KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: U Tokio! Moj rukometni Pinocchio... - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: U Tokio! Moj rukometni Pinocchio…

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: U Tokio! Moj rukometni Pinocchio…

zika.bogdanovic
1 komentar

Više od promašenih i pogođenih taktika, ciljeva ostvarenih i ciljeva izgubljenih, ozbiljnih i neozbiljnih utakmica, nakon svih ovih godina iznova me fascinira sav taj cirkus koji se veže gotovo obavezno uz velika rukometna natjecanja, barem iz naše perspektive. Hrvatska je tako recimo obranila naslov prvaka svijeta. U proglašavanju same sebe prvakom svijeta. Nakon prvog kruga i sigurnih pet pobjeda slušao sam neke koji su mi uporno tvrdili da je ostatak prvenstva formalnost, naveliko se pričalo i pisalo o reprizi Portugala 2003., to je to, nema nas tko zaustaviti, pravili se planovi… Ma čudo! Kako godine prolaze tako mi vlastiti narod sve više liči na uspaljenog junfera kojem u nekom klubu neka cura namigne, a on pijan izleti van s mobitelom, nazove u dva u noći kući i vikne „mama, ženim se!“. Drugo obilježje je i da prosječni Hrvat, iako inače ne prati baš previše ni domaće natjecanje ni Ligu prvaka, mislim na rukometnu, kad počne europsko ili svjetsko prvenstvo o rukometu zna više od pokojnih Kandije ili Kljaića. Nemojte da vas zavara prethodna kolumna, Hrvatska nije nakon Brazila i Njemačke bila u depresiji jer u njoj živi čudnovat narod koji i pobjede i poraze dočekuje s gotovo podjednakim trijumfalizmom jer za ove druge ima savršenu satisfakciju kroz izraze „a šta sam vam ja govorio“ ili „pa vidite da to ništa ne valja“. A nije baš tako.

Završni krešendo histerije uveličao je do prvog poraza smireni izbornik Červar koji je, ako ste slučajno propustili, nakon ostvarenog zadanog cilja, izborenog plasmana u kvalifikacije za Olimpijske igre (ne znam je li još nekome palo na pamet kako se neprimjetno letvica spušta, a prije samo dvije godine motkama smo tjerali Babića i Balića iako je finale pobjeglo za jednu loptu), zbog komentara jednog nogometnog novinara sasuo flašu žuči u mikrofon i lice RTL-ove novinarke Ivone Gode koja je doživjela vjerojatno najgori „ulet“ u životu, ali bar sad znamo da nije u Vargeku bio problem, jer se godinama sumnjalo da on ni kriv ni dužan iz tih rukometnih trenera izvlači esenciju ponora duše. Červar je zapravo, samo s drugom metom, reprizirao eskapadu kakvu je imao dva dana ranije na račun danskih sudaca koji su zaista obavili prljavi posao u utakmici s Njemačkom i, realno, tom cirkusu najviše je nedostajao Vujović da im na licu mjesta malo ekspresivnije pokaže što misli. Nije pritom Červar pomislio na što sve to što je izgovorio može navesti hrvatske navijače pa su neki u inbox slali prijetnje Dancima, među kojima i krajnje morbidne poput one „dabogda umro od raka!“. Zastrašujuće. A zapravo ništa čudno za nas… Nekako je postao i običaj da za poraz ili neuspjeh slobodno uz suce možeš okriviti i novinare, a na ovom SP-u upotpunjena je i kolekcija zabavnih objeda na njihov račun sa „batinaši“ uz već ranije izgovorene u hrvatskom eteru poput krajišnici, čegevare i djeca jugooficira (osobno mi najdraži, iako znam da nisam, ali evo, ako se već moram odrediti, biram poručnika Žiku Đubreta, kažu strah i trepet jenea kasarni osamdesetih) koja se ne znaju ni oprat’, nemaju ni kučeta ni mačeta i pitanje je dana kad će se objesiti! Toliko o tome, pa slobodno možemo zaključiti da je Červar čak i kad ukalkuliramo onih samoubilačkih „7 na 6“ protiv Brazila bio na terenu nerealno bolji nego pred kamerom.

