KOLUMNA Mladena Miletića: Naš mali medo, vaše velike mečke - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA Mladena Miletića: Naš mali medo, vaše velike mečke

KOLUMNA Mladena Miletića: Naš mali medo, vaše velike mečke

zika.bogdanovic
1 komentar

Dočekao je i Željko Musa svoje prvenstvo, ne samo po igrama, a baš nikad tako dobro nije igrao za reprezentaciju iako se uvijek trudio, nego i zbog sintagme o novoj pivotskoj zvijezdi Marinu Šipiću koji će ove godine napuniti 23. U jednoj ga je izjavi u mix-zoni nakon druge pobjede na SP-u nazvao „naš mali medo“. Ne znam je li njegova ili zajednička, ali je briljantna, čudo kako stoji tom mladom krkanu dobroćudnog osmijeha, najvećem otkriću među Červarovim izabranicima, jer Mandića smo ipak stigli upoznati u Ligi prvaka, a za Vrankovića smo još i prije prvenstva barem dvadeset puta pročitali da je bio mister turizma (i nosio si onaj broj na dupetu?). „Naš mali medo“ imao je kvalitetan doprinos i u jučerašnjem pokušaju sustizanja prednosti Brazila, a o tom šoku i pravoj apokalipsi rukometa „7 na 6“ drugom prilikom…

Šipić je na prvenstvo stigao kao jedan od trojice igrača Nexea, kluba koji je pravo osvježenje u hrvatskom rukometu posljednjih godina, a zanimljivost je da je jednak broj igrača na popisu od 18 imao i uvjerljivo najtrofejniji hrvatski klub PPD Zagreb. Dakle, uravnilovka na djelu iako rivalstvo nije ni ‘ozvaničeno’. Rođeni Splićanin prvi je izdanak akademije Balić – Metličić na velikom natjecanju, ekspresno je postao zvijezda pa smo već naučili i da ga je trenirao Žare Balić, otac najvećeg hrvatskog rukometaša u povijesti. Ključan je bio dolazak u Varaždin sa 18 godina gdje je s njim prvo radio Silvio Ivandija, pa zatim dvije godine Vladimir Vujović. Iz tog razdoblja kruži i jedna anegdota koja dosta govori o tom klincu…

Naime, na ligaškoj utakmici u Rijeci Šipiću je u jednoj akciji posred lica „sjeo“ lakat suparničkog igrača. Usnica mu je s unutrašnje strane gadno rasječena, a liječnica je rekla da se to u roku šest do osam sati mora zašiti, inače može doći i do otrovanja krvi. Iza dva sata u noći trener Vujović doveo je na hitnu Šipića koji mu je rekao: „Treneru, idite vi kući, nemojte čekati“. Ovaj je to odbio i rekao mu da će ga čekati koliko god treba da ga odveze do studentskog doma u kojem je živio u Varaždinu. Kako je ušao u ordinaciju, tako je ekspresno i izašao…

  • Čekaj, nisu te zašili?
  • Jesu, gotov sam!
  • Već!? Pa nemoguće, deset minuta treba samo anesteziji da počne djelovati.
  • Ma rekao sam im da šiju bez anestezije. Da ne čekate…

Eto, takav je karakter Šipić i zato se, a ne samo zbog evidentne kvalitete, mogao tako brzo uklopiti u momčad u kojoj su osvajači europskih klupskih naslova poput Duvnjaka, Cindrića, Karačića, Šege, Štrleka… Nakon Varaždina Šipić je došao u financijski jaču sredinu Nexe i preko njega do repke. Njegov je put logičan, puno logičniji od onih koji uteknu s 19 godina van, ali i dokaz da postoji neki sustav koji još može dati kvalitetan „proizvod“, ako se tako može nazivati čovjeka. Njegov je primjer samo pokazatelj trenerima i izvan Hrvatske da ne trebaju bježati od pružanja šanse novim licima, gladnim dokazivanja, i da im ne treba uporno pretpostavljati nekoga kome je najveća prednost što igra u Melsungenu ili Göppingenu, a dođe ionako umoran i sit svega. Samo, polako s najavama u stilu „bit će najveći hrvatski pivot“ jer od malog mede do velike mečke dug je i zajeban put.

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Gdje si bio cijelog mog života… Marineeeee!

U tom smislu… Neću ulaziti u ocjenu nastupa Srbije jer nisam unutra, ali i sa strane su neke stvari golim okom vidljive. Jedinu pobjedu na EP-u u Hrvatskoj ostvarila je protiv Islanda u utakmici koju je gubila do trenutka dok nije ušao tada 19-godišnji igrač Vojvodine Milan Jovanović i s tri gola preokrenuo rezultat. U prvom krugu SP-a jedina pobjeda ostvarena je protiv Koreje u utakmici u kojoj je najbolji strijelac bio 21-godišnji Vukašin Vorkapić, uz suigrača iz Metaloplastike Milana Milića najmlađi na popisu. Dakle, očito škola nije nestala, i zato ne želim slušati priče da je Vasilije Micić moš’ mislit’ bog košarke, a da Mijajlo Marsenić ne zna da hoda. E sad, zašto se ponavlja da najbolje povuku oni najmlađi, oni koji se još nisu otisnuli u Bundes, Asobal ili neku treću superjaku ligu, mora se tražiti odgovor na neki trezven način. Jedan od faktora bez sumnje je i sljedeća brojalica: Cvetković, Hasanefendić, Vuković, Vranješ, Matić, Perić, pa opet Cvetković, Obradović i sada Peruničić. Skoro sam dodao i Anju Andersen! Ljudi, takav selektorski ringišpil od devet mandata u devet godina ne bi preživio nitko na svijetu, to bi platili i Amerikanci u košarci!

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Ulicom kneza Domagoja

Slušao sam Peruničića nakon poraza od Francuske. Snimku te analize mogao bi čovjek puštati nakon gotovo svakog poraza Hrvatske od tih istih Francuza u prošlosti, dijagnoza je gotovo ista.

  • Mentalitet igrača je takav da im je jako malo potrebno da ih netko poremeti.
  • Ako nekoga previše izrespekuješ pa se iznenadiš s rezultatom u određenom trenutku na semaforu, onda mi imamo ozbiljan problem. Jer ovdje pričamo o igračima koji su u inostranstvu…
  • Gledati njih i njihove face kako se oni lako prepuštaju ne vjerujući…
  • Tražili su izgovor između sebe na klupi, to nije dobro, čim ti tražiš izgovor… Osjetio sam to u 23.-24. minuti kad smo još imali povoljan rezultat, a oni su već bili u panici…

To su razmišljanja velikog igrača koji je bio dio grandioznih ekipa i važan akter najvećih utakmica, baš kao i prvi mu pomoćnik Nedjeljko Jovanović. Kako su obojica bili velike mečke svjetskog rukometa, razumljivo je i pohvalno da razmišljaju na način da je moguće i najjače pobijediti ili se barem s njima potući za pobjedu (tim je načinom razmišljanja Veselin Vujović recimo trgnuo Zagreb), i da ne priznaju kategorije poput „teška skupina“, „mladi su još“ i slično.

Eh, Perun… Stariji će lako pogoditi gdje sam ga mogao prvi put vidjeti. Zagreb, 22. 4. 1995., španjolska Elgorriaga došla je na uzvrat finala Kupa prvaka s deset golova prednosti, vjerojatno danas nitko ne bi došao, ali tada se vjerovalo u čuda poput onoga kad je Zagreb nadoknadio minus 11 protiv CSKA iste te sezone. U to ratno doba Peruničić je bio crvena krpa u krcatom Domu sportova koji je u to vrijeme ionako bio na glasu kao najgori pakao Europe. Prema Peruničiću nisu bačeni samo koplje i glava od vepra, sve drugo je popadalo na teren (mala digresija: nešto slično je te godine prošao i Žarko Paspalj u Draženovoj dvorani, očito je prst sudbine izabrao da gurne dvojicu Pljevljana kao najstamenije da probiju led). Ne znam je li ostalo dvanaest stolaca na tribini nakon utakmice, a on je uredno strpao devet golova za Elgorriagin naslov protiv jakog Zagreba kojeg je vodio Kandija, a igrali su Ćavar, Smajlagić, Matošević, Goluža, Jović… Ali ajde ti to dočaraj današnjim klincima koji sada dođu u steriliziranu Arenu s tamo nekim Szegedom i poberu onaj hladni zagrebački aplauz kao i svi drugi utopljeni u neki sustav preciznih instrukcija tipa „uvest ću te u 24., izaći ćeš u 44., u napadu idi na sigurno, do pasivnog, onda pusti Iks Ipsilona“. Pa ipak, vjerujem da bi im, iako je prošlo puno godina, i po glasu i po stasu selektorski dvojac trebao sam po sebi predstavljati dovoljno velik autoritet da mogu biti i mirniji u savjetima i minutama odmora.

Peruničić mora ustrajati, kao i savez s njim, zato što je napravio pomake u odnosu na prošli turnir ponajprije u pogledu discipline i borbenosti ekipe, zato što je radeći godinama kao klupski trener u domaćem rukometu – a to je zbog ubitačne nestašice i ovamo i onamo prokleto težak posao – stekao dobar uvid u mogućnosti igrača u ligi i zato što se ne može očekivati išta bolje ako će reprezentacija Srbije stalno biti na nekom novom početku. Bolje na početku nego na kraju, rekao je svojevremno legendarni Slobodan Mihajlović, zvani Bob (slava vječnome Bori!) u Vrućem vetru. Živa istina… Ali ne treba je se baš slijepo držati.

Možda vam se dopadne

1 komentar

Niko 21/01/2019 - 10:27

Sve je tacno i bez greske u vasem tekstu.
Danas mladi i poluformirani igarci ako imaju i malo prilike beze u inostranstvo.
Neophodno je da se bar neki klubovi organizuju da bi se zadrzala ta deca i zavrsilo njihovo „skolovanje“ sto bi dalo veliki doprinos reprezentacijama a i samim savezima.
Srbija je na mestu koje zasluzuje jer jos nisu ili nece izabrati selektora koji odgovara vecinu u rukometu. Zasto? Jer takva osoba ne postoji ili u Srbiji se smatra od rukometnih radnika da su svi sposobni a stavaiti na stotine selektora nije moguce a jedan ili dva koji imaju vecinu ne postoje
Hvala za vase jasne i postene clanke

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball