mundijal u Kataru i košarkaški Eurobasket u četiri države, Eurosong s Konstraktom i lavorom u krcatom torinskom PalaOlimpicu, skijaški skokovi, Peleov sprovod, Novogodišnji koncert u Beču, vjerojatno i svjetsko prvenstvo u pljuvanju u usta, ali rukometnim ocima još nije dosta pandemije, pa će glavnu riječ opet voditi epidemiolozi koji će u skafanderima s onim odvratnim štapićima trčati za igračima i euforično vikati čim padne prva žrtva: „Tu li si, đubre! Mrš iz dvorane! Ideš ti nama sad u sobu i nema ti mrdanja dok ti mi ne kažemo…“. Ali i to će nekako rukomet preživjeti…
Pred nama je još jedno natjecanje sa završnicom u Stockholmu (jel’ se to samo meni čini ili se ‘bazen’ iz kojeg se izvlače domaćini u zadnjih deset godina zaista drastično suzio na Herning i bližu okolicu), prvo od 2011. na kojem nema baš nijednog predstavnika nekadašnjeg SSSR-a (ali zato su tu nakon 21 godinu Amerikanci, ako nekoga zanima), drugo s čak 32 reprezentacije, što znači da je opet bilo teže ne plasirati se nego ispasti u kvalifikacijama, dvanaesto koje će u ulozi predsjednika IHF-a zatvoriti Hassan Moustafa, i posljednje za Hrvoja Horvata na klupi hrvatske reprezentacije. Čim sve to završi, dobri ljudi će mu „izaći u susret“ i osloboditi ga da se može potpuno posvetiti klupskim obvezama u Njemačkoj, čime će se okončati mandat izbornika kojeg toliko nisu očekivali da se još vrše izvidi po pitanju „gdje je sustav zakazao“ i kako da se to više ne ponovi. U čast tom oproštaju i u skladu s tradicijom, RTL je kao nositelj prava prijenosa u ponedjeljak svečano predstavio već provjereni streljački vod, okupivši stručnokomentatorski sastav u zagrebačkom baru simboličkog naziva Egoist (!), gdje je voditelj Marko Vargek izložio plan invazije na tog nesretnog čovjeka čim kola krenu nizbrdo, a što se po tradiciji očekuje s prvim dvobojima drugoga kruga. Bit će to arija za uši svima koji se vide na Horvatovu mjestu i bude li sve na nivou kao lani, za slučaj da Metličiću ili Vukoviću zafali municije, tu je i drugi studio čiji će dalekometni udari dokusuriti Horvata kao straćaru kod Zaporožja. Jer, nijedan rukometni izbornik, pa ni Horvat, nema tu karmu i sreću Zlatka Dalića da mu se vidno nestabilni „kritičari“ u studiju guše u suzama radosnicama zato što je pala Kanada.
Toliko je tinte i žuči lani potrošeno zato što nije bilo Karačića da pa bi se po logici stvari Hrvatska sad trebala prošetati ni manje ni više nego do zlata i živo je čudo da neki viđeniji favoriti već nisu otkazali nastupe. Kako nema ni Lučina ni Jaganjca, Hrvatska se vraća na provjerenu kombinaciju Duvnjak – Karačić – Cindrić koji će si međusobno „gaziti po petama“, što protiv Maroka i SAD-a neće predstavljati problem, no već na prvoj ozbiljnijoj prepreci ta neuređena, uglavnom individualna i lako čitljiva igra u napadu postat će problem, i suparnici i suci će ‘progledati’ da Karačić s loptom u ruci otpleše cijelo Labuđe jezero prije nego što je ispusti, a Cindrić zaključiti da mu se taj cirkus s klupe ne isplati gledati te će ga hitno nazvati iz Barcelone jer je upravo Zubizarreti umrla baba, pa je cijeli „Mas que un club“ dužan odati počast dragoj pokojnici.
Ali, oni će bar igrati i ne moraju se brinuti da će ih netko kriviti za eventualni neuspjeh, jer tu je izbornik koji nije u stanju dovesti Hrvatsku do njene petnaeste medalje, što je lakše, je li, nego preći cestu u Jönköpingu. Što reći o podatku od šest u startu otpalih igrača, naročito o tužnoj sudbini Halila Jaganjca koji je na Euru 2018. dobio 9 minuta u utakmici za 5. mjesto, 2019. su ga nakon prvog kruga SP-a poslali kući jer je „potrebniji na pripremama Nexea“, 2020. nije bio ni na širem popisu jer se još vraćao u formu nakon operacije glave, a 2021. je počeo već dobivati priliku u – obrani. A cijelo vrijeme je „dečko koji najviše obećava“. I onda dođe Horvat, uđe u prvih sedam i u drugoj utakmici EP-a zaradi potres mozga, a kasnije i koronu. Sad ga opet nema. Kad te neće, neće te. Za očekivati je da će se niz pehova i nastaviti i da će dogodine na aerodromu Halilu vođa puta slučajno pomiješati boarding karte i umjesto za Njemačku uručiti mu onu za Honolulu gdje će provesti tri tjedna dok mu lokalne vlasti ne utvrde identitet. Kad Hrvatska 2025. bude jedan od domaćin SP-a mogao bi, štajaznam, dobiti zakašnjeli poziv na odsluženje vojnog roka u Puli, a 2026. ga klub iz nekog razloga neće pustiti. Prolazit će tako godine i doći će i 2035. kad će netko predložiti da se Jaganjcu, prvome u povijesti, za sve muke koje je prošao organizira bar oproštajna utakmica u dresu reprezentacije. Šteta je što ga nema, kao i Lučina, pa i Mandića, jer ovo silom prilika djeluje kao korak unazad u pogledu budućnosti, no neka rezultat kaže svoje. I nisu u pitanju „samo Egipat i Danska“ do četvrtfinala, jer Hrvatska je prošlih godina gubila od Brazila i Argentine, isprašila ju je i Crna Gora, a nije mogla svladati ni Japan ni Nizozemsku. Tako da…
No, veselimo se prvenstvu, kao i na početku svake godine. Čak i izmučen raznim umotvorinama, rastrgan između klupskog kalendara i drugih gluposti koje kroje popise, rukomet je i dalje najljepša igra u kojoj ne možeš ne pokazati ništa, sprtljati neki gol iz kontre i s raspoloženim golmanom (mada je on itekako važan) provući se na penale. Današnji tek ne prašta igru u jednom smjeru i padove koncentracije, mračne rupe i ponore. Pa čak i taj medijski cirkus koji ga svake godine na račun starih zasluga još prati ima svoju draž. I zato, daleke jecaju zvezde… Dalje znate.