A sad malo ozbiljno. Već sam pisao o tome koliki se naglasak u operaciji Njemačka stavljao na obranu, do te mjere da su i igrači papagajski ponavljali izjave tipa: „Napadom se gube, a obranom pobjeđuju utakmice, u tome ima istine!“. Svašta! Naravno, kao i toliko puta do sada Hrvatska je pukla u napadu, a ne u obrani koja je bez zamjerke odigrala turnir. Uvijek ili gotovo uvijek kad je Hrvatska u pitanju sve ode kvragu kad napad stane do te mjere da se po deset minuta ne može zabiti gol – iznimka je tu možda samo onaj poraz od Poljske u četvrtfinalu Rija u Babićevu mandatu. Sve to, pa i više od toga, možda i nesvjesno, najavio je kolega Dražen Pinević, koji po znanju o samoj igri može ravnopravno u raspravu s bilo kojim trenerom, još za vrijeme priprema rečenicom: „Napadački dovoljno soliranja, premalo akcija za vanjske, što će nas jako umoriti protiv jačih protivnika.“. Sve smo to vidjeli čak i u utakmicama koje je Hrvatska dobivala. I još jedna Draženova, također uoči SP-a: „I detalj za kraj, ponovo zbog 7 na 6 nekoliko nepotrebno primljenih golova. Tu ne treba ništa dodati nego – zabranjeno!“. Ali ajde ti to objasni tvrdoglavima. Međutim, nisam stava da je Červar jedini krivac za taj poraz od Brazila koji se morao i mogao izbjeći. Da, Hrvatska je platila s osam golova u praznu mrežu tih „7 na 6“, ali ipak su vanjski igrači bili ti koji su poput pijanih djeda mrazova, hohoho, za djecu Brazila, darivali suparnika loptama. Da nema rješenje za lijevog vanjskog znali smo i čuli još pri objavi popisa od 28 igrača, ali kako se i zašto dogodilo da od pet desnih vanjskih na kraju onaj koji je prvi izbor iz utakmice u utakmicu rapidno tone u formi? Usporedimo li koliko su golova Nijemci u onoj utakmici postigli s pozicija lijevog i desnog vanjskog, iz uigranih akcija, a koliko Hrvatska, bit će jasno da Červar ima malo većih problema od suđenja. Porazno je i to što su u napadu Nijemci pokazali više vica, a što je nekad bilo nezamislivo jer je bilo – obrnuto. Napadi na postavljenu obranu gotovo stalno su, ako bi suparnik zatvorio raspoložene kružne napadače, naginjali na pasivu, a pravi kaos izazivale su zamjene pozicija pa bi se Stepančić odjednom našao na lijevom vanjskom i vjerojatno se pitao „a šta ja tu radim“. Ispalo je i da Hrvatska ni na drugom natjecanju zaredom nije profitirala od tri superjaka srednja beka u kadru. Možda i bi da se nije Cindrić ozlijedio kao lani Duvnjak, ali imamo li jamstva da bismo i sa svom trojicom razigrali kroz turnir ipak ključnu poziciju lijevog vanjskog?

A na njoj se tek dogodio cirkus svih cirkusa. Na „pole positionu“ su do netom prije prvenstva bili Slišković i Jaganjac da bi odjednom neočekivano izronio Bičanić koji je djelovao evidentno zatečen, a spomenuti je dvojac završio u tandemu na tribini. Kasnije je ubačen Slišković, ali nijedan na kraju nije imao vrijedan spomena napadački doprinos, već su uglavnom opet izvlačili Duvnjak ili Karačić. E sad, ni na kraj pameti nije mi izvaliti „s Jaganjcem bismo bili prvaci svijeta“ i zapravo sam se složio s Gopcem kad je rekao da „mi u ovom trenutku ne znamo može li on biti od pomoći“. Mi zaista njega nismo vidjeli u nekoj jačoj utakmici, na velikoj sceni. Možda bi odigrao hrabro i moćno poput Šipića, možda bi kao Vranković protiv Nijemaca u udarac unio 105 kila živog bijesa, a možda bi prodavao lopte, to ne znamo. Međutim… Sve ono što se događalo oko tog u izjavama umjerenog dečka spada u sfere „vjerovali ili ne“. Nikad u životu nisam čuo da se prilikom objave šireg popisa za nekog igrača s popisa kaže da su ga napuhali mediji. Nikad nisam čuo da se prilikom objave popisa putnika za SP za jednog od njih kaže „on je osamnaesti od osamnaest“, dakle posljednji, baš dobra poruka igraču pred put. I nikad nisam čuo da se nakon prvog kruga pošalje kući igrača s problematične pozicije koji niti je igrao niti je ozlijeđen, a umjesto njega se dovede igrač za poziciju na kojoj si odlično pokriven. Poprilično čudan odnos prema dečku koji je navodno nekakva perspektiva, mada neki tvrde da je od njega još veći talent Josip Šarac iz Celja. U svakom slučaju, bolje ipak da je otišao natrag u klub nego da je dobio partiš u ruke ili zadatak da riba toalete po Njemačkoj. Ne znam dečka, ali imam, eto, jedan apel… Mali, ako te opet pitaju, olakšaj život nama i sebi i potpiši za Zagreb, brate, šta izvodiš!

Nemojte da vas zavarava sve ovo… Uvjeren sam da Červar treba nastaviti posao jer je na ovom SP-u bilo puno više toga dobroga nego lani na EP-u. Također, Savez je učinio baš sve, od početka priprema do one ključne utakmice s Francuskom, što je trebalo da bi se ostvario taj cilj plasmana u kvale za Olimpijske. Ali u akcijama do tada mora se razmišljati i rješavati ozbiljnije probleme od Gjedinga, Hansena i novinara, inače će Hrvatska i u Tokio kao rukometni Pinocchio.

Možda vam se dopadne

1 komentar

Njegos 25/01/2019 - 17:55

Svaka vam cast na svemu napisanom. Pratim rukomet objektivno i nazalost Srbija je u katastrofalnom stanju, kao sto ste uostalom i Vi vec pisali. Ali ovi blogovi o desavanjima oko hrvatske reprezentacije i SP uopste su pravo uzivanje za citanje.
Jedina mana ovim tekstovima je sto imaju kraj :)

Veliki pozdrav.

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball