KOLUMNA: Rukomet - poslednja oaza "bezgrešnih bića" - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Rukomet – poslednja oaza „bezgrešnih bića“

KOLUMNA: Rukomet – poslednja oaza „bezgrešnih bića“

zika.bogdanovic
2 komentari

PIŠE: Žika Bogdanović

Da se ništa nije desilo danas bi čitavom svetu puna usta bila Holanđanki, njihovog zlatnog puta iz nigdine nerukometne zemlje do vrhunca u Kumamotu. I ruku na srce ružno je sve dovesti u kontekst tih šest sekundi u kojima se, po ko zna koji put, ogledala sva nesavršenost rukometnih pravila i neozbiljan pristup sportu za koji ova kasta što posećuje Balkan-Handball godinama i raspravlja se na Fejsbuku, misli da mu nema ravnog po lepoti i uzbudljivosti.

I svaka im čast. Taman kada je bilo realno da krenu da padaju jer su ih Grot i Broh ostavile na vrhuncu, a uzeo treći selektor u tri godine, što je za ljude kojima je kontinuitet početak svakog uspeha dokaz da nešto nije u redu, one su pobedile i Norvešku, i Rusiju, i uzele to što im je nedostajalo posle četiri medalje na pet poslednjih takmičenja – tozla. Holanđanina i Dankinju zamenio je Francuz, 36 godina, beba po srpskim standardima. „Zubi ti Emanuele“ još nisu porasli, a ti već svetsko zlato žvaćeš“.

Pročitah na „fejsu“ negde tokom prvenstva „Stine Oftedal, 167cm? Kako bi od nje ovdašnji treneri napravili vrhunsko levo krilo Prve lige Centar“ i nasmejah se od srca istini.

U prilog onoj nesavršenosti je i činjenica da je ubijanjem nokaut faze omogućeno da svetski šampion postane reprezentacija koja je izgubila od Slovenije, Nemačke i Danske, sve tri reprezentacije koje će Tokio gledati na televiziji, a da su Ruskinje ostale kratke samo jednom u devet mečeva, pa su morale bronzu da spakuju za Šeremetjevo.

„Ovo se odavno ne igra zbog igračica. Igramo devetu utakmicu u 16 dana i to za peto mesto?“, reče mi na kraju balade Per Johanson, čovek bez dlake na jeziku sa kojim možete do sutra da secirate ovog našeg pacijenta koga toliko volimo.

I tako nekako, osmišljen je sistem da se bogatima pruži druga, treća šansa, zato je i šesto mesto Srbije grandiozno dostignuće, ako samo pomislite da ste u 120 minuta olimpijski plamen ugasili u Berlinu i Kopenhagenu. Ozbiljan uspeh, specifičan i neuporediv sa blio čim. Spakovati Nemačku i Dansku u dva dana, naterati TV2 na motanje kablova pre vremena, a naciju koja ima gledanije rukometne od TV prenosa, ostaviti bez Tokija…  Ljudi, mislite o ovome…

I ovo je bio omaž rukometu kakav je on zaslužio. A onda moramo i o njegovoj senci, onome što je ispratilo finale, onome što ljudi pričaju i komentarišu, onome što im izaziva emocije, i bez da im neki Žika, Mika, Pera sugerišu.

Prvo holandsko zlato je zasluženo. Drugo, instruktaža o tome ko treba da pobedi u finalu, zaboravite, ne postoji. Niko nije dovoljno lud, pa ni profesor iz Ovieda Ramon Galjego, da naredi „potkradanje svoje zemlje“, nema osnova za takve gluposti i teorije.

Treće, sestre Bonaventura nisu nikakva nevinašca. Ušle su na veliku scenu velikom brukom u finalu Londona kada su Crnogorke naučili pameti u finalu protiv Norveške. Njihov „minuli rad“ je dobro poznat, obrukale su rukomet na najvećoj sceni – olimpijskoj, probajte da se setite nekog drugog finala bilo kog sporta u Londonu, koji je doveo do tako mučnih scena. Ono najvažnije, dobile su šansu da sviraju i dalje. Imaju poverenje, i što je olakšavajuća okolnost, dobre su sudije, kada one to hoće i žele.

Nažalost, uklapaju se u samoubilačku želju IHF da broj ženskih sudija poravna sa muškima već u Tokiju, koji su još uvek na većem nivou. Ta želja je kontraproduktivna sa stanovišta kvaliteta suđenja i dovodi i do ovakvih situacija.

No, finale u Kumamotu, nije priča samo o sudijama. To je priča o nedostatku tehnologije u rukometu. I kada se ona upotrebi, kao što je to bio slučaj na Svetskom prvenstvu u Nemačkoj i Danskoj prošle zime, onda imate nadrealne scene, gde ona „zvezda leta sa juniorskog SP“ norveški delegat Sodal prekida utakmicu i tri minuta na tri ekrana gleda da li je Kukićeva noga bila 14cm u terenu kada ga je zamenio Vujić u 36. minutu. Hlade se kokice u  Mercedes Areni, vade se „smartfonovi“ iz dosade, ljudi već šaltaju kanale, reklame čekaju…

Neverovatan način razmišljanja. Rigidan pogled na ono šta ti ljudi treba da predstavljaju u rukometu. Bavljenje glupostima, umesto suštinom. Gol Kristine Liščević protiv Norveške, barem 15cm u golu, ostao je i bez „slow-motiona“ u TV prenosu, a video kontrole linija, za razliku od januara, u Japanu nije bilo. Odluka je bila da to nije potrebno imajući u vidu troškove. Pa naravno da nije, kada se Norvežanin bavio glupostima u Berlinu pred 15.000 ljudi.

Ne znam kada će rukomet da rodi „čelendž“, i zato koristim tu reč, jer izgleda da imamo porođajne muke da konačno priznamo da vrhunsko božanstvo sudija može i da pogreši? To nije problem fudbalu, iako 90.000 urla na tog nekog sudiju koji je poništio gol u istoj sekundi kada se jave iz VAR sobe, nije problem košarci, ni odbojci…

Gubi rukomet i gube svi u rukometu. I ništa ne čudi što je Galjego stao iza Bonaventura, kao i njihova Federacija, da bi dokazali šta? Da je sudija bezgrešno biće? Esnaf je kao vojska, pod konac, nema iskakanja. Što bi rekao Radovan III „propričaće“, ali kada odu u penziju. Da su ruke Špankinje bile van šest metara? Neodbranjivo na osnovu dostupnih snimaka. Možda jeste, možda nije, ali ne može da se dokaže. Ne treba da ih branite, već im pomozite. To je ključna reč. Postoji inicijativa da se ukine centar i uvede treći sudija. To je jedan korak napred.

Ali zato smo taj rebus ostavili milionima ljudi širom sveta koji su gledali to finale. Zamislite Japance na tribinama Park Doma. Da su im rekli da će sada Abing izvoditi tri sedmerca jedan za drugim, oni bi poverovali. Greh je njihov, kao i svih onih miliona koji su želeli da im sve bude jasno, zato što nemaju na stolu ispred sebe pored čaše piva i ćase sa kikirikijem, i knjižicu sa pravilima rukometne igre. Pa svaki put kada se desi nešto, da udare po paragrafu c4 b5.

I to je to. Umesto da komentatori širom sveta urlaju u slavu žene Rafaela Van der Varta i na taj način svakom detetu urezuju u memoriju ono „tri poena, tri poena, vreme je isteklo“ Dragana Nikitovića ili „nebo se otvorilo, stadion je eksplodirao“ Milojka Pantića, oni su bili zbunjeni, bez jasnog dokaza šta su videli, u papirima…

A moglo je sve drugačije, i mora. Stop, zapisnički sto, vrati snimak, jeste-nije, i čestitke svetske šampionke!

Da 20 dana svega lepog, odličnog turnira, ne stane u šest sekundi…

Možda vam se dopadne

2 komentari

svi 19/12/2019 - 14:12

zabraniti rukomet

Odgovori
franucskinja 10/01/2020 - 23:00

Ziko, tastatura ti se pozlatila! :}

Odgovori

Оставите одговор на svi Otkaži


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball