Jel’ igraju Đukanović i Đurković?
S voljom i na vrijeme Hrvatska je arhivirala Bjelorusiju, a još ljepše je što se rekordnom pobjedom na europskim prvenstvima nitko ne uznosi. Osim, naravno, pokojeg instant-navijača ili zapaljivog urednika koji će već nakon prvog kola raspaliti „idemo po zlato“. Pa kud puklo… Gradivo smo ponovili, Golužini dečki znaju kako sa slabijima, znaju dovršiti posao kad odu na 5-6 razlike, uzdaju se u duge ruke u obrani i uvijek rado u kontru trče. Kontranapad je lijepo i drago oružje koje ima svoj rok trajanja, a on obično ističe u završnici natjecanja kad momčad lovi umor i moćni suparnik. Stoga ćemo jasnije odgovore o dometima hrvatske reprezentacije dobiti tek u utakmicama koje dolaze.
Dobro je što se o rukometu priča na svakom koraku, što će te i površni znanac sa znatiželjom priupitati „kad naši opet igraju“. I to je najveća pobjeda hrvatskih rukometaša iz posljednjih deset godina, ljudi su ih zavoljeli bez zadrške i rado ih gledaju bez obzira s kim se igra. A usto i nemamo Đokovića da bdijemo noćima uz prijenose mečeva s australijske žege.
„Od rukometaša sam si naručila finale Europskog, za rođendan.“, kaže mi mlada kolegica. Ni manje ni više. „Francuzi nisu kao nekad.“, kaže jedan stručnjak. Pa najbolje im je da se odmah predaju, mislim si. Pogledao sam njihovo otvaranje protiv Rusa i sjetio se one čuvene Mamićeve „prestanite lagati ovaj napaćani narod!“. Moćni su, na trenutke zadivljujući, pažljivo su ubrizgali dozu svježe krvi i sad su željni tuđe. Ne sjećam se kad su tako krenuli, kao da poručuju „neće nas nitko slati u povijest“, kako se pisalo nakon lanjskog Svjetskog prvenstva.
U srijedu je na rasporedu prvi balkanski derbi na EP-u, Hrvatsku čeka Crna Gora. Prvo sam išao provjeriti igraju li još Đukanović i Đurković. Prošlo je devet godina, ali tko bi mogao zaboraviti onu legendarnu bitku u Tunisu za polufinale SP-a, bitku do zadnje kapi znoja i posljednjeg Sudžumovog udarca koji tada zajedničku reprezentaciju Srbije i Crne Gore nije uveo u polufinale. Tko bi mogao zaboraviti dva od Lovćena odvaljena Crnogorca, onako ćelavi i nabijeni izgledali su kao bjegunci iz Spuža. Bogme su tako i udarali, pa je Ratko Đurković izravno isključen nakon nokauta Lackovića. Neki su se kleli da je Đuka dobacio Lacu „Ratko će ti oprostiti što te tukao“:
Šalu na stranu, ovo je neka sasvim druga utakmica, i koliko god Slavko Goluža poslovično oprezno upozoravao na ozbiljnost i maksimalni pristup, sve osim pobjede Hrvatske bio bi najveći šok dosadašnjeg EP-a. Ipak, prema Crnoj Gori treba iskazati najveće poštovanje, ako ništa drugo prema činjenici da su bez velikih natjecanja ostavili rukometne velesile, prvo Švedsku pa sada Njemačku. Ne sumnjam da su neki u krovnim rukometnim organizacijama tražili octa i vode kad su čuli da neće biti Nijemaca. Tko im je kriv što se nisu pripremili, pa nije Crna Gora rukometno mala, Vujovića je dala… Šteta je za naše južne susjede što izostaju junaci trijumfa nad Njemačkom Mrvaljević i Melić, ali podržao bih razmišljanje komentatora SN-a, rukometne legende Josipa Milkovića kad kaže da je „naš prostor nepresušan talentima i da Crna Gora može pružiti ozbiljniji otpor od Bjelorusije“.
